Evo. Vratih se.
Nisam počinio samobojstvo ili stradao na neki način, iako vidim da su to neki željeli. Je li, Zubo? Ispričavam se vjernoj publici od jednog člana na mom dugom izbivanju, ali pred kraj nastave je bilo toliko gadno da jednostavno nisam mogao naći vremena da nastavim. Kako mi je potom pisanje bloga izašlo iz navike, nisam nastavio pod godišnjim, sve dok me puti nisu odveli u malo izolirano mjesto u planinama, gdje je računalo luksuz, a internet ekstravaganza. Mjesto gdje je najbliža kap mora udaljena 22 kilometra vijugave ceste koja je u takvom stanju da jadne putnike natjera da nekoliko puta ispuste dušu (a i cjelokupni sastav želuca) na zavojima. Da stvar bude bolja, bio sam tamo u najgorem mogućem društvu. Moji djed i baka, najdosadniji ljudi na svijetu, pravili su mi jedino društvo gotovo dva mjeseca. Bilo je i drugih ljudi u tom selu, ali većina njih nije pružala nikakvo pravo društvo, a mladež se sa dripcom iz grada poput mene nije htjela previše mješati. Kraj godišnjeg je došao kao pravo olakšanje.
Sada, dva dana prije početka nove školske godine, sjetio sam se Bloga i odlučio ponovno obnoviti zavjet mom E-dnevniku misli. Ukratko, dame i gospodo, vratio sam se.
P.s. Što se tiče mojih dugačkih naklapanja o električnoj gitari, to je propalo. A tko je pratio vijesti, znat će i da je koncert Metallice otkazan zbog nedostatka interesa. Karte su ionako bile preskupe, a Metallica je bend na zalasku. Nove stvari su neslušljive, i što se mene tiče, Metallica je mrtva. Stare stvari rule. Vidimo se.
Glazba: Metallica - Welcome Home (Sanitarium)
Kierlan Darkskye,
Back from Death and Eternity
|
