KemoTerapija

12.06.2013., srijeda

EVO ME, JOŠ SAM ŽIV Budući da sam još živ, odlučio sam ponovo oživjeti ovu mrtvu mrcinu, pak se javljam svima preživjelima i onima koji su već otputovali u Pravcu Prema, pa nas odatle gledaju s puno razumijevanja i radosti. Danas sam poprilično stariji od posljednjega posta, ali to ne znači da sam i pametniji. Sliku ću staviti kad obnovim sjećanje kako se uopće bloga. Dobar vam dan.

<	lipanj, 2013
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

• Komentari On/Off

Opis bloga

• Novine za razbibrigu
  
  E-mail Address(es):
  kemoterapeut@gmail.com
  
  Od istih smo slova sazdani mi!
  
  UPUTA ZA PUTOVANJE
  Valja nam uvijek ići srednjim putem. A srednji put je onaj koji nema sredine ni dvije strane, kaže Buddha i objašnjava: Kad si sputan objektivnim svijetom, imaš jednu stranu; kad ti je um uznemiren, imaš drugu stranu. Kad nema ni jednog od ovih razloga, onda nema ni sredine. I to je srednji put.
  
  Ustao sam slobodan i pun ljubavi/ u svijetu gdje nema loših susjeda.
  Branimir Bošnjak
  
  Vesna Parun
  TI KOJA IMAŠ NEVINIJE RUKE
  
  Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
  i koja si mudra kao bezbrižnost.
  Ti koja umiješ s njegova čela čitati
  bolje od mene njegovu samoću,
  i koja otklanjaš spore sjenke
  kolebanja s njegova lica,
  kao što proljetni vjetar otklanja
  sjene oblaka koje plove nad brijegom.
  
  Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
  i tvoja bedra zaustavljaju bol,
  ako je tvoje ime počinak
  njegovim mislima, i tvoje grlo
  hladovina njegovu ležaju,
  i noć tvojega glasa voćnjak
  još nedodirnut olujama.
  
  Onda ostani pokraj njega
  i budi pobožnija od sviju
  koje su ga ljubile prije tebe.
  Boj se jeka što se približuju
  nedužnim posteljama ljubavi.
  I blaga budi njegovu snu
  pod nevidljivom planinom
  na rubu mora koje huči.
  
  Šeći njegovim žalom. Neka te susreću
  ožalošćene pliskavice.
  Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri
  neće ti učiniti zla.
  I žedne zmije koje ja ukrotih
  pred tobom će biti ponizne.
  
  Neka ti pjevaju ptice koje ja ugrijah
  u noćima oštrih mrazova.
  Neka te miluje dječak kojeg zaštitih
  od uhoda na pustom drumu.
  Neka ti miriši cvijeće koje ja zalijevah
  svojim suzama.
  
  Ja ne dočekah najljepše doba
  njegove muškosti. Njegovu plodnost
  ne primih u svoja njedra
  koja su pustošili pogledi
  goniča stoke na sajmovima
  i pohlepnih razbojnika.
  
  Ja neću nikad voditi za ruku
  njegovu djecu. I priče
  koje za njih davno pripremih
  možda ću ispričati plačući
  malim ubogim medvjedima
  ostavljenim u crnoj šumi.
  
  Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
  budi blaga njegovu snu
  koji je ostao bezazlen.
  Ali mi dopusti da vidim
  njegovo lice, dok na njega budu
  silazile nepoznate godine.
  I reci mi katkad nešto o njemu,
  da ne moram pitati strance
  koji mi se čude, i susjede
  koje žale moju strpljivost.
  
  Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
  ostani kraj njegova uzglavlja
  i budi blaga njegovu snu!
  
  Ivan Slamnig
  AKO SE SJEĆATE, DEČKI
  
  Ako se sjećate, dečki,
  u onoj tamo školi
  sve su nas učili reći
  samo ne kako se voli.
  
  Naše djetinjske ljubavi
  u duši i u puti
  nisu nikad čule
  to što su htjele čuti.
  
