Otkud da počnem? Igra je ubijanje dosade, a alati su riječi. Ionako je samo pitanje vremena prije nego ostanem bez baterije, a tok misli će se nastaviti i dalje...
Vlak napušta Glavni kolodvor. Uz jedva primjetan šum i povremeni klokot kreće se kroz srce Zagreba, prolazi kraj zimom smežuranog botaničkog vrta, gdje se pokoji postariji par sporo gega puteljcima, razgovarajući tko zna o čemu, tko zna zašto? Zanima me, naravno, ali nisam u položaju da saznam. Daljnje slike: redovi parkiranih automobila, porušena zdanja, raspadajuća zdanja, pokoji novi tramvaj da razbije sliku i podsjeti nas da živimo u dvadeset i prvom stoljeću.
Zapadni kolodvor, zar već? Presporo pišem.
Nenasmiješena lica čekaju na klupama. Zarez. Pauza dok primimo nove putnike. Toliko malo neozbiljnih lica. Premalo se smiješimo dok se gibamo uokolo po ovom prostoru koji nam je dan. Premalo ljudi slobodno pjeva po ulici, trčkara bez potrebe za zdravljem, pleše poneseno mislima. Ideali?
Vlak kreće dalje. Lagana kiša (možda snijeg) pada. Grad je mokar, ali to ga ne ispire. Čuo sam nedavno da kiša ne ispire grijehe, već ih samo navlaži dovoljno da oni bubre. Ionako mi se čini da je iz prirodnih pojava nestao sav užitak.
Pliva nalijevo. Rasprodana, propada, trune na kiši. Potom parkirališta, sivo nebo i kišobrani. Kapuljače i Kustošija. U blizini je Ulica oslobođenja. Ne znam kako je dobila naziv, ali ima moćno ime. Ulica oslobođenja. Živio sam u blizini pa znam. Igram se već neko vrijeme sa tekstom i glazbom, sa naumom da napravim istoimeni album. Nešto što će probuditi ljude koji ga slušaju iz monotonije. Ne ide mi baš.
Vrata kupea se otvaraju. Ulazi žena: Jel slobodno tu? Kimnem iz navike. Ne čuje se ni zvuk osim huke vlaka i vjetra. Valjda su i ostali putnici već zaboravili govoriti. Ona ima bež kapu sa šiltom, maslinastu jaknu i šal boje trule višnje. Stavlja slušalice. Da imam papir, a ne laptop, da imam olovku i volje, pokušao bih ju možda skicirati, ali ovako ću se zadovoljiti riječima.
Vrapče. Žute zgrade sa zelenim krovovima, blatnjavo i prazno nogometno igralište. Knjižnica. Momak u crvenoj majici koji sjedi preko puta mene me čudno promatra. Oči nam se nakratko susreću i on odvraća pogled. Nepristojno je tako izravno buljiti u druge, čitati im misli i namjere. I on ima slušalice i mobitel, ali jedno je uho slobodno. Sluša. Otvoren je makar napola. Drugu žutu kuću u Vrapču ne vidim. Ali sjećam je se. Prospavao sam tamo jednu noć. Mirno. Vlak kreće dalje.
Je li ovo predgrađe? Niske kućice, obiteljske, još nogometnih igrališta i bijelih sportskih kupola, bijelih samo po cjelini. Čistih boja više nema, sve je umrljano. Gajnice, grafiti na pleksiglasu, na aluminijskim kantama za smeće i pepeo. Nisam doduše siguran je li riječ o aluminiju. Računalo javlja da je baterija na izmaku. Vrijeme leti dalje. Vlak također.
U Gajnicama su me jednom skoro pretukli. Bilo je blizu, ali ja i prijatelji smo otišli, a naši provokatori sa staklenim čašama i flašama iz obližnjeg birca - možebitnim oružjima - zadovoljili su svoje porive našim odlaskom i nisu dalje inzistirali na sukobu. Praznina u urbanom planu, nakratko vidim brda, ali teretni vlak koji ide u suprotnom smjeru od mene, ili možda stoji, zaklanja mi pogled. A kad ga nestane, u vidokrugu je samo stara cementara. Nikad ne prežaljeni teren za paintball.
Redovi automobila, ljudi koji čekaju na semaforu da mogu krenuti dalje, pobjeć od ovog grada kao i ja, vratiti se svojim domovima. Kao i ja.
Mobitel mi zvoni. Javlja se moj podsjetnik na jedan ispit na koji neću ići. Elektronsko pamćenje, kad se već pravim ne znam više služiti. Je li ovo to otuđenje modernog čovjeka u urbanoj sredini o kojem se toliko u filozofiji tupi? Ne znam.
Uostalom, nitko, nitko ništa ne zna.
Susprežem poriv da napišem smajlića, smješka, ili koju god hrvatsku varijantu istog. Vlak se naginje u zavoju nakon stanice Podsused. Uvijek se naginje i uvijek se tu kreće sporo i ja uvijek se bojim da će se prevrnuti, ali on se nikad ne prevrće. Pouzdan je na taj način. Da sam sada u autu i da slušam radio, počeo bi šumiti, jer sada brdo brani pristup radiovalovima. Postoji ipak bijeg od tehnologije. No, i to su alati. Korisni na svoj način. Čemu se bojati? Čemu bježati od njih? Boji li se kovač svojih čekića i mjehova? Ne utječu li oni na njegov život jednako kao i naši alati na naš?
Postoji li možda neko masovno neshvaćanje, kolektivna zabluda oko toga da nam je moderan život stran? Možda... Ne, ne možda nego sigurno nismo naučili živjeti u njemu. Čim naučimo, gdje će nam biti kraj? Ako se prepustimo tim zabludama, neprovjerenim mislima i nasumičnim nepotvrđenim izvorima, hoćemo li povratiti osjećaj kontrole nad našim životom? Trebali bi. Inače nema smisla truditi se.
