ponedjeljak, 26.02.2007.

MALO O GLUHIMA

KA ŠTA VEČINA VAS ZNA VOLIN RADIT SA GLUHONJEMIN LJUDIMA...PA EVO PAR ČLANAKA O NJIMA...
RADIT SA NJIMA JE PREDIVNO JER SE MOŽE NEŠTO I NAUČIT.....PA PROČITAJTE

Krenemo li od činjenice da je komunikacija izmjena informacija, i ako si posvjestimo iskustvo komunikacije iz svakodnevnog života dolazimo do zaključka da ljudi komuniciraju na više različitih načina i razina. Prosječni čovjek u komunikaciji najviše koristi govorni jezik, ali prenošenju informacije ne sastoji se samo u izgovaranju riječi, već i u mimici, gestikulaciji i drugim pokretima tijela koji uključuju znakove i simbole. Mahanje rukom u znak pozdrava, prijeteće mahanje kažiprstom, gore uzdignut palaca samo su neki primjeri. Sasvim je normalno da čovjek gestikulira i da koristi poznate znakove i simbole, te “pomoćne” pokrete ruku i cijelog tijela da se bolje izrazi. Jeste li ikada pokušali objasniti kako se veže čvor na cipeli sjedeći na rukama? Jeste li ikad ikome uspjeli objasniti što su to spiralne stepenice držeći ruke u džepovima? Jeste li ikada vidjeli prometnika koji se ne koristi znakovima? Jeste li vidjeli burzovne mešetare kako se sporazumijevaju u prepunoj dvorani?

Sve su to primjeri iz svakodnevnice “običnih” ljudi i profesionalaca. I svi tu primjeri prihvaćaju se kao nešto normalno i redovito. Jeste li, međutim, ikada vidjeli dvije osobe kako razgovaraju na znakovnom jeziku? Možda ste na televiziji vidjeli tumača za osobe oštećena sluha? Ako ste pažljivije promatrali možda ste uočili neke znakove i pokrete ruku koji su vam se činili razumljivim, možda ste pomisli da je riječ o nekoj vrsti pantomime. Znakovni jezik, međutim, nije pantomima, iako joj je u nekim segmentima sličan.

“Pravi” znakovni jezik je jezik koji se sastoji od pokreta ruku i tijela, izraza lica, ručne abecede i znakova. Ovaj jezik ima vlastitu gramatiku i sintaksu koja se razvila neovisno o govornom jeziku. U stručnim krugovima već se nekoliko godina govori: “Kao što znamo, znakovni jezik ima vlastitu gramatiku i sintaksu koja se razvila neovisno o govornom jeziku”, ali puno “običnih" ljudi (i poneki “stručnjak”) imaju drukčije mišljenje. Naime, postoji i mišljenje da je znakovni jezik inferioran u usporedbi s govornim jezikom i da nije dostatan za dobru komunikaciju. Često se takvo mišljenje zasniva na predrasudama i ideologijama (o tome više u drugim tekstovima).
Je li znakovni jezik univerzalan?

Nije. Postoji, međutim, međunarodni znakovni jezik, gestuno, koji se gotovo isključivo koristi na međunarodnim susretima gluhih. Među pojedinim nacionalnim znakovnim jezicima postoje manje ili veće sličnosti, ali svaki je znakovni jezik različit slično kao što su različiti i svi “govorni” jezici.
Hrvatski znakovni jezik?

Pretpostavlja se da u svakoj naciji u kojoj postoje barem u nekoj mjeri organizirane veće skupine gluhih osoba postoji i nacionalni znakovni jezik. U Hrvatskoj se koristi znakovni jezik koji ima regionalnih razlika, ali je u svojoj strukturi i u najvećem broju znakova jednak u cijeloj zemlji. Hrvatski znakovni jezik (za sada) nije standardiziran. Možemo li onda govoriti o hrvatskom znakovnom jeziku? Neki stručnjaci zastupaju mišljenje da se ne može govoriti o znakovnom jeziku u punom smislu ukoliko taj jezik nije standardiziran i/ili da je leksički obrađen, tj. da postoji rječnik konkretnog znakovnog jezika. Tu bi se moglo postaviti sljedeća pitanja: gdje se pronalazi taj jezik koji se standardizira? Je li taj jezik postojao i prije standardizacije ili je tijekom standardizacije “stvoren”? Čini se da je u slučaju standardizacije prikladnije govoriti o službenom znakovnom jeziku, nego o nacionalnom znakovnom jeziku. U nas je posljednjih nekoliko desetljeća prevladavao isključivi oralizam koji je uzrokovao stagnaciju u svekolikom razvoju kulture gluhih, pa i razvoja znakovnog jezika.