  Kišo, padni s visoka
  na jake i na slabe,
  naše djetinjske ljubavi
  sada su stare babe.
  
  Naše stare babe
  i naši recidivi
  sada su tužne i jalove,
  a mi smo za to krivi.
  
  
  Atila Špiljar:
  OPROSTITE MI
  
  Oprostite mi na iskrenosti,
  Ali ja ni danas ne znam
  Je li moj tata volio više
  Domovinu ili moju mamu
  
  Kako bi ono reklo:
  Ljute ZENGE našle su se u Vukovaru
  Mama i tata bili su spremni
  Svoj život dati za domovinu
  
  Od Vukovara do Prevlake
  Diljem Lijepe Naše
  Išli su u neizvjesnost
  Vjerujući u ljubav i hrvatstvo
  
  I oprostite mi na iskrenosti
  Ali ni danas ne znam
  Je li moj tata volio više
  Domovinu ili moja mamu.
  
  Atila je učenik Osnovne škole u Vukovaru. Ova je pjesma nagrađena prvom nagradom na ovogodišnjem literarnom natječaju Ministarstva branitelja i sve ono što uza to slijedi.
  
  Nikola Šop
  
  NEVINOST
  
  Danju je budno skriva obično odijelo.
  Ono se tako skromno do koljena širi.
  Ljudi joj vide samo lice bijelo
  I ruku, što čedno iz rukava viri.
  
  Noću, kad sa nje pane haljina svjetloplava
  I spusti se niz vrata malog stana,
  Nevinost joj se kroz bijelo ocrtava.
  I postelja bude od nje obasjana.
  
  U snu, kad sa nje sklizi pokrivač bjeličasti.
  Trnu se zvijezde da sakriju čari njenog lika.
  Tad joj se oko postelje nadviruju sablasti.
  To su grješne želje noćnih prolaznika.
  
  Među njima se sija samo jedna sjena:
  Nemirna moja duša, tužna lutalica.
  Ona nečujno doleti do kreveta njena.
  I tiho je pokrije, spuštenih trepavica
  
  
  [François Villon
  1432. – 1464?
  
  STROFA KOJU JE NAPISAO VILLON KAD JE MISLIO DA ĆE BITI OBJEŠEN
  
  Ja François jesam što mi teško pada,
  Pontoazac rodom, iz Pariza grada;
  moj vrat o užetu okušat će sada
  da mi je guzica teška kao klada.
  Prijevod: Nikola Miličević
  
  VELIKA OPORUKA
  (Ulomak)
  
  Ja plačem svoje dane mlade,
  kad bijah luđi od ostalih
  sve dok preda me starost pade –
  sad su se krišom razbježali;
  nisu na konju odjahali,
  a niti pješke. Kud se skriše?
  Iznenada se u bijeg dali,
  a dara mi ne ostaviše.
  
  Oni odoše, mene evo
  i bez pameti i bez znanja,
  crn ko kupina, tužan, sveo,
  bez rente, novca i imanja;
  sva moja svojta bez krzmanja,
  odbaciti me već se spravlja,
  i zbog ubogog moga stanja
  prirodni zakon zaboravlja.
  
  O Bože, da sam učit htio
  dok luda pamet bje mi svježa,
  i da sam dobru odan bio,
  imô bih kuću, mekan ležaj,
  al jao, ja iz škole bježah
  ko svaki deran neposlušan.
  U srcu bol mi sve je teža
  dok to napisat evo kušam.
  
  * * *
  Od mladosti sam ubog vazda,
  od ubogih sam potekao:
  moj otac nije bio gazda,
  ni djed, koji se Horac zvao;
  uboštvo sve nas slijedi, jao,
  i na rakama pređa mojih
  (bog im kod sebe mjesto dao!)
  nit žezlo niti kruna stoji.
  
  Srce mi reče mnogo puta,
  - zbog siromaštva kad sam plako:
  Čovječe, čemu bol ta ljuta?
  Ne budi nikad tužan tako
  što nisi bogat ko Cocur Jakov;
  boje pod gunjem ubog biti,
  neg da si bio gospar lakom
  pa u bogatu grobu gnjiti.
  
