U egzilu...

''Cos these are the days of our lives
They've flown in the swiftness of time
These days are all gone now but some things remain
When I look and I find no change''
Queen - These Are The Days Of Our Lives

Vješto, kao najorganiziranija vojska u apsolutnom ratnom metežu, godine stupaju, jedna za drugom... povlače za sobom i lijepo i ružno, ali sigurno prolaze... jer to je jedina Sila koja se ne može mijenjati, na koju se ne može utjecati i koja će, bez obzira na sve... zauvijek teći...

U Vremenu snalazimo se kako znamo i umijemo... preživljavamo... i tako... i ja sam s današnjim danom preživio i svojih prvih 20 godina neprekidnog ratnog meteža na ovoj Planeti... jedva, ali ipak tu sam i ne dam se još bar neko vrijeme... imam par utvrdica u koje nekad uteknem od tog monstruma kojeg nazivamo Životom... pa nastojim što više Vremena provesti u njihovom sigurnom zaklonu...

Ima i dana kada ni u tim Utvrdama ne nalazim utočište, ali tako je to u ratno doba... čovjek nigdje nije siguran, pa zapravo uvijek nekuda bježi, pa makar i čvrsto stajao na mjestu... Svakakvi mangupi izvode svakakve manevre, pa se i prečesto valja poput onih snalažljivih jegulja provući kroz najuže brazde, koje nam udijeli Sudbina ili Izvjesni Netko Tko Od Gore Vidi Sve, kako bi se naposlijetku ipak isplivalo na površinu... tek rijetki zaostanu, a ipak svega par ih dopliva gore... na Površinu... na žalost... ti su upravo oni ranije spomenuti mangupi koji guraju sitne ribe dolje... ipak samo najsposobniji opstaju... i tako u krug...

Shvatio sam, dakako, krkajući se Balaševićevim stihovima, a i ponekom meksičkom poslasticom... kako neke individue jednostavno - ne volim... ne onako da ih mrzim, nego... trebalo bi ih izbjegavati... a meni, potpuno indoktriniranom, zadrtom i krajnje fanatičnom mladom kršćaninu po glavi se mota i ona ''Ako volite samo one koji vas vole, kakva vam je plaća?'', pa sam nastojao ići protiv struje, prečesto i u glavu onih snalažljivijih i krupnijih riba, ne birajući sredstva i ne tražeći brazde za bijeg iz tih virova koje su mi tako vješto podmetali... nastojao sam mijenjati svijet, barem ovaj moj nikakvi i maleni... ali brate, ne ide... nikome nije stalo do tog i svatko tjera po svom... da, to je živa istina... pa sam stoga odlučio da definitivno ne volim izvjesne strine, šogore, komšiluk, pa onda One Što Brinu Brigu Tuđu, pa ne volim ni zatucane, pa ni one gratis beskičmenjake, pa ni uštirkane kravataše ni krvoločne pse i gospodare, niti nađubrene trotoare, ne volim ni lopuže što vole tuđa kola, pa bogami ni one što sipaju sve neko znanje napola, ne volim nit one šiznute malko, a sigurno ne i živčane bolesnike, ne volim nit izbore nit plakate nit televizor, nit uzdržane i trezvene, pa ne volim one štreberčine, vječne odlikaše, škrtariju, a tek ne volim intelektualce koji važno vrte palce, a tako se lako prodaju u bescijenje... ne dragi moji, ne volim ih... baš ih ne volim... kao ni snobove svih vrsta - od onih alternativnih u Močvari do onih kvazielitinih po Hemingwayima i Piranhama i sl., a tek mi se od narodnjaka i provincijalaca diže kosa na glavi... da, da... zatucani, rekoh to već... mnogi će se prepoznati u ovim skupinama, pa stoga molim, bez uvrede jer čisto je to umjetnička sloboda i pomalo umjetnički plagijat kad kažem da vas ne volim... zapravo... ne volim s vama... nadam se da shvaćate, al odlučio sam se još par godinica, možda daljnjih 20 jurcati po spomenutim Utvrdicama... nisam spreman za evoluciju, ne još...