Krajnje je vrijeme da se priključimo razvijenim zemljama u nastojanju da se znakovni jezici sačuvaju, standardiziraju i razvijaju. Da bi se to postiglo nužno je da se znakovni jezik uvede u škole kao najbolji način na koji se prenose informacije gluhih đacima i studentima (o tome više u tekstovima o obrazovanju). To bi, u ostalom, bilo ispunjenje onog na što smo se obvezali potpisivanjem povelje Ujedinjenih naroda 48/96.





Razgovor s Ronie Wilbure
Jerko Ban

Kakve veze ima gluhoća uha, ako um čuje. Jedina prava, neizlječiva gluhoća je gluhoća uma.
Victor Hugo

Uvod

Od kada je lingvist William Stokoe pedestih godina ovog stoljeća počeo proučavati strukturu američkog znakovnog jezik i kada je 1960. godine izdao knjigu "Sign Language Structure, Studies in Linguistics" u kojoj ukazuje na vrijednost i bogatstvo znakovnog jezika, u svijetu je počela revolucija ponovnog vrednovanja tog sustava komunikacije koji ima svoju vlastitu sintaksu i gramatiku i neovisan je od oralnog (govornog) jezika. Prihvaćanje znakovnog jezika kao "pravog" jezika rezultirao je time da se sedamdesetih godina u obrazovanje gluhe djece uvodi tzv. "totalna komunikacija", "totalni pristup", tj. korištenje svih mogućih sredstava komunikacije s gluhima, uključujući tu i istovremenu (simultanu) uporabu više komunikacijskih sredstava, govora i znakova, slike i tekst.

Međutim, danas je ova metoda u svijetu napuštena budući da se pokazalo da je istovremeni (glasovni) govor i korištenje znakovnog jezika miješanje dvaju jezika a posljedica su slabi rezultati u učenju glasovnog jezika. Protiv te metode najodlučnije su se borili gluhi, koji smatraju da je totalna komunikacija "totalna zbrka", jer onemogućuje prirodnu i korektnu uporabu znakovnog jezika. Nakon mnogo istraživanja pokazalo se da je najbolji pristup za većinu gluhe djece bilingvizam. Bilingvizam je poznavanje i redovita uporaba dva ili više jezika. Bilingvizam znakovni jezik - oralni jezik je jedini način da se to postigne, tj. da gluho dijete odmalena komunicira sa svojim roditeljima, da razvija kognitivne sposobnosti, upozna svijet, komunicira u punoj mjeri s okolinom i inkulturira se u svijet čujućih i svijet gluhih (Grosjean, 1997)

U Hrvatskoj je već desetljećima službeno zastupljena samo jedna škola, jedna metoda obrazovanja koja se najčešće naziva (isključivi) oralizam. Jedna od pretpostavki takve škole je da uporaba znakovnog jezika šteti učenju govornog jezika te je zbog toga znakovni jezik u takvim školama zabranjen. Međutim, rezultati mnogih suvremenih istraživanja, na čemu se temelji i biligvizam, ukazuju na suprotno: gluha djeca koja su naučila znakovni jezi kao prvi jezik i ako su ga usvojili dok su bila vrlo mala pokazuju u školi bolje rezultate od gluhe djece koja nisu naučila znakovni jezik u fazi prvog usvajanja jezika. Te znanstvene činjenice i emancipacija gluhih utjecali su na donošenje nekoliko dokumenata i povelja u kojim se govori o obrazovanju gluhih i od vlada država potpisnica traže uvođenje znakovnog jezika u škole. Jedan od tih dokumenata je i povelja UN 48/96.

Osim toga istraživanja povijesti obrazovanja gluhih osoba pokazala su da je ideja o zabrani znakovnog jezika u obrazovanju zasnovana na ideološkim pretpostavkama prema kojima je znakovni jezik inferioran i nepoželjan kao "ostatak" ranijih stadija evolucije čovjeka (Baynton 1996).

