subota, 06.07.2019.

II. dio 16. SVIBANJ, OTVOREN ZAMAK, DUŠE



Ništa drugačije subotnje popodne doli inače na nekom našem rječitom ili kistovnom okupljanju.
Osim podneblja u kojem se usadio moj gen i moja bit.

Samo otvorenje izložbe je kasnilo jer dakako, političari ako ne kasne nisu na dovoljno visokoj razini. Nasmijala bih se danas na ovu misao.
No nekako sam bila u onoj svojoj dimenziji koja povezuje sve nas u jednu cjelinu, pa prodišemo i osmjehnemo svaki trenutak. I baš nas briga za institucije, tu su i tako samo da se pokažu i odrade svoj posao.

Odjednom je prostor bio premali, odjednom su se podigle oči i susrele druge oči. I oči su se odmah prepoznale i progovorile i oči su se odmah nasmijale i oči su dobile onu posebnu zavjesu koja sija. I učtivo smo se pozdravili i znali smo da smo se već susreli. I jednostavno se pokrenuo neki mehanizam koji i otvara i zatvara vrata.

Odslušala sam sve što je trebalo i s kolegicom se uputila u salu za glavnu svečanost samog događaja. No kako smo krenule prve, zastale smo u caffeu na jednom kratkom espressu. Trebalo mi je nešto da me razbudi. Prepoznala je u meni neku blagu pomutnju koju ne volim iskazivati, prepoznala je i blagu nelagodu i zadirkivala me pitajući:- Tko se pojavio?

Skriveno sam negirala svaku pomisao i krenule smo dalje i program je tekao i mi smo se opet dotakli riječima i mi smo se ispreplitali riječima i mi smo si podilazili riječima, a nisam znala zašto. I program je trajao i ja sam nekako tužno promatrala praznu stolicu zamjerajući si što nisam vidjela odlazak i program se privodio kraju, a silueta neke blagosti, neke umilne milosti je opet bila tu.

Naglasila bih u ovom ispovijedanju tu nenadanu ljepotu, posebno u trenutku rastanka kada njegov zamak uvlači moju dušu među svoje zidine. I osjetila sam poput iznenadnog privida da se otvaraju vrata koja i nemaju odgovora na sva moja mnogobrojna zašto. Prišao je blizu i tijesno nam priljubio obraze i nekako nespretno dječje, glumeći službenost i dotakao ih mekoćom.

Pamtim i on njegovo vragolasto:- Obećavam ples, pošto ovdje ne mogu ostati, negdje u nekom drugom gradu, pri nekom drugom susretu.

Završit ću ovaj dio kroz gledanje u buduće.
Da, taj svjetlooki dječak o tlo baca lažne snove, održava obećanja. Uranja u dubine i zapisuje djelom kao svete relikvije.
I pleše, On izuzetno dobro pleše. On zavodljivo pleše i plesom bijeli tamu darujući joj na tisuće niti, tisuće toplih boja.

Richard Clayderman - Romeo & Juliet

Oznake: kazna ili blagoslov

- 23:53 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

  srpanj, 2019  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Srpanj 2019 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

....ta moćna snažna čeljust
ima dva lica,
dvoje usne i četri oka
i postaju mi kazna za um
a um je začaran krug......

Linkovi

....te ruke, ta blizina, taj zanos
su preslika iz Andersenove bajke
i bojim se jer pratim Gaudija
i vječno tražim njegov ključ....

...te žive, pokretljive i svijetle oči
zaljubljene u ljubav,
u zemlju, u rijetkost
čuvaju rijeku
koja proizvodi zvuk
a zvuk je glazba....

....i takva baš takva
da se uguram
u njegova velika njedra,
da me obgrli nebo
a Mjesec da Mu oda mjesto
na kojem se izgubila
staklenu cipelica....