Ipak skrivam još nekoliko zamaka u koje redovito utičem... Nju, sa njenim neodoljivim šarmom i nesalomljivim duhom s kojom bih najradije izgradio onu baricu daleko od svega lošega što se nakupilo u ovih 20 godina; pa drugove... Kruno, Sajko, Filip... sa prekrasnim gestama: nisam mislio slaviti rođendan ove godine, pa mi nisu dopustili... gotovo su preuzeli organizaciju... i sve je ispalo perfektno... od priprema za proslavu, pa sam tijek slavlja... koji je prošao tako dobro i nezakonito da je zabranjeno o njemu pisati, a i afterparty - pospremanje koje su moji dragi drugovi gotovo sami obavili... dečki moji, hvala vam na najljepšem rođendanskom daru ikada - prijateljstvu... hvala vam što ste i prečesto tu... a tu su i predivne čestitke koje primam danas kroz cijeli dan... hvala vam puno svima na tome... naročito drugu yodi koji mi je poslao jednu čestitku koja čovjeka baš nekako dotakne dušu i visoko podigne.. druže, pamtim to... ; pa moju dragu mamu koja se redovito iskaže čim Život malčice pritisne... i tako... još mnogo drugih... koje namjerno ne spominjem jer ne valja se previše hvaliti i diviti nečemu što imaš, da bez toga na kraju ne ostaneš... jedno veliko hvala svima što me trpite ovakvog već 20 godina... dobro, neki više, neki manje... i što ste moja utjeha u teškim vremenima...

Živi mi bili i zdravi!
Pozdravlja vas sve mladi 20-godišnji Werther The Kid! ;)

Očiju punih suza u samoći moje osobne tamnice sjedim i pokušavam preboljeti stotinu i jedan svijet koji se u meni ruši u nepovrat... jer gradio sam ispod svojih pješčanih gradova onaj bezdan bez dna... i neminovno propao... Oni su pobijedili... Oni uvijek pobjeđuju...

Samoća udara, buši, ubija... a ponekad smo samiji nego ikad... ovo je moje vrijeme potpune samoće... kalvarija kroz koju moram proći... a sve u nadi da će veći i bolji cilj biti ispunjen... nekad se ipak i hrast munjama nametne, nekad ipak cilj opravdava sredstvo... jer nekad je sredstvo vlastita tuga, a cilj tuđa sreća i opće dobro...

Uspomena, vječni trag koji će ostati tu negdje... na Srcu... fotografija koja neće nikada izblijediti... u suterenu – Očaj... silazim... bar na neko vrijeme...

Bolji dani moraju doći... pa makar i sa čunom koji me otiskuje u Vječnost...

Tiho zazivam: ''Bože, otkloni ovaj kalež od mene... no neka bude tvoja volja, a ne moja...'', no odgovora nema... i On me napustio...

Samoća je ipak Potpuna.

''Honeste vivere, alterum non laedere, suum cuique tribuere!
Pošteno živjeti, drugog ne povrijediti, svakome dati prema zaslugama.''
(Ulpianus, D.1.1.10.1.)

''Znam, ali kako menjati svet, nikom nije stalo do tog,
svako drži samo do svog, svako tera samo po svom.''
Đorđe Balašević - Vi ste jedan običan miš

I tako... Veliki je petak... vrti se na radiju po cijeli dan ''dan kada kršćani promišljaju Kristovu muku''... dakle, i radio ovih dana mnogo laže... jer kršćani, a i svi ostali promišljaju jedino o onome staronarodnome - ''u se, na se i poda se''... u uredu sindikalna šunka i vino, čokoladne pisanice... kupuju se šibe (?!), plišani pilići (!!!???), čokoladni zečevi (???!!!), janjetina... jest... sve je to fino i u redu... ali veze s Kristovom mukom i promišljanjem iste nema... još jedan blagdan koji bi trebao predstavljati obnovu Duha, učvršćivanje Vjere i potvrdu Ljubavi pao je pod naletima nezaustavljivog ateizma...