Prof. dr. sci. Ronie Wilbur doktorirala je na Illinois svučilištu u Urbana-Chapaignu. Predaje na Perdue sveučilištu lingvistiku te audilošku i govornu znanost a predaje i na mnogim drugim sveučilištima u svijetu kao gost predavač. Ravnateljica je Laboratorija za lingvistička istraživanja a posebna područja njenog znanstvenog interesa su struktura američkog znakovnog jezika (prosodija i sintaksa) bilingvizam i gluhoća. Glavna je urednica časopisa Journal of Sign Language and Lingiustic. Objavila je velik broj istraživanja i uredila je, odnosno napisala više knjiga o strukturi američkog znakovnog jezika a u posljednjih nekoliko godina bavi se poglavito kinematičkim korelacijama naglaska i pozicija u američkom znakovnom jeziku. Prof. dr. sci. Ronie Wilbur posjetila je ove godine dva puta Hrvatsku na poziv svoje kolegice i prijateljice prof. dr. sci. Melite Kovačević, i održala je predavanje za lingviste i druge stručnjake koji se bave gluhim osobama te je gostovala na HRT-u u emisiji "Dobra dan". Uspostavila je suradnju s odsjekom za logopediju Edukacijko-rehabilitacijskog fakulteta u sklopu koje se dvije studentice s Fakulteta na Sveučilištu u Grazu osposobljavaju za provođenje lingvističkih analiza hrvatskog znakovnog jezika. Tijekom njenog drugog posjeta Hrvatskoj razgovarali smo s gospođom Wilbure o njezinim pogledima na obrazovanje gluhih.

Gospođo Wilbure, Vi ste po struci lingvist, ali ste također povezani sa zajednicom gluhih u SAD-u i više drugih zemalja. Možete li nam reći nešto o ulozi znakovnog jezika u zajednici gluhih i u obrazovanju gluhih općenito?

Prije nego što počnem govoriti o znakovnom jeziku željela bih naglasiti da su lingvisti profesionalni znanstvenici koji se bave istraživanjem jezika - proučavaju jezike i njihov je posao identificirati strukturu jezika - kako djeluje i u čemu je slična i različita od strukture drugih svjetskih jezika, razumjeti kros-lingvističke generalizacije, univerzalnost jezika i što nam ona govori o ljudskom mozgu. Zadnjih 30 do 40 godina lingvisti su veoma naporno radili da bi proučili različite strukture različitih znakovnih jezika u različitim zemljama i da bi ispitali utjecaj znakovnih jezika na obrazovanje, te utjecaj na normalan razvoj mozga, usvajanja jezika, pamćenja, kognitivnog funkcioniranja, mišljenja i svega onog što je nužno za uspjeh u obrazovnom sustavu. Sasvim je jasno da će dijete koje od rođenja počne usvajati znakovni jezik ili što je ranije moguće, sve funkcije razviti normalno, jednako kao i čujuće dijete čujućih roditelja. Dakle, ne dolazi do problema kada dijete kao beba uči više od jednog znakovnog jezika, kao što ne dolazi do problema kada čujuće dijete uči više oralnih jezika. Ne dolazi do problema ni kada dijete uči oralni jezik i znakovni jezik i mnoga djeca to čine bez ikakvih negativnih posljedica na obrazovanje. U stvari, gluha djeca gluhih roditelja koja od rođenja koriste znakovni jezik 4 puta češće idu na koledž nego gluha djeca čujućih roditelja. Dakle, znakovni jezik je definitivno nešto što je potrebno za normalan razvoj mozga i uspjeh u obrazovanju. Pozitivne posljedice usvajanja znakovnog jezika primjetne su vrlo rano u djetetovom razvoju. Sama zajednica gluhih povezana je istim jezikom i taj joj jezik pomaže da funkcionira, a to je ono što ljudi čine s jezikom - koriste ga da bi međusobno komunicirali, rješavali probleme, odgajali djecu, bolje vodili ljubav, obavljali poslove. Prema tome, znakovni jezik važan je za zajednicu gluhih. Osim toga, treba znati da zajednica gluhih ne obuhvaća samo osobe koje su audiološki gluhe, već i osobe koje čuju.

Što mislite o teoriji prema kojoj znakovni jezik getoizira gluhe?