  Znam, anđeosko nisam dijete
  kojem na čelu sja dijadem
  od bilo kakve zvijezde svijetle.
  Moj otac Bogu dušu date,
  a tijelo mu u zemlju pade...
  Čujem, i majka će umrijeti,
  a jadna žena dobro znade
  da smrt i sinu njenom prijeti.
  
  Znam: bijednog će i bogatuna,
  mudra i luda, popa, laika,
  milosna, škrta, lijepa, ružna,
  plemenitaša i seljaka,
  otmjene dame ruha laka,
  ma kakva roda i pameti,
  pune nakita, uvojaka,
  smrt će ih redom sve odnijeti.
  
  Umirô Paris il Helena,
  tko umire u patnji mrije,
  jer zraka niti daha nema,
  a žuč mu se na srce slije;
  onda ga svega znoj probije,
  i tko će bol mu ukloniti?
  Nitko od roda voljan nije
  da bi mu htio jamcem biti.
  
  Svi umirući drhte, žúte,
  vene se napnu, nos se svine,
  vrat se napuše, oči smute,
  žile nabreknu od siline.
  O žensko tijelo puti fine,
  koje svu draž i nježnost ima,
  zar ni njeg takvo zlo da mine?
  Ne! U nebo je doći svima.
  Prijevod:Nikola Miličević
  
  Vjekoslav Majer:
  SNIJEG
  Snijeg se topi,
  sve se topi,
  moja draga.
  Naša mladost,
  naša snaga,
  sve se topi.
  Sunce popi
  žrtvu svoju.
  Tišino na Mirogoju,
  sjeto vječnog praga.
  Snijeg se topi,
  sve se topi,
  moja draga.
  
  Snijeg će proći,
  sve će proći,
  moja draga.
  Naši dani,
  burne noći,
  sve će proći.
  Tvoje oči
  bit će blijede.
  Tvoje kose bit će sijede.
  Ljepoti ni traga.
  Snijeg će proći,
  sve će proći,
  moja draga.
  
  Bol će minut,
  sve će minut,
  moja draga.
  Smrt će naše
  breme skinut.
  Kuda će se
  duša vinut,
  tko će znati?
  Zemlja će smirenje dati:
  mora biti vaga.
  Bol će minut,
  sve će minut,
  moja draga.
  
  Snijeg se topi,
  sve se topi,
  moja draga.
  Naša mladost,
  naša snaga,
  sve se topi.
  Sunce popi
  žrtvu svoju.
  Tišino na Mirogoju,
  sjeto vječnog praga.
  Snijeg se topi,
  sve se topi,
  moja draga.
  
  Walther von der Vogelweide
  oko 1170. – 1230.
  
  OVDJE POD LIPOM
  Ovdje pod lipom
  usred luga
  bio je krevet dvoje nas:
  zgaženi hipom
  ko dva druga
  trava i cvijeće bjehu taj čas!
  A pred lugom, gdje stoji dol,
  tralalala!
  slavuj je ljuvenu pjevao bol.
  
  Došla sam amo
  cvijeće brati,
  a moj me dragan dočeka;
  on bje već tamo.
  Božja mati,
  kako li sretna bijah ja!
  Cjelov li dâ mi? Hiljade!
  Tralalala!
  Usne me gore još i sad, gle!
  
  Spremio mi je
  ležaj baš lijep;
  cvijećem ga posuo svud.
  Tomu se smije
  tko nije slijep,
  ako na isti dospije put.
  A po ružama može da zna,
  tralalala!
  gdje mi je glava ležala.
  
  Da bi tko znao
  što li sve nismo
  radili tamo, ne dao bog!
  Stid ne bi dao
  priznat da mi smo
  grlili tu se, i mnogo još tog.
  Sve je to gledala ptičica,
  tralalala!
  al ona tajnu čuvati zna.
  
  Preveo: Slavko Ježić
  
  

•