Zlo, dragi moji... Zlo je slatko i primamljivo... Zlo dolazi predivno upakirano, neprepoznatljivo, Zlo je lijepo izvana... zavodi, bludniči sa Dušom... uzima svoj danak jer je trulo i zaudara kada se spozna... Zlo dolazi s mjesta s kojeg se najmanje nadamo, ali i sa onih očitih... i svi mu podilaze... oni koji slijepo odlaze u crkvu, poštujući isključivo formalnost, bez imalo prave Vjere, a i oni prazni koji su nesposobni da sami vjeruju uzeli čitav jedan nauk u svoje ruke, prilagodili ga sebi i od njega napravili zgodnu zanimaciju za naivni puk... koji slijepo, poput ovaca, i potpuno prazno sluša neke tlapnje lakrdijaša...

Odlaze ljudi u crkvu... i za Uskrs i za Božić... i nedjeljom... odlaze i klanjaju se zlatnom teletu... odlaze i slijepo mole u prazno... mole se zlatu, drvetu, svećeniku sa hostijom u ruci... ali ne mole se Bogu... svećenici pak... izgledaju jednako kao i oni farizeji pred dvije tisuće godina, a i hramovi su im identični... prodaju lažnu vjeru, a Vjera se, dragi moji, ne može prodati! I eto što čine naivnom puku - upitah baku: ''Reci mi što bi učinila kad bi danas upao u crkvu netko i počeo vikati: 'Što radite? Ovo je lakrdija! Napravili ste od kuće Oca moga i vašega kupleraj! Plaćate za mise?! Tražite novac!? Prodajete Riječ Božju?!' '', na što mi je ona mirne duše odgovorila: ''Pljunula bih mu u lice.'' Tada sam reagirao: ''Ta, onda nisi ništa drugačija od onih koji su vikali 'Raspni ga!' '' Naravno... moja baka nije ni učena, nit previše razmišlja o svemu i rekla je istinu da je to sve bio dio njezinog odgoja, pa je moj odgovor protumačila kao napad na njenu Vjeru u Boga... ali ne, draga moja bako... ne napadam ja nit tebe nit tvoju Vjeru u Boga... jer iz tvog života je razvidno da vjeruješ u Boga, da živiš po Božjoj Riječi i da si samo žrtva lažne ideologije koju su ljudi izmislili i uobličili je kao ''vjeru u crkvu'' usudivši se istu izjednačiti sa pravom Vjerom! Takvim ljudima, kao što je moja baka, nauk, pa tako ni učitelj, nije potreban... njoj ne treba institucija crkve da je izučava, njoj treba Crkva, kao zajednica... a to smo svi mi... to su svi oni koji su joj spremni pomoći kad joj to treba, pružiti joj utjehu, svi koji su sposobni voljeti, svi koji su sposobni dati barem u jednom trenu jedan djelić sebe za drugoga... ako želite otići u Crkvu, obnoviti Duh (podići raspoloženje, pronaći utjehu): idite kod svojih prijatelja, idite kod ljudi koji su vam dragi, radite nešto što će vas okrijepiti, ljubite bližnjega kao i sebe, učinite sebe sretnima tako da činite druge sretnima... mnogo ljudi odlazi u crkvu, a da su potpuno prazni, da to samo formalno obave... i to Crkvu derogira... u potpunosti... a time se derogira i Kristov nauk koji predstavlja samo jednu bitnu, a opet tako (ne)normalnu i (ne)uobičajenu stvar kao što je Ljubav prema bližnjima - svim ljudima na svijetu koji žive i rade u istom vremenu kao i vi... nerazumijevanje, kompleksnost te brojne naknadno izmišljene dogme dovele su do ogorčenosti i odbacivanja...

