Jedna sasvim obična rapsodija...

''Prvo što me strašno potreslo, kad su me izbacili iz kamiona na zemlju, bio je ovaj prizor: nekoliko metara ispred mene sjedio je potuno gol jedan domobran oko kojega se vrtio partizan s velikim nožem i sjekao ga tako da je krv šikljala iz cijelog tijela. Bio je već slijep. Partizan mu je oči iskopao. Ruke su mu bile vezane na leđima. Podnosio je sve to potpuno mirno. Nije se mogla čuti nijedna riječ optužbe. Sjedio je, ne pognut, s uzdignutom glavom.'' Preživjeli svjedok Bleiburga (Hitrec, H. - Hrvatska povjesnica)

Uhvatila me neka bolest... ne znam, grlobolja neke vrste i sada pijuckam čaj i razmišljam o svemu što je bilo... razmišljam o današnjem danu zlokobne 1943. godine... ali i današnjem danu godinama iza toga... to me dovodi do danas... danas, 62 godine poslije, će, zatrovani ideologijom i ispranih mozgova, starci i njihova djeca, obući drevne partizanske i pionirske uniforme i poći put Kumrovca kako bi proslavili ideju 6 ujedinjenih baklji pod Josipom Brozom Titom, ideju socijalističke federativne republike, ideje bratstva i jedinstva... Reklo bi se - baš lijepo... divne su to ideje, no realnost je bila potpuno drukčija...

Već prije sastanka AVNOJ-a u Jajcu '43, a svakako i poslije, KPJ i partizani su pokazali svoje pravo lice... ubijali su i krive i nedužne, mučili i palili, postali su kao i agresor... no, u to vrijeme je među partizanskom svitom cvala ideja bratstva i jedinstva... svi su bili kao jedan, razlike se nisu pravile - pod istom uniformom, protiv istog neprijatelja... svi narodi i narodnosti, Mirko i Slavko... ideja koja je kasnije ostala na životu samo u propagadnim filmovima i serijama poput ''Kapelskih kresova'' ili ''Marša na Drinu'' koji su sačinjavali vrhunac jugoslavenske kinematografije. Nisu uočavali problem u svojem principu ''Ili si s nama ili si protiv nas'' i u narodom sudovanju koji su odnijeli možda najviše nedužnih života tokom rata. Za jednog seljaka svjetski rat i ne znači puno sve dok mu u kuću ne upadnu odredi Nijemaca, ustaša, četnika, partizana i tko zna čega sve ne... i dok mu ne počnu prijetiti životom tjerajući ga da bira stranu u ratu koji ga se ne tiče... ''Biram svoju njivu'' rekao bih im ja... a prvi bi mi rekli da sam partizan, a drugi da sam ustaša... u oba slučaja bih pokupio metak... bez razlike... no, razlika postoji... jer ipak, pobjednik je taj koji piše povijest...

Došao je i kraj rata... Volkdeutscheri, kako su popularno bili nazvani stanovnici njemačke i austrijske državljanosti u Vojvodini i Slavoniji protjerani su ili poubijani, a Vojvodina je naseljavana srpskim stanovništvom da bi se oduzela ''fašističkoj'' Hrvatskoj i pripojila ''pobjedničkoj'' Srbiji... dogodio se i Bleiburg... 15. svibnja 1945, u 4:30h potpisom generala Herenčića prestaje postojati Nezavisna Država Hrvatska. Hrvatski narod - vojska i civili koji su je pratili, na livadi, nedaleko od bleiburškog dvorca u kojem je potpisana kapitulacija, nije ni slutio kakva mu se krvava sudbina sprema. Herenčić ubrzo dolazi na livadu i zapovijeda opće razoružavanje. Sluteći što slijedi, Herenčić si oduzima život, a Hrvati, goloruki, bivaju napadnuti od partizana koji su okruživali polje. Uslijedio je strašan pokolj, praćen mučenjima i vrijeđanjima. Partizanske snage su počele vraćati Hrvate u Jugoslaviju, a taj povratak pretvorio se u tzv. Marševe smrti odnosno Križni put hrvatskog naroda. Još tjednima poslije događaja na Bleiburgu kolone hrvatskih vojnika i civila vukle su se između Bleiburga i Beograda, a dalje do Rumunjske... pretpostavlja se da su na tom krvavom putu partizani ubili oko 300 000 ljudi... pri tom trudeći se da se sakriju dokazi - sadile su se šume na mjestima masovnih grobnica, a kolone su predvodili odredi specijalnih jedinica van regularnog zapovijednog lanca... sa žrtvama Bleiburga i usponom komunističke partije, pokopana je i povjesna istina o antifašističkoj borbi...