Van grada sam. Šikara, pa brdo pjeska, građevinska zona i Volvov buldožer. Travnate poljane pred Medvednicom. Vlak škripavo koči dok ulazi u Zaprešić, a ja se i dalje pitam... Baterija me već dosta dugo služi. Koliko li će potrajati? Na Internetu, reklame. Nemam upaljen sad, nego se prisjećam. Ipak ovo pamćenje služi nečem. Dakle, na Internetu, reklame tvrde da moj mali laptop može izdržati i do pet sati rada. Laž notorna, sa vjerojatnom zvjezdicom kraj podatka koja daje neko veoma marketinško objašnjenje o uvjetima u kojima su ti podaci dobiveni.
Ponovo istinite laži.
Napuštam Zaprešić. Možda izdržim do Zaboka. To bi bilo divno, ali Zabok je nešto manje od sata udaljen. Sa tri minute do kraja na sat? Kad bi se barem svo vrijeme svijeta moglo tako zlorabiti i rastezati. Iskorištavati, iako su me učili da je to loša riječi. To bi vrijeme trebalo proživjeti, da, to je taj termin, a ne iskoristiti. Korist, profit, sve su to riječi potrošačkog društva, a moderni mislioci nas uče da je ono loše. Uostalom, u krizi smo, zar ne?
Jednome od mojih suputnika mobitel se oglasi poput pucnja. Zvuk čahura koje padaju na pod i zvuk repetiranja puške. Nasilje je prihvaćeno kao odgovor i kao pitanje. Konačno, nema više naselja. Izorane njive, brdo sa niskim oblacima ili možda hladnom maglom koja se uzdiže s ogoljelih stabala, snijeg u daljini... I onda trgovački centar u izgradnji. Od nekih se stvari teško može pobjeći. Ipak, svi bježimo. Kući. U sigurnost. U poznate nedoumice i probleme.
Dobio sam poruku na mobitelu. Samo trenutak. Ili?
Jedan pisac kolumni savjetovao je da se prilikom pisanja na računalu (jer, piše li itko uistinu danas išta na papiru?) isključe svi programi za komunikaciju, da se piše u običnim, nezahtjevnim urednicima teksta koji vas neće zbunjivati sa svojim nepotrebnim naprednim opcijama. Treba vam nešto što može zabilježiti vaše misli i sačuvati ih. Sve ostalo je samo pretjerivanje. I zaboga, ne odlazite na Internet! Čak niti provjeriti podatke na Wikipediji. Jedan klik dovodi do drugog i prije nego shvatite, potrošili ste sat vremena u izbivanju od svijeta.
"Dobar dan, karte na pregled."
Samo trenutak.
Kad sam već prekinuo pisanje, mogao bih i provjeriti poruke.
...
Kurac. Ne volim pisati psovke, jer pisana riječ ne odgovara na pitanja. Prijateljica pita hoću li danas sa njom na jedan zagrebački festival gledati dokumentarac pod nazivom "Kompletna povijest mojih seksualnih neuspjeha". Druga poruka je moj prijatelj, student prava, koji će večeras sa drugim prijatelje, studentom ekonomije piti gin i gledati filmove. Konzumenti i jedni i drugi.
Išao bih i na jedno i drugo. Želio bih sa prijateljicom ići gledati filmove jer mi se ona sviđa. Na sve načine. Morat ću ju razočarati, žalim zbog toga. Sutra odlazim na jednu audiciju za blues basista i moram provježbati par pjesama. Ionako napuštam Zagreb, vraćanje bi bila ponovoljena muka. Odbijanac pravniku i ekonomisti bit će mi lakši. Dragi su mi, ali ne toliko. Doduše, ne mogu im odgovoriti.
Nemam novca, naime. Što na mobitelu, što inače.
Divan je ovaj naš život, a i naši alati nisu što su nekad bili. Čekić te ne pita za novac ako želiš zakucati čavao ili izravnati komad metala. Mijeh ne pita za promet zraka koji istiskuje i guta. Zvat ću ih kad dođem kući. Važno je stići kući, iako to neće nipošto biti kraj. Nema kraja. Čak i nakon kraja, svijet se nastavlja. To je činjenica koju je ponekad teško prihvatiti.
No, nemam prave isprike. Razgovarao sam sa prijateljicom ranije i natuknuo da bih bio zainteresiran za dokumentarce. Još kad bi zainteresiranost garantirala i dolazak...
A idućeg tjedna, studij se nastavlja. Vremena će biti još manje, a količina stvari koje želim napraviti nezaustavljivo raste. Neko sam vrijeme mislio da je to samo pitanje organizacije. Djelomično i jest, ali nezamislivo mi je ljudsko biće koje može biti svugdje istovremeno. A i da može, vrijeme na ovom svijetu mu je ograničeno. Tako da, sve se svodi na izbore. A ja ne znam birati. Često volim zaobići taj problem ne biranjem ičeg, ali uvijek zaboravljam da je i to izbor.
Svi bi moji problemi bili riješeni kad bih samo mogao k...
____________
I tak, stilske vježbe? Ova je nastala u vlaku negdje u prvom mjesecu, sad sam ju iskopao iz memorije malog bijelog laptopa i riješio dva tipfelera i popravio kraj, kad je baterija riknula. Kompletno sam zaboravio da sam to pisao, i pače, lijepo je ispala s obzirom na to da je tokomislena i pisana u jednom dahu.
Glazba: ne znam, ništ mi ne paše, primam prijedloge
Kierlan
se vraća kući
|