Drugi pak ljudi, a naročito ateisti koji su izmislili institucije poput crkve, dakle, uopće odbacuju Vjeru kao mogućnost... Boga kao mogućnost... drže se samo onog pojavnog, samo osjetilnog... empiristi su do srži... oni će reći: ''Siđi s križa da ti vjerujemo!'' isto tako oni najčešće govore: ''Prema zakonu... ovo ili ono...'' Država i pravo su njihove najveće vrijednosti... i ne razumiju da i ta država i to pravo potiče iz neke veće države i nekog većeg prava... ''Ecclesia vivit lege Romana!'' viču grleno i ponosno, gurajući Crkvu u okvire vlastitog neshvaćanja, u okvire vlastitih nevaljalih propisa, tako joj umanjujući vrijednost i ponižavajući je... ja pitam - a čija to crkva živi po rimskom pravu? Moja? Njihova? Vaša? Naša? Crkva je jedna (a to smo svi mi) i ona živi po božanskom pravu... i vičem smjelo i grleno... ''Ecclesia vivit lege Divina!''... samo što za tu ''moju'' Crkvu više nitko ne mari jer je zamijenjena, prilično uspješno, čovjeku prihvatljivijom, lakšom, ali nepotpunom verzijom... Ovdje govorim o pravu i Pravednosti... jer čestoput pravednost ostane uskraćena zbog prava... a jedno je izmislio Bog, a drugo čovjek, kao slabu presliku... pa i sami Kristov proces i osuda te izvršenje njegove kazne bili su po pravu ispravni... no, jesu li bili pravedni? Koliko takvih slučajeva postoji u povijesti? Zanemarimo li posebnosti koje svaki slučaj ionako ima, Kristov nije nimalo drugačiji od njih... kažemo... nepravedno je osuđen... i svima je to jasno, pa ipak... ne može se protiv prava? Treba li kazniti onoga koji krši loš i nepravedan zakon? Je li doista najveća vrijednost pravo i nitko nije iznad njega? Ili je najveća vrijednost, možda, ali samo možda... ipak... Čovjek?! Povrijediti očito nedužnog jer tako zakon kaže? Povrijediti nedužnog radi vlastitog položaja? Povrijediti nedužnog radi vlastite satisfakcije? Onaj tko u sebi nema Boga, onog malog glasa koji predstavlja izvor svake Pravednosti, koji ne vidi ovu očitu Istinu, koji ne razlikuje očito Dobro od očitog Zla... ne čuje niti vidi Zlo... i prečesto niti ne želi čuti nit vidjeti... zatvarati oči pred svijetom i nevoljama koje ga potresaju najveći je grijeh od svih jer to znači ne mariti za bližnjeg, ne mariti za ljude u svom vremenu, ne mariti za ljudski život i dostojanstvo... to znači biti sebičan i ohol... a to čini svatko tko se imalo samovoljno postavlja iznad ostalih... pa tako i sam papa, u svojoj halji, sa svojim ''podanicima'' i administracijom... Oholost kao najočitija povreda bližnjeg jedan je od najvećih grijeha, a skromnost je jedna od najvećih vrlina... jedan je Božji Zakon, a to je ''Ljubiti bližnjega svoga kao što je Krist ljubio nas'' i taj se mora ispoštovati u potpunosti kako bi se dostigla pravednost... još nijedno pravo, niti jedna država nisu ostvarili taj osnovni uvjet svojim zakonima... koliko je to uopće moguće? Ne znam... ali činjenica da se nitko više ni ne trudi tako nešto postići, činjenica da se stvari kroz dvije tisuće godina otkad je odaslana jasna i očita poruka svijetu nisu nimalo promijenile, te činjenica da se dapače iste samo pogoršavaju, govore da se ovakvo stanje ne može dugo održati... ljudski rod će sam sebe iznutra uništiti i to je neminovno...

Mnogi se pitaju što sam ja htio reći svojim prošlim postom... ta, upravo to da će se Pravda jednom izvršiti i da će tada biti potpuna, baš kao što to Božji Zakon nalaže... jer kakav je to svijet u koji kažnjava gladnog čovjeka jer je ukrao kruh (jer je protivno pravu), a osobu, koja iz vlastite obijesti i oholosti troši silne svjetske resurse (znanje, kapital, rad, općenito - Energiju) da uz pomoć plastične kirurgije promijeni izgled, ni ne opominje, dapače hvali je i uzdiže kao primjer borbe za vlastito zadovoljstvo koje je sada, očito, najveća vrijednost... koliko je to u redu, dok bližnji (u astronomskim mjerilima (jer za Boga nismo samo stanovnici Zemlje, već i Svemira) niti pikometar od njih) takve osobe gladuju do smrti?! Zar zbilja ništa nismo naučili iz Kristovog očitog primjera? Od ljudi tog doba, svih opisanih u Novom Zavjetu, od ispovijesti Marije Magdalene, Jude Iškariotskog, pa kasnije i Aurelija Augustina, zar ništa nismo naučili i iz Pilatovog primjera i iz primjera farizeja i iz silnih ostalih primjera - od Veronike i Šimuna Cirenca do časnika sa bolesnim slugom i gostioničara koji prima Mariju i Josipa u štalu... iz svake te priče se dade nešto naučiti... i to na najjednostavniji mogući način, a priča o Kristovoj muci i uskrsnuću predstavlja vrhunac Novog Zavjeta jer ih sve objedinjuje u jedan događaj - čitav Isusov nauk, sve prispodobe, čuda, riječi... očituju se i ostvaruju u tom jednom vlastitom primjeru...

