Dobrek i konc-logor

srijeda, 25.09.2013.

Kako sam posto logoraš

Pukovnik Dragutin Šlopar, bio je moj nadređeni u ispomoći za transport iz Slovenije. 15 rujna 1991. vraćam se nazad u Tehničku Vojnu Akademiju na Črnomercu. Dan kada je započela potpuna blokada centra.

U centru bio sam major, predavač, na predmetima Arhitektura Računarskih sistema i Simulacije sistema matematičkim modelima.
Aktivno učestvujem u zaštiti centra od pljačke i uništavanja u skladu sa mojom danom životnom obavezom i vojničkom zakletvom.

Dobro sam poznavao cjelokupnu infrastrukturu centra. Zaštita i tada suvremeni video nadzor cijelog centra, sa komandnom sobom, bio je moj projekt i praktični rad započet još 1989 godine.

Dao sam svoj mali doprinos zajedničkom dogovoru, mirnoj podjeli centra.
Tehnički dio primopredaje obavijen je, tada brigadirom, Dragutin Šloparom.

Rekao sam Šloparu, kada se vratim iz Beograda ako bude što trebao u vezi elektronskog sistema zaštite, rado ću mu pomoći. Bio sam, i ostao sam, ponosan na ono što sam projektirao i napravio.

Centar sam napustio 10 prosinca 1991 godine. Sa konvojom preko Bosne odlazim za Beograd.
Nisam želio biti dezerter. 16 prosinca 1991. godine, predao sam pisani zahtjev za demobilizacijom i napuštanjem JNA. Napisao iskreni razlog demobilizacije.

Preko Mađarske 21. prosinca 1991. godine vratio sam se u svoj stan na Trnju, Roze Luksemburg 2/9. Doveo k sebi svoju, tada osmogodišnju kći.
Istu večer došla su dvojica policajaca. Priveli me na službeni razgovor u policijsku postaju Trnje.

Saslušavao me inspektor S. Čoh. Nakon četiri sata saslušanja, napravljena je službena zabilješka. U skladu sa tada objavljenom Saborskom uredbom, da svi časnici JNA koji nisu učestvovali u oružanim akcijama protiv Republike Hrvatske i napuste JNA do 25 prosinca 1991. godine, protiv njih se neće pokretati nikakav kazneni postupak, bio sam pušteni kući.

Narednih dvadesetak dana pripremam se za novi život. Oduvijek sam maštao o životu na selu. Nekoj maloj farmi.
Volim imati životinje. Jutro, 10 siječanj 1992. godine. Pošao sam za Zaprešić u nabavku kaveza za zečeve. U prolazu pored centra na Črnomercu, stanem i svratim u centar. Namjera mi je bila da pitam, sada brigadira, Šlopara ima li kakvih problema sa elektronskom zaštitom.

Bez ikakvih problema, pijavio sam se na porti i ušao u upravnu zgradu. Popeo se na kat. Tamo nisam zatekao brigadira Šlopara. Bio je brigadir Mate Obradović. Njega sam tada prvi put video.
Rekao je: ti si onaj koji je minirao centar. Odgovorim: jesam, i ja sam ga i razminirao. Centar je bio iznutra miniran a ne iz vana.

Pozvao je, naglašavam, civilnu policiju. Policija je došla. Brigadir Obradović im je bez ikakvog objašnjenja rekao da me odvedu. Njemu je bilo znano gdje. U Gajevu.

Od tog momenta, pa narednih 230 dana, do 26-08-1992 bio sam samo objekt.
Objekt iživljavanja. Objekt bez ikakvoga pravnog postupka. Objekt u vlasništvu gospode Klarića i Laušića.
Ne pritvorenik. Ne zatvorenik. Ne osuđenik. Objekt bez ikakvih ljudskih prava.
Bez i jednog objašnjenja. Bez kontakata sa vanjskim svijetom. Bez kontakta sa porodicom ili familijom.

Ubaćen sam u proizvodnu traku Konačišta ratnih zarobljenika Republike Hrvatske. Jedan d.o.o. u kojem samo mesar kobasičarske struke odlučuje kada, kako i gdje će tko svoje konačište naći.

Tako sam postao logoraš, možda bolje konačištar. Na leđa velikim bijelim slovima dobio sam RZ. Bez broja, jer vjerojatno tako velik broj ne bi uspeo stati.

Izdržao sam iživljavanja od 230 dana. Nakon te moje upornosti, tvrdoglavosti bolje rečeno bandoglavosti, konačno 26-08-1992 pravno je pokrenut istražni postupak.
Moja krivica po čl. 119 st.1 KZ RH, služba u neprijateljskoj vojsci.
Nakon 230 dana od nepoznatog objekta postao sam još narednih 50 dana subjekt, pritvorenik u Remetincu.
Nakon 280 dana bio sam slobodan i mogao sam nastaviti započet put u Zaprešić.

Kupovinu kaveza.