S mirom stvorena je i nova Jugoslavija... a s njome pojavljuju se i prve razlike... više nismo svi jednaki, ima i jednakijih... Partija ulazi u sve pore društva, uspostavlja se totalitaristički sustav pod krinkom ''samoupravnog socijalizma''... navodno ukidanje klasne podjele u zbilji je proizvelo dvije klase - radničku i partijsku... u samoj partijskoj klasi postojale su i daljnje podjele, a glavna je bila - Partija i Tito... Tito je postao jedini kapitalist u svojoj državi... imao je sve - 22 milijuna duša koje su bezuvjetno radile za njega, vjerujući u sigurnost i jednaku situiranost za sve koju je trebao pribaviti Tito, baš kao što je to bilo u ratu... no, sada više nije bilo uniforma i ljudi su se počeli prepoznavati kao Hrvati, Srbi, Slovenci, Bošnjaci, Makedonci i Crnogorci... šest naroda Jugoslavije... u ovom raspoznavanju prednjačili su Srbi... dakako, njihova povjesna potreba stvaranje Velike Srbije nikada nije isčezla, a s ratom je i ojačala... Hrvate se doživljava kao narod koji je nerado ušao u ovu zajednicu, kao genocidni narod, fašistički narod... hrvatske žrtve u ratu se umanjuju, a partizanski zločini prikrivaju, vrše se progoni ljudi koji misle drugačije od vlasti, uvodi se kazneno djelo širenja neprijateljske propagande... Kako je smatrano da se Hrvatima ne treba vjerovati, Srbi dobivaju sve najvažnije funkcije u novonastaloj državi - upravna vlast na najvišoj razini, vodeće funkcije u zakonodavstvu, policija, tajne službe, Beograd kao prijestolnica... svi preduvjeti za provođenje srpske hegemonije su ostvareni... još je samo trebalo narod uvjeriti u to...

Kako su Jugoslaviju stvarali partizani koje je ujedinila borba protiv zajedničkog neprijatelja, pa je stoga i u miru bila formirana kao vojnička država, valjalo je pronaći neprijatelja... uvedena je obvezna vojna služba od 2 godine... putem vojske je u narod servirana parola ''Spremajte se kao da će sutra biti rat, a ponašajte se kao da će sto godina biti mir''... zasađeno je sjeme paranoje... a neprijatelj su bili dobri stari fašisti... i tako nekima ni do '87, a ni do danas nije bilo jasno ''da je rat nedavno završen i da su Rusi već na Reichstagu''... Hrvati su samom činjenicom što su Hrvati - fašistički kolaboracionisti i ustaše tako bili izloženi netrpeljivosti čak i običnog srpskog puka koji je možda nekada i vjerovao u ideju ''Bratstva i jedinstva''... ukidaju se i neka temeljna ljudska prava - pravo na prakticiranje religije, pravo na samobitnost naroda, pravo na izricanje vlastitog mišljenja (ako je u suprotnosti s mišljenjem Partije), time i pravo na vlastito kulturno i jezično izražavanje... zatire se nacionalno u svakom pogledu - folklor, običaji, jezik, relgija... jer se krivo vjerovalo da će razlike razjediniti Jugoslavene... godine su prolazile, paranoja jačala, a agresor nije dolazio... narodi su se počeli okretati jedni protiv drugih...

Tito za to vrijeme živi kao rak na bolesnom tkivu Jugoslavije koja sve manje stoji na svojim temeljnim idejama bratstva, jedinstva, jednakosti i socijalne države... Za Tita se organiziraju skupi sletovi, parade, kupuju se avioni, jahte, vile... ekonomska politika države nailazi na neuspjeh za neuspjehom, a gospodarstvo se sve više počinje oslanjati na međunarodnu pomoć koje ne nedostaje jer u blokovskoj podjeli svijeta i Zapadu i Istoku odgovara imati tampon zonu na vječnoj granici svjetova i buretu baruta - brdovitom Balkanu... Jugoslavija sve više postaje država ovisna o stranom kapitalu... jednakost u radničkoj klasi je postignuta - svi imaju i svi imaju malo... opće osiromašivanje naroda je najlakši put do jednakosti... čeka se u redovima za kruh, neki puta se čeka i bez da se zna na što se čeka... jer gubitak mjesta u redu može značiti glad... ipak, kad kolona na čelu s Titom prolazi, vrijeme staje... i svi moraju pozdraviti velikog maršala... u školstvu se provodi beskrupulozno pranje mozga i pokušava se silom i pogrešnom dijalektikom, kroz poremećen sustav vrijednosti, nametnuti jugoslavenstvo... djecu se odvodi na streljane da usavrše svoje pucačke sposobnosti, a kao pioniri morali su se zakleti na vjernost vladajućem totalitarističkom režimu (vrlo slično zakletvi Hitlerjugenda)... svako neslaganje s režimom se sankcionira na najgori mogući način - izdaja se kažnjava smrću... provode se progoni neistomišljenika, a zatvori u Lepoglavi, Gradiški, i ostalim mjestima su prepuni... politički zatvorenici odvode se na Goli Otok gdje se nekima i gubi trag, a logor u Jasenovcu je sada prihvaćao ''ustaše'' i ''fašiste''... Strah od otkrivanja istine o partizanskim zločinima je prevelik i tajne službe (UDBA) uklanjaju svakoga tko se bavi time... brojni intelektualci, mahom hrvatske narodnosti, nestaju, a priličan broj odlazi u emigraciju gdje neki ne uspjevaju pobjeći od UDBA-e, najpoznatiji slučaj je onaj Brune Bušića koji je nakon sloma Hrvatskog proljeća emigrirao u Pariz gdje je ubijen 16. listopada 1978.