Stoga, sjetite se i toga kad budete kupovali šunke, plišane piliće i čokoladne zečiće... možda duboko u sebi osjetite zahvalnost, a tada možda pronađete i neki sakriveni smisao...

Sretan vam Uskrs želim!

''Doći će, doista, Sin čovječji u slavi Oca svoga s anđelima svojim, i tada će naplatiti svakome po djelima njegovim.
Zaista, kažem vam, neki od ovdje nazočnih neće okusiti smrti dok ne vide Sina čovječjega gdje dolazi sa svojim kraljevstvom.''
Mt, 16:27-28

Današnji post bit će ponešto drugačiji... u obliku prispodobe... nadam se da smisao neće biti promašen...


Miris spaljenog sela razlijegao se blatnjavom i pustom dolinom dok se sunce polagano utapalo za crnim, dalekim planinama. Jeke jecaja i urilka još uvijek su odjekivale među visokim liticama dok su kroz klance polako hodali i jahali crni ratnici, umorni i pokisli, lica umrljanih bojom i krvlju.

Svaki od njih u rukama držaše okrvavljeni mač, svjedočanstvo o pokolju i patnji koje su netom priredili.

Mokri od znoja, krvi i kiše, ispod svojih crnih oklopa skrivali su strah hodajući kroz klance u kojima su se već strvinari gostili lešinama koje su bile trofej slavne bitke koja se ovdje toga istog dana vodila. Plašili su se jer jecanje, plač i zveket mačeva još uvijek odjekivahu klancem, a miris krvi i kiše otežavao je zrak iznad razbacanih i raskomadanih ljudskih tijela i iznutrica. Bitka kao da nikada nije završila. Iako su hrabro kretali u boj, sada su poput najvećih kukavica u strahu sklapali oči pred posljedicama svoga čina. Legenda o palim ratnicima koji se nastavljaju boriti i nakon bitke utjerivala im je jezu u kosti. Plašili su se duhova.

Jedan od tih crnih ratnika bijaše sin velikog vojskovođe, te je sa svojim ocem i braćom predvodio cijelu ovu crnu armiju. Jahao je podalje od glavne čete, pomalo zaostajavši, na njegovom blijedom licu bio je neobičan izraz izgubljenosti i odsutnosti, u njegovim očima suze, a u glavi bezbroj misli.

On je jedini shvaćao.

Noć je brzo svojim taminim velom obvila ionako mračnu dolinu, te je vojskovođa izdao naredbu da se utabore u podnožju brda na kojem je bila smještena jezovita i mračna u tvrda kamo su se ratnici vraćali. Sutra do podneva će biti kod kuće, slavit će ih kao velike ratnike ko što su i bili i život će teći po starom.

Noć je odista bila mračna, bez ijedne zvijezde na nebu, samo je na mahove iza gustih, crnih oblaka provirivao puni mjesec. Dolinom je šetao i neugodni hladni povjetarac koji je natjerao vojnike da se skupe oko vatre i pokušaju razgovorom i pjesmom otjerati nemir koji ih je sve prožimao. No, vojskovođin sin, mladi ratnik, osjećajući nelagodu među njima i zaokupljen svojim prijašnjim mislima, polako odluta u gustu crnu šumu na rubu koje je bio tabor. Ni ne primjetivši, odluta tako daleko da ga je crna šuma u potpunosti progutala, te nije vidio nit vatru u taboru niti mjesec iza oblaka. Prođoše ga trnci i on sjedne.

