"Ono što povezuje pravu obitelj nije krvna veza, nego uzajamno poštovanje i radost zajedničkog života. Članovi iste obitelji rijetko odrastaju pod istim krovom." (Richard Bach)
KAMAHAME!
Danas sam postao članom jednog novog društva. Kako to opisati? Umor. Zadovoljstvo. Sreća. I malo čuđenje. Neobični su to ljudi.
U 19 sati sam se našao ispred dvorane gdje članovi "Khan Karate" - a vježbaju. Dočekala me jedna prijazna Japanka (ili Kineskinja?). Chiaba Chiaki, tajnica "Khan Karate" - a. Dao sam joj novce, a ona me uputila. Ušao sam u svlačionicu dvorane. Tamo su bili ostali ljudi koji idu na karate. Malo sam strepio od upoznavanja. Kakvi li su to ljudi? Nije bilo druge nego da otkrijem.
- Renato - rekoh.
- Martin - reče jedan.
- Moje ime je Nikola - reče drugi.
- Ja sam Sandro, ali zovi me Liu - reče treći. Smrkne se i kimne potvrdno.
- Zašto? - upitah.
- Liu Kang je lik iz igrice "Mortal Kombat" - reče i postavi se u borbeni položaj - Moj omiljeni lik iz igrice! A skraćeno od Liu Kang je Liu. Tako me zovi.
Nikola je skeptično odmahivao glavom.
- Ja, pak, držim da je Rajden daleko nadmoćniji borac od Liu Kanga - reče. Liu značajno uzdigne kažiprst.
- Liu Kang je daleko bolji od njega!
- Rajden je bog vjetra - reče Nikola - Izuzev nadljudskih, božanskih mogućnosti i vještina koje koristi u borbi, njegove poteze je također jednostavnije izvršiti. Rajden može otpuhati Liu Kanga samo ovako! - reče i pucne prstima.
- Jednostavnije? - nadmoćno se osmjehnu Liu - Ljepota i znanje nije u jednostavnosti! Jednog dana ćeš i ti to shvatiti.
Bio je to jako neobičan razgovor. Osobno, ne znam tko su Liu Kang i Rajden. Ako je istina da je jedan bog, a drugi čovjek, onda ne vidim smisla da se tuku jedan protiv drugog. Ne znam. Nisam upoznat s tom japanskom mitologijom.
Presvukao sam se u trenirku. Staru trenirku koju sam prije nosio na nogometu. Bio sam spreman za najviše podvige. Kolege su nosile nekakav ogrtač.
- Uskoro ćeš i ti nositi jedan - rekao mi je Martin, i zahihotao se. Izgleda da mu je bilo zbilja drago što ću nositi ogrtač. Prijazan momak.
Morali smo dovući svoje strunjače i namjestiti ih ispred trenera. Liu mi je objasnio da se trener u karateu zove
sensei. Naš sensei bio je pravi Japanac - Kurokawa Makoto! Stari, sijedi, koštunjavi Japanac, kao što sam gledao u nekim dokumentarcima o Japanu. Bio sam zapanjen da vidim pravog, pravcatog Japanca. Po njegovim crtama lica vidjelo se da je mudar i spretan čovjek. Da zna što radi. Tad je progovorio...
"Elle serait bien vexee, se dit-il, si elle voyait ca...elle tousserait enormement et ferait semblant de mourir pour echapper au ridicule. Et je serais bien oblige de faire semblant de la soigner, car, sinon, pour m'humilier moi aussi, elle se laisserait vraiment mourir..."
Izrekao je bujicu riječi koje se nisu mogle nikako odvojiti. Nikako razumjeti. Nisam uspio uhvatiti nijednu njegovu riječ. Na trenutak kao da bi stao, a odmah potom krenuo opet sipati riječima. Kao ona osoba što me nazvala ujutro. Upitno sam pogledao kolege. Martin se osmjehnuo i lagano me lupnuo po ramenu.
- Sensei priča samo na japanskom! Liu nam nešto prevodi što kaže, jer on uči japanski. Liu je jako pametan dečko!
Pogledao sam Liua. On je ozbiljno gledao u senseija i potvrdno kimao glavom. Kad je sensei nakon kojih 5 minuta napokon završio s monologom, Liu nam se okrenuo i rekao:
- Sensei bi volio pozdraviti našeg novog člana, Renata. Upozorava ga da će biti teško, ali da je uvjeren da će se brzo uklopiti.
- To je sve što je rekao? - upitao sam.
- Tako je! - reče Liu, a onda dometnu - Japanski jezik je veoma slojevit i bogat. Broj njegovih izraza i riječi ispunjavaju vrijeme i čine ritmičku jedinicu koja prevedena na naš jezik, nažalost, zvuči ovako suhoparno.
Tad se sensei dignuo i uzviknuo nešto poput "Ahe!". I svi su se dignuli, pa i ja. Počeli su udarati rukama i uzvikivati pritom. Udarao sam i ja. Nisam mogao vikati u isto vrijeme. Tad je sensei opet viknuo. Ostali su počeli udarati nogama. Udarao sam neko vrijeme, a onda sam se previše iscrpio. Nisam mogao dalje. Nisam navikao na to. Liu je opazio da sam umoran. Savjetovao me da sjednem sa strane i gledam, dodajući da ću se naviknuti na ritam ubrzo.
Sjedio sam sa strane i promatrao ih. Sensei je samo sjedio i sijevao očima. Martin je sve pokrete obavljao nježno. Kao da je rukama i nogama milovao protivnika i prizivao ga sebi, a ne udarao. Učinio mi se malo feminiziranim. Nikola je ravnodušnog lica obavljao sve pokrete bez zastajkivanja, kao kakav robot. Liu se sav uživio, mrštio i najviše vikao od svih njih. Kao da svakim udarcem udara zmaja u glavu. Zmaja koji mu otima njegovu kraljevnu. Je li to japanska mitologija?
Kad je završio trening, sensei je došao do mene i nešto mi kratko rekao. Činilo se kao kakav kašalj. Dotaknuo me nekim svojim štapom i osmjehnuo se. Ma koliko mi sve to bilo neobično, ipak mi se svidjelo. Jako me se dojmilo. Imam nekakav ugodni predosjećaj. Predosjećaj da ću naći istinskog sebe u ovakvom nečem.
S Martinom, Nikolom i Liuom sam se još neko vrijeme smijao u svlačionici. Bili su to dobri momci. U petak je ponovo trening. Dogovorili smo se da ćemo poslije treninga na neko piće. Ovo mi se jako sviđa. Vjerujem da je ovo optimalni bijeg od svakidnevnice. Napornog, modernog života.
Došao sam doma i pogledao se u ogledalo. Na licu mi je bio smiješak. Ovo je bio dobar dan.
ACA! DOMO ARIGATO, MISTER ROBATO