Za to vrijeme, srpska politička elita nastoji održati sve visoke funkcije u svojim rukama... Srbi postaju privilegiran narod u državi ''jednakih''... Srbija je ekonomski i gospodarski najrazvijenija država Jugoslavije, ostatak zemlje daleko kaska... na obali se ograđuju golemi ''privatni'' dijelovi teritorija i proglašavaju srpskima (još krajem rata Hrvatskoj su oduzeti Vojvodina i Neum). Sada sve više jača svijest srpskog naroda o srpskom... te se potiče netrpeljivost prema ''agresorskom'' hrvatskom narodu... milicija, koju većinom sačinjavaju Srbi, nekad i bezrazložno vrši ''informativne razgovore'' s hrvatskim državljanima koje obično karakterizira mučenje, vrijeđanje i prisiljavanje na priznanje... pokušajem gušenja hrvatskog jezika ''Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskog jezika'' iz 1968. počinje se buditi hrvatski otpor... Kulminacija sukoba između hrvatske oporbe i Partije dešava se u proljeće 1971. godine, kada je otpor ugušen u krvi... Provociranjem Hrvata nastojalo se prikazati ih kao najlabilinijim elementom u Jugoslaviji i time prikriti stvarne namjere srpske elite - provođenje plana o Velikoj Srbiji koji je sada uzimao sve više maha...

Titovom smrću, nacionalna netrpeljivost i paranoja, koje je nesvjesno stvarao zajedno s Partijom i srpskim političkim vrhom, dovedena su do vrhunca. Sve očitijim propadanjem komunizma, a time i beskorisnosti postojanja Jugoslavije za Istok i Zapad, sve manje stranog kapitala ulazi u zemlju. Inflacija dostiže i 200%, a dinar postaje bezvrijedan. Uvode se bonovi, redovi su sve dulji, a pokušaji štednje poprimaju sve veće razmjere. Samoupravni socijalizam praćen nacionalnom netrpeljivošću doživljava svoj kolaps... pranje mozga se nastavilo, a osnovna načela na kojima je Jugoslavija izgrađena davno su pala u zaborav... ''fasada drži, a temelji klize''... policijska represija, sada vođena isključivo od strane Srba, poprima neviđene razmjere i cijelu Jugoslaviju pretvara u bombu koja otkucava... otkucava sve do 1991...

Pitao sam nedavno jednog kolegu drugačijih političkih stajališta: ''Zašto Tito, a ne Tuđman?'', odgovorio mi je: ''Smatram ih jednakima, ali od ovog prvog je veći vremenski odmak, Tuđmana sam iskusio iz prve ruke''. Makar se ne bih složio s time da su jednaki, jer smatram, a to se i vidi iz ovog mog posta, da je Tito s Partijom svim svojim zločinima odgovoran i za ovaj naš nedavni rat, prihvatio sam to razmišljanje jer o tome bi se još dalo raspravljati... no, tumačenje da je Tito bolji i da se u Jugoslaviji bolje živjelo... to ne mogu prihvatiti... država izgrađena u zločinu, država u kojoj su se zanemarivale osnovne, dobre ideje, država u kojoj nije bilo ni mira, ni hleba, ni slobode, ni pravde, a na sve se to pozivala... zar je to bilo bolje?

No, eto... danas ipak... još ima onih koji će slaviti lik i djelo Josipa Broza kao i šest upaljenih baklji pod njim... još ima onih koji će zadrto ponavljati tu mantru ''nekad je bilo bolje'' i pohađati Kumrovec i Kuću cvijeća, ne shvaćajući da slave pogrešne ideologije... Generacija koja je odrastala gledajući ''fasadu koja drži'' ne može objektivno shvatiti narav Jugoslavije ni Domovinskog rata, ne može shvatiti ''temelje koje klize'', ne može shvatiti da su stvari negdje jednom pošle po zlu... kada? Možda 1991. kako tvrde, odbijajući vjerovati da je to možda ipak bilo 1987., možda u proljeće '71., možda '68, možda 15. svibnja '45., a možda već i jedne kasnojesenske večeri u Jajcu '43... vjerojatno nikada nećemo saznati koliko su zla uistinu počinili Tito i Partija sa pogrešnim ideologijama i kolike su posljedice tih zala... no ljudi koji slave Tita, Partiju i propalu Jugoslaviju potvrđuju jedno... pobjednici pišu povijest... i prolaze nekažnjeno...

Sretan vam Dan Republike!