Shvaćao je. Shvaćao je sav besmisao današnjeg pohoda, shvaćao je kako je Zlo zavladalo njime i cijelim ljudskim rodom, shvaćao je kako je gotovo, kako nema nade.

Pred očima mu se ukaže sve što se toga dana dogodilo: bitka, krv, odsječeni udovi. Vidio je selo koje su uništili i spalili, žene i djecu koje su pobili. Vidio je i nju, prekrasnu malu djevojčicu, plave kose i prekrasnih zelenih očiju kako hrabro, bez ijedne suze u oku, bez imalo straha stroji pred njim koji se na propetom konju podižući svoj mač visoko sprema da joj presudi. U tom trenutku, njihovi pogledi se sretoše i on zastane. Nešto u njenim očima ga natjera da spusti mač i zaboravi pakao koji se događa oko njih. Zapaljene kuće, konji i ljudi, vika, strka... sve je to prestalo za njega postojati. Vidio je samo nju. Ona ga je ozbiljno gledala, ravno u oči, nimalo ne ustuknuvši pred njegovom strašnom crnom pojavom. U tom trenutku se dogodi nešto čudno. On odjednom vidje hordu krvožednih konjanika kako galopiraju prema njemu, vidje bol i patnju oko sebe, vidje vatru i dim, osjeti toplinu i zagušljivost, a naposlijetku vidje sebe kako sjedi na visoko uzdignutom konju sa mačem premazanim krvlju u ruci. Vidio je svijet kroz oči te male djevojčice. I smuči mu se.
Kad se napokon vratio u perspektivu vlastite osobe vidje ponovno malu djevojčicu hrabrog pogleda pred sobom. Ovo potraja još koji čas, a tada ona tužno i spokojno obori pogled, a njezino tijelo raspolovi se pod udarcem mača njegovog oca koji je na konju prohujao kraj njega. Njega prožme nestvaran osjećaj boli, jeze i muke, te se ne mogavši nastaviti s borbom uputi na rub sela i stade promatrati pakao što se odvijao pred njim. Obuzeli su ga osjećaji gnjeva i gnušanja prema vlastitim suborcima, te osjećaj krajnje nemoćnosti i on gorko zaplače.

Vučje zavijanje prenulo ga je naglo iz dubokog razmišljanja. On ustade i krene prema taboru. Unatoč tamnoj noći i mraku šume, unatoč sablasnim krošnjama stabala i hukanju sova, koračao je svjesno i bez straha, kao po dobro ugaženom putu, u pravcu tabora. Nije vidio ni čuo ništa, a znao je da ide pravim putem i znao je što treba učiniti.

Četa je već spavala kad je došao do tabora te on uze baklju i stade paliti šatore. Svi šatori planuše kao jedan i on shvati da ima vrlo moćnog saveznika. Vojnici, zapaljeni i prestravljeni, počnu urlati i bježati, a on ih jednog po jednog stade nadljudskom snagom sjeći mačem i trgati im udove golim rukama. Napokon, dojuri i do zadnjeg šatora, u kojem su spokojno spavali njegova braća i otac, kao da krici napolju ne dopiru do njih. Poubija braću kad se otac prene iz sna. Pogledao ga je u oči, baš kao što je gledao ranije toga dana malu djevojčicu i vidje čisto Zlo u duši svoga oca te ga sasječe baš kao što je ovaj sasjekao djevojčicu.

Nakon brutalnog pokolja obuzmu ga ponovno oni isti osjećaj nemoćnosti te gnušanja i gnjeva te besmislenosti čitavog ovog pothvata i toga dana. Tada shvati da osveta još nije potpuna, pa brzo podigne mač i zarije ga duboko u svoja prsa. Na krajevima usana mu poteče krv. Znao je da je toga dana, s onom djevojčicom umrla svaka nada za spasenje ljudskog roda. I padajući polako prema zemlji vidje ponovno nju, kako stoji pred njim te sa svojim lijepim zelenim očima hrabro gleda u njegovu dušu, bio je oslobođen. U taj čas njen lik poče blijediti te napokon nestade u zori novoga dana.