JUNACI BLOGOVE ULICE (10)
(Nastavak)
Uopće me nikad nije zanimalo što je pojedini pisac htio reći. Ako napiše dobro i zanimljivo onda čitam, ako je napisano loše pa još i nezanimljivo, onda knjigu bacam u najmračniji čošak srednjega vijeka, tako gdje su sve knjige bile bačene, jer nije bilo škola, pa nije imao tko ni čitati one, na primjer, domišljate Cicerenove govore. Mislim da bi svaki pisac morao jasno napisati ono što želi. Ja takve pisce volim. Oni koji zamućuju čistu misao u sklop nerazumljivih riječi, neshvatljivih rečenica, pa još pritom nevidljivom tintom pisali u čarobnim bjelinama između redaka, e takvi mi nikad nisu bili dragi. Pišu, pišu, pišu, opisuju, redaju riječi kao željezničari prazne teretne vagone, pa hajd' ti, budalo budalasta, pogodi kamo će takva kompozicija praznih vagona. Neki se vade na J. Joycea, kao i oni pišu tok svijesti. Ma neće biti. Uliks je jasan od prve do posljednje stranice, jest da se moraš mučiti da povežeš neke stvari, ali jasan je do posljednje rečenice. Ništa između redaka. Ništa htio pisac ono, htio pisac ovo. Za razliku od vojske malih Joycea. Koji ne pišu tok svijesti, nego tijek nesvijesti. Prazno i puno, golema je razlika. Praznina izbjegava pune prostore, jer se tamo ne može raskomotiti. Nema mjesta! Meni je Alojzije pričao o nekolicini naših pisaca koje osobno poznaje. Svašta. Kaže da su za svoj prazan hod dobijali čak i državne nagrade. Alojzije mi je tumačio da te pismenjakoviće nitko ne čita, ne razumije, pa čak ni njihove tetke, a poznato je koliko tetke vole svu djecu svoje braće i svojih sestara! Kaže mi Alojzije da su se ti dečki, gosponi pisci, oboružali njemu nerazumljivim teorijama privatnih kritičara. U kuloarima jedni druge podržavaju govoreći da je tajitaj napisao sjajnu knjigu, odnosno da je onajionaj opet napisao sjajnu teorijsku raspravu, da ne kažem raspru. Drugi nisu smjeli ni prismrdjeti pitanjem: Pardon, a što je tu sjajno? Ili: Kako je sjajno, kad se ne sjaji i kad ništa ne razumijem. Ovi bi na takvo pitanje osuli salvu podcjenjivačkih riječi: Vidite, takvi nam kulturu kroje, bezveznjakovići nijedni, pojma nemaju o... e, sad slijedi ono što ja ne razumijem – cijelo krdo riječi iz Rječnika Bratoljuba Klaića. Takve čak ni moj Alojzije nije razumijevao, a morate znati da Alojzije znade barem polovinu riječi iz tog Rječnika. O tome Pravopisu nisam mogao govoriti. Poslao bi me u onu stvar stvar koju inače znamo kao pička materina. Naime, on zna što je ona stvar, a pojma nema što je – pička materina! Ne bi me razumio, on je pristalica 18. ili 19. stoljeća u suvremenoj literaturi. Znam, nemojte misliti da ne znam da je potrebno i to znati, ali, jebi ga... Stoga me masirao, masirao i, napokon, upisao u Imenik dobru staru jedinicu. Kečinu kao kurčinu! Veliku kao Eiffelov toranj. Njegovo je, rekao bih, nježno upisivanje popratio svečani zvuk školskoga zvona: gotovo je, gotovo! Ali taj dan, taj prokleti dan još nije završio. Ostao je posljednji sat: sastanak razredne zajednice. Dnevni red: Kamo na maturalnu ekskurziju početkom rujna? i Razno. Pod Razno smo trebali raspraviti konačan uspjeh razreda kao takvog. Htio sam zbrisati u sunčev dan ali nisam. Šteta. Jer stvarno me ti sastanci nisu zanimali. Štoviše, bili su mi odvratni. Svaki sam se put gotovo ubio od muke da ne povraćam na tim glupavim posljednjim satima. Umjesto razrednika, zamislite, sastanak je vodio razredni starješina (hajdučki starješina), to jest predsjednik razredne zajednice Milan Mišo Obradović. Razrednik Marko Šumonja, profesor zemljopisa, sjeo bi u posljednju klupu i samo slušao. Uvijek mi se činilo da nas sluša s blagim osjećajem dosade. Činilo mi se, zapravo, da znade što ćemo sve izgovoriti. Svaki je sastanak bio brižljivo pripremljen. Nas dvadesetpetero, koliko nas je bilo u razredu, raspravljali smo o svemu i svačemu. Kritički i samokritički. Zanimljivo je da su od mene uvijek očekivali samokritiku, pa kad bih katkada namjerno šutio, kad ne bih ništa samokritički rekao o sebi, nastajala bi zabuna. Koji mu je vrag sada? Zašto oklijeva? Mišo bi tada upitao: - Druže Sebastijane, zar ti nemaš ništa za reći? - Nemam, odgovorio bih nedužnim i umiljatim glasićem. - Ja mislim, drugarice i drugovi, Mišo bi uvijek tada progovorio onim, znate, začudno važnim glasom, da drug omladinac Sebastijan Pukšec nije dovoljno samokritičan. Čuj, drug omladinac! To