Jedna sasvim obična rapsodija...

''Evo me, Noći, stara prijateljice...''
Crvena jabuka - Tuga, ti i ja...

Zapala je tko zna koja noć u beskonačnom nizu... i k tome još kišna... romantika je ovdje negdje, lebdi iznad oblaka, fali još samo onaj dobri stari nasmijani mjesec... skriva se već neko vrijeme... Učio sam danas, tj. sad već - jučer, nešto sitno... sutra, tj. sad već - danas, moram bolje zapeti, imperativ je da se kolokvij prođe... bar to, kad ostale obveze tako elegantno zanemarujem... No, eto... ponijela me romantika večeri nekako - Kum na Novoj, tapkanje kiše po prozoru, letargija u kostima... Kazneno procesno pravo moralo je ustuknuti pred ovakvom najezdom emocija... već negdje na pola Kuma odlučio sam ne ići sutra odnosno danas na predavanje... ma kako ključno bilo... učenje dolazi na prvo mjesto, a i majka je rekla da će raditi dulje, što znači ništa od auta... i tako izgubljen sam dolutao na blog...

Noć mi potpuno odgovara... ako niste primijetili, gotovo svi moji postovi napisani su pod velom te crne ljepotice... cijeloga života sam se skrivao iza mraka... neka smirenost, lakoća dolazi iz njega, potpuna tišina i mir... najljepši izraz za to pronalazim tek u engleskom jeziku - serenity... potpuni spokoj... Navodno kad umremo to je ono što nam se događa... potpuno crnilo, mir i spokoj... Te teorije nisu mi puno značile kad sam bio nestašno derište koje je po cijele dane trčkaralo uokolo sa društvom, a opet sam noći provodio uz knjigu, dobar film ili što već... Sjećam se da me bilo sram što sam jedino dijete u susjedstvu koje ustaje iza 12h... i zašto sam onda uvijek skloniji noći? Mora da je to nešto urođeno, svakome od nas... čitao sam negdje da je puno lakše biti dnevni tip - savjesniji ste, odmoreniji, sve obaveze obavljate na vrijeme kojega imate u izobilju, organiziraniji ste, sve u svemu - konstruktivan pripadnik društva... a što je s noćnim pticama? Eh, pa... za njih kažu da su to umjetnički tipovi, koji nemaju istančan osjećaj odgovornosti i autoriteta, koji jedva krpaju kraj s krajem, obavljaju sve kampanjski, boreći se sa pretežno dnevnim svijetom... zvuči kao ja... moje kazneno procesno zlato bit će veoma tužno...

Nikada još nisam posumnjao u izbor svoje profesije, i jednog od ovih zimskih dana pisat ću i o njoj, ali sam se zato nebrojeno puta upitao - jesam li joj dorastao? Tek sam druga godina, a krila su mi već davno potkresana... izrastaju negdje iza ponoći kad se primam knjige ili dobrog filma ili čega već... i kratko traju, tek nekoliko sati, za sad dovoljno da dajem sve u kakvom-takvom roku... ne sramim se priznati da se bojim... bojim se svitanja, više nego vrag tamjana, bojim se svakog novog dana, bojim se onog što dolazi... traume koje život sprema svakog dana, koje sam vidio, čuo ili osjetio na vlastitoj koži dovoljan su mi osnov tog straha... čovjek može samo biti na oprezu, ne posustati kad ga život smetne... sakriti i pobjeći mu ne može...

Noću je pak sve mirno i nekako je pritisak ipak... bar malo - slabiji... možda je to sve samo neka moćna iluzija, neka noćna droga... no, u svakoj noći ima nešto malo magije... život izlazi iz okova svakodnevice, nema žamora, nema kretanja, buke, traženja, rokova... u mraku je lakše zatvoriti oči...