Znam da ima ljudi koje smatraju da znakovni jezik stavlja gluhe u inferiorni položaj i getoizira ih. Ali, oni ne razumiju da su osobe koje rano u životu usvoje znakovni jezik sposobnije za učenje govornog jezika, sposobnije su za učenje drugih jezika. Često se događa da gluha djeca gluhih roditelja koja rano usvoje znakovni jezik nauče engleski, njemački, španjolski, a imam i jednog studenta koji uči korejski. Ta djeca imaju prirodni temelj prvog jezika. Mislim da je druga stvar zbog koje moramo biti oprezni sklonost mišljenju da je naš jezik jedini pravi način uporabe jezika. Kada bi trebao postojati jedan jezik, onda bi svi govorili istim jezikom i opravdano bi bili zabrinuti za ljude koji nisu imali pristup tom jeziku. Međutim, činjenica da postoje tisuće jezika i da, koliko za sada znamo, postoje stotine, ako ne i tisuće znakovnih jezika ukazuje da tamo gdje postoje ljudi postoji i jezik i da je ljudski um formiran da usvoji i koristi jezik. Dakle, ako dijete rano usvoji i koristi znakovni jezik, ono će biti sposobnije za usvajanje drugih jezika jer se normalno odvija razvoj mozga, proces usvajanja jezika i pamćenja. Jezik je usvojen za vrijeme kritičnog perioda kada je mozak najsposobniji da to iskoristi i dijete može usvojiti specifične informacije, uključujući informacije o tome kako se nešto izgovara, čita, piše, naglašava, sve moguće detalje koji se ignoriraju ako se ne poznaje znakovni jezik jer ne možete objasniti djetetu da griješi. Ali, ako je djetetov prvi jezik znakovni jezik možete ga koristiti da mu prenesete informacije. Većina gluhih ljudi koja poznaje znakovni jezik u nekom obliku ima razvijene vještine čitanja i pisanja na određenoj razini. Međutim, jedna stvar je jasna, ako im je znakovni jezi prvi jezik i ako su ga usvojili dok su bili vrlo mali to poboljšava njihovo školsko postignuće. Na primjer, znamo da su djeca koja su rano usvojila znakovni jezik barem za 2 godine bolja u čitanju od djece koja nisu u ranoj dobi usvojila znakovni jezik.

Postoji li ikakva znanstveni dokaz da znakovni jezik otežava učenje oralnog (govornog) jezika?

Upravo sam završila pisanje članka koji daje detaljan pregled 30 godina istraživanja uporabe znakovnog jezika i utjecaja znakovnog jezika na obrazovanje gluhe djece. Jedan dio odnosi se na činjenicu da znakovni jezik ne utječe negativno na govorne potencijale djece i sada ću pročitati mali dio: "Često je mišljenje da znakovni jezik ometa razvoj govora, ali nema dokaza koji bi potkrijepili to uvjerenje. U sažecima studija provedenih na uzorcima djece s ranim oralnim predškolskim tretmanom, u usporedbi s onima bez takvog tretmana, Moores (1971) izvještava da niti jedna studija ne ukazuje na postojanje razlika između te dvije skupine u oralnim vještinama - govoru i očitavanju govora. Npr., Vernon i Koh (1970) usporedili su gluhu djecu čujućih roditelja koja su pohađala rane intenzivne oralne vježbe s gluhom djecom gluhih roditelja koja nisu bila uključena u predškolski tretman, ali su koristili američki znakovni jezik, i nije nađena razlika u oralnim vještinama. Gluhi učenici koji su imali gluhe roditelje bili su superiorni u čitanju i općem postignuću. I druge studije koje su uspoređivale gluhu djecu gluhih roditelja s gluhom djecom čujućih roditelja ukazale su da su gluha djeca gluhih roditelja bolje u jezičnim vještinama i po općim mjerilima sposobnosti. Tri druge studije ne izvještavaju o razlikama između te dvije skupine prema mjerilima govorne produkcije. Jedna studija također izvještava da su gluha djeca gluhih roditelja bolja u sposobnostima očitavanja govora, dok druge tri nisu pronašle takve razlike. Slično, studije o djeci koja koriste švedski znakovni jezik (Oster, 1972) izvještavaju da govor nije oštećen zbog poznavanja znakovnog jezika". Očito je da ne postoje nikakvi dokazi da je uporaba znakovnog jezika štetna za razvoj govornih vještina. Kada bi takva interferirajuća veza postojala to bi se trebalo očitovati u rezultatima studija. To izostaje, dakle tvrdnja da znakovni jezik ometa učenje oralnog jezika je netočna.