me je uvijek znalo nasmijati. Ja sam Milanu Miši Obradoviću drug omladinac, a on meni dragi kolega iz razreda. Pa tko tu koga jebe?! Kolega iz razreda. Sumućenik. Davljenik poput mene. I klinac poput mene. Samo tridesetak centimetara niži. I toliko, ako ne i više, bodova gluplji. Otac mu je bio nekakav općinski funkcionar. Političar u nekakvu selu, dolje u Baniji. Tamo nisu imali gimnaziju, a stari ga nije htio dati u Petrinju, kaže da je zagrebačka gimnazija priznatija u svijetu. Moš misliti! Naročito u Kini i Braziliji! Mišu nisam volio. Jedno je vrijeme, početkom ove školske godine, oblijetao oko Amalije, kao muha oko čokoladne torte, a priznat ćete da ni vi ne biste baš puno šmirglali tipa koji vam se vrti oko vaše Amalije. Ali... Amalija ga je blago odnogirala, pa se drug kolega počeo nabacivati Mirjani Bosanac. Meni se činilo da su mu bili dobri centaršutevi, ali nisu palili kod vragoljaste Mire, pa je i kod nje otpjevao solo dionicu – ajme meni, nijedna me neće/ mome srcu nigdje nema sreće. Štoviše, ubacivanje Mirjani nije najsretnije završilo za našeg predsjednika razreda. Naime, Mirjana je hodala s nekim tipom iz četvrtog a. Rukometašom. Nekakvim simpatičnim grmaljom iz Bosanskog Novog. Žive vage: sto kg u kostima i mišićima. Taj dasa baš nije mnogo fermao zaljubljenika, pa ga je isprebijao. Najnježnije što je znao. Ništa osobito, tek desetak dana traumatološkog liječenja. No, Mišo ne bi bio Milan kad od tih batina ne bi napravio spektakl by omladinska organizacija. Lijepo je sjeo i sročio žalbu protiv Mirjanina Mate Parlova, pa su istoga isprašili iz omladinske organizacije da se sve dimilo. Još su mu prišili ukorčinu pred isključene, pak sad mrdni malo dečko dragi.! Neskromnome Miši, međutoa, to nije bilo dovoljno. Pisao je svome ocu. Neka poduzme mjere. Siledžiju proč iz škole! Otac mu angažirao pola Banije, ali uzalud. Pokazalo se da i taj krvoločni grmalj, kako ga je nazvao Mišo, prokleti Bosančeros, ima taticu, trenera i saveznog rukometnog izbornika. A tatica je, osim kilograma imao i poneku tonu republičkih političkih funkcija, pa su se mnogi morali ispričavati, kao nismo znali i slični pospisepepelompoglavi odgovorima. Onda je nastupio trener, jer je grmalj bio najbolji igrač Kluba, pak je stvar završio rukometni savezni izbornik, budući da je rukometaš jedan od najboljih igrača reprezentacije. I tu je nastao kratki spoj. Mrak. Postavilo se pitanje odgovornosti pedagoških organa i kajjaznamštosvene! Uglavnom, rukometaš nije bio zlopamtilo. Zadovoljio se time da ga ne izbace iz škole. I nisu ga izbacili, premda su Mišotatini protesti stizali iz baze, mislim iz Banije. Štoviše, grmalj nije htio napisati ni žalbu, a molili su ga, nije da nisu. Četvrti je razred završio odličnim i dok se Mirjana znoji s nama u razredu, rukometaš doma znoji stolicu – za koji ga dan očekuje sastanak s ljupkom damom – maturom. Poslije tih batina, naš se zlosretni Mišo prihvatio Irene Tepić, jedne malecke glomazne Turopoljke. Njih su se dvoje lijepo snašli. Ljubav im se razbuktala prije nekoliko mjeseci, mislim na dočeku ove, osamdesetčetvrte godinice. Ona je također bila omladinski aktivist. Elem, ostao nam je još samo taj prokleti sastanak razredne zajednice. Znao sam da mi toga dana baš ne cvjetaju tikve, pa sam htio poslušati glas savjesti i petama dati vjetra. Jednostavno me maturalna ekskurzija nije zanimala, ići ću kamo odluče, ako uopće budem išao, a konačni me uspjeh razreda nije nikad ni zanimao. Svatko je kovač svoga uspjeha, kako si posijao tako ćeš i u svjedodžbi požnjeti. Znao sam da se na tom sastanku moram samoritnuti samokritikom zbog današnja dva incidenta, unatoč činjenici da mi je uspjelo izgurati Sizifovu kamenčinu uzbrdo, to jest završiti treći razred s dobrim uspjehom. Jedinica kojom me je vrli Ocwirk počastio danas, samo je snizila opću ocjenu iz hrvatskoga s trice na dvicu. Ne bi se moglo reći da se Pravopis baš rastapa od silne miline nada mnom. I da bi bio nesretan zbog moje eventualne tropavele. Naprotiv. Ali, kako je god nastojao, nije uspio zaustaviti moj spori napredak, jer sam ja ipak nekog vraga znao, a to, dopustit ćete, u današnjim uvjetima umjerenog školovanja ipak nešto znači. Eto tako. Mislio sam zbrisati, dati tabanima puta, a nisam. Bilo bi bolje da jesam! (Nastavit će se) |
| < | studeni, 2004 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv