Dobrek i konc-logor

srijeda, 25.09.2013.

Kako sam bio u zabludi

Visok, lijepo građen svijetlo smeđi muškarac. Šarena uniforma bez čina. Samo obilježja hrvatske vojske. Dobro se uklapa u njegov izgled. Crne izglačane čizme. One su pravo ogledalo njegovih karakternih crta.

Susret treće vrste, u prostorijama današnjeg DORH-a.
Njegova pesnica i moj grudni koš. Neplaniran, iznenadan i bolan udarac. Njegova izglačana čizma oborila me s nogu. Moja rebra nisu izdržala taj susret. Osam njih zapamtilo je crnu boju hrvatske čizme.

Ležim na podu sobe. Na leđima. Povratim se iz nadređenoga mi sna.
Diži se.
Tko si? Za koga radiš? Kojom se rukom krstiš? ...

Pita me majstor svog zanata. Profesionalac.
Odgovaram kao na filmu. Film se vrti dalje. U glavnoj sam ulozi, ali film i gledam.

Uz pratnju, spuštam se niz kat Gajeve 30a. Stepenicu po stepenicu, čvrsto držeći se za gelender. Podrumska vrata ćelije za mnom se zatvore.

Prolazili su dani.
Kroz prozor logora Kerestinec vidim došao je majstor svog zanata. Ruka sama pođe na bolna rebra.
Sve može, samo da ne udara po već polomljenom.

Hrvatski vojnik, gurne me kroz vrata u veliku praznu sobu.
Majstor se nije ni pomjerio. Gleda kroz prozor sa prekriženim rukama na leđima. Mali stolić i dvije stolice iza njega.
Prolaze sekunde koje su dužine sata. Ne okrenuvši se, otpusti desnu ruku i pokaza prema stolu. Sjedi, kaže.

Istog momenta shvatih, sada me neće tući. Kako je to fin osjećaj.
Povučem stolicu sa strane, da mi sunce ne ulazi direktno u oči i sjednem. Gledam samo u stol i čekam.

Majstor se okrene. Laganim korakom priđe, povuče stolicu i sjedne meni s lijeve strane. Ne gledam u njega ali ga vidim. Gleda zamišljeno kroz prozor. U jednom momentu kaže: što znaš o Volareviću.

Njegov glas, način daljeg razgovora, govore o potpuno drugoj osobi. Nema tu onog Bruce Lee koji mi je polomio osam rebara, već netko smiren, obrazovan.
U tom momentu pogledam u njega i kažem: misliš o pajceku? On samo klimnu glavom.

Moram priznati, nakon desetak minuta osjećao sam se fino, da ne kažem ugodno. Kao da sam u društvu nekog starog prijatelja.
Nakon približno dva sata razgovora, on mi kaže: možeš ići. On je ostao i dalje sjediti.
Izašao sam iz sobe. Vojnik me je, ovog puta bez guranja, odveo nazad u moju ćeliju.

Dani su prolazili. Hrvatski vojnik, jednog popodneva, odvede me u praznu sobu. Stojim i čekam. Po glavi mi se mota, koji će se sada predator pojaviti da mi ravna rebra.
Otvore se vrata i lagano uđe majstor.
U meni se povrati živahnost. Kao da mi je klimnuo glavom u znak pozdrava. Stao je ispred mene. Nije gubio vrijeme.

Što znaš o Benčiću?
Nakon pola sata priče, ali prije nego što je krenuo, pitam ga: dokle ću ja biti ovdje?
Uskoro će te pustiti. Ti si čist. Bio je njegov odgovor pri odlasku.

Naredni dani bili su mi puno lakši. Očekujem samo dan da me puste.
Zabluda.
Dani su postali teži i mučniji. Više majstora nikada nisam video.

Nakon 280 dana, i nakon svega, majstor mi je ostao kao pozitivna osoba u sjećanju.
Shvatio sam, to je bio profesionalac. Polomio mi je rebra, ali se nije iživljavao kao ostali. Očito da mu je to bilo u opisu radnog mjesta i rutine. Prvo lomi a onda pitaj. Imao je cilj. Svoj ili tuđi. Vrag bi ga znao.

Čudno, ali sam to mogao razumjeti. Godinama u sebi sam nosio njegov lik. Želio sam ga sresti. Saznati tko je. Polomio mi je rebra, ali on mi je i vjerovao. U momentima kad nitko nikome nije vjerovao, on se dva puta vraćao meni. Ostao je tajna kao i mnoge druge.

Vjerojatno, on se ne bi sjetio naših razgovora. Ipak, otišao sam do njegovog odvjetnika Nobila, sa manje bitnim razlogom. Zahvalio Nobilu za ono što je nekad za mene učinio i usput mu kažem da je moj majstor iz logora njegov branjenik.

U dokaznom materijalu suda, pročitao sam što je moj majstor napisao u izvješću Franji Tuđmanu i Gojku Šušku u vezi mene.

Zabluda.
Moj majstor nije profesionalac. Moj majstor je običan ljigavac.

Na sudu prozvao sam majstora slikom, imenom i prezimenom. Ne za ono što je ranije drugima uradio, to se više mene ne dotiče, već samo za ono što je meni uradio.
Očekivao sam njegovu reakciju ili kao profesionalca ili kao kukavice.

Podnio sam novu zasebnu krivičnu prijavu protiv njega, nezavisnu od ove rasprave.
Na dugom svjedočenju ovog procesa, mog majstora samo sam gledao i uživao. Na trenutak zamjenili smo uloge.
Nisam mu postavio ni jedno jedino pitanje. On se je pripremio. Čekao je da mu postavim pitanje.
Hajde, hajde, pitaj me, htio je reći. Ponio je dokumentaciju. Počeo se sam braniti, od mog ne napada.
Ja sam uživao a on je gubio živce.

Zabluda.
Moj majstor profesionalac, bio je i ostao samo drska kukavica.

2013-09 (7)