Postoje dokazi da su gluhi učenici koji su rano usvojili znakovni jezik bolji u 90% usporedbi s gluhom djecom koja ne koriste znakovni jezik. Npr., poznato je da su gluha djeca gluhih roditelja koja rano usvoje znakovni jezik bolja u vještinama čitanja, očitavanja govora s usana i pisanja. Osim toga, nema razlika u govornom i socijalnom razvoju, kako navode Stuckless i Birch (1966). Meadow, 1966. govori o boljoj slici o sebi i akademskom postignuću gluhe djece gluhih roditelja - jednu godinu su bolji u aritmetici, 2 godine u čitanju. Još su značajnije procjene učitelja koje ukazuju da su gluha djeca gluhih roditelja koja su rano usvojila znakovni jezik zrelija, odgovornija, neovisnija, društvenija, popularnija, prikladnije reagiraju na različite situacije, bolja su u daktilologiji, pisanom jeziku, znakovnom jeziku, nemaju frustracija vezanih uz komunikaciju, spremnija su komunicirati s nepoznatima, ne razlikuju se u govoru i očitavanju govora od onih koji ne koriste znakovni jezik. Ti rezultati ukazuju na veću sličnost između gluhe djece gluhih roditelja i čujuće djece, nego kod gluhe djece kojima je govor glavni fokus njihova života. Obrazovanje te djece - povijest, matematika, kako nešto riješiti, kako s nečim izaći na kraj, u potpunosti je zanemareno, jer je primarna briga razvoj jedne vještine, a nemaju znanja ili iskustva kako tu vještinu koristiti u novoj situaciji, što je problematično.

Možete li nam nešto reći o bilingvalnom obrazovanju gluhih koje se danas u svijetu sve više prihvaća kao najbolji pristup?

Mislim da je bilingvalno obrazovanje normalna pojava za većinu svjetske populacije. Zašto bi gluhi bili drugačiji? Mislim da su najbolji pregled programa bilingvalnog obrazovanja gluhih dali Johnson, Liddell i Erting 1989. godine u svom članku "Unlocking the Curruculum". Cilj je da gluhi učenik prati program koji odgovara njegovoj dobi. To znači ako imate dijete koje pohađa treći razred, taj učenik trećeg razreda treba biti u stanju napraviti sve ono što se očekuje od učenika trećeg razreda u redovitoj školi. Ako vaša obrazovna metoda nije u stanju 'proizvesti' dijete koje može postići ono što postižu učenici trećeg razreda, čak i ako je dijete gluho, tada niste obrazovali to dijete u skladu s vašim obrazovnim standardima. Zabrinjavajuće je to što ljudi ne očekuju mnogo od gluhe djece, a to je točno ono što i dobijemo, jer ako ne očekujete mnogo nećete mnogo ni dobiti. Dakle, taj članak daje pregled ideje o dostupnosti za dob primjerenog programa i sugerira načine na koje gluhi to mogu postići i uključuje inkluziju gluhih u zajednicu gluhih i zajednicu čujućih, te naglašava uspjeh u obrazovanju, jednako kao što to zahtijevamo s čujućim učenicima.

Kakav utjecaj imaju spomenuta znanstvena istraživanja na oralne škole u svijetu? Postoji li ikakva bitna promjena u pristupu obrazovanju s obzirom da je dokazano da znakovni jezik ne samo da nema negativni upliv već ima višestruko pozitivnu posljedice na razvoj psihe i učenje?

Poznavajući navedene informacije o znakovnom jeziku i njegovoj potencijalnoj ulozi u adekvatnijem obrazovanju gluhe djece, vidjeli smo brojne tzv. oralne škole koje su dopustile uporabu znakovnog jezika učenicima i učiteljima. Njihov je cilj i dalje usmjeren na govor, ali uočili su da poznavanje znakovnog jezika ne interferira s razvojem govora, te da pomaže u drugim područjima programa. Tako npr., jedna od 4 najpoznatije oralne škole, Lexington School for the Deaf, koristi bilingvalni pristup i više ne zabranjuje učenicima da koriste znakovni jezik. Druga je stvar koju većina ljudi ne shvaća da sam u svakoj školi koju sam posjetila koja kaže "mi smo oralna škola", vidjela da djeca koriste znakovni jezik, bilo u kupaonici, na igralištu ili u jednom slučaju pred samim govornim terapeutom. Dva djeteta koristila su znakovni jezi ispod stola dok govorni terapeut nije gledao. Odrasli ne znaju što je znakovni jezik, a djeca su toga i te kako svjesna i mogu komunicirati, a da nitko ne razumije o čemu. Djeca u oralnim školama uče znakovni jezik jer neko gluho dijete ima starijeg brata ili sestru ili starije rođake ili gluhe roditelje koji poznaju znakovni jezik - kada ga jedno dijete poznaje, drugi od njega uče i konačno, svi ga poznaju osim učitelja koji misle da djeca ne koriste znakovni jezik. Dakle, mislim da je važno shvatiti da je on stalno prisutan. Samo zato što ljudi kažu: "Mi ga ne koristimo", ne znači da ga djeca ne koriste i ne znači da ne možete biti znatno


ABECEDA GLUHIH

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.