29.01.2006., nedjelja
ruzicasti oblak
|
Kad sad razmišljam o prošlosti, shvaćam da sam oduvijek živjela u svom svijetu ne dopuštajući ikome da uđe potpuno u njega. Bila je to pametna odluka..ne puštati nikoga na svoj ružičasti oblačak, gdje je sve savršeno i gdje imam glavnu riječ.... Cijelu srednju školu sam tako živjela, ne obazirući se na to što sve moje ljubavi završavaju samo na pogledima i u naručjima mojih prijateljica. Prihvaćala sam sve to sa osmijehom, hrabro nastavljajući dalje, govoreći sama sebi : ne očajavaj, nije on za tebe, sudbina čuva nekog posebnog tko će te voljeti onako kako ti zaslužuješ... Ne mogu reći da nikada nikog nisam voljela, jesam, ali nisam sigurna dali sam ja ikada bila voljena...nije mi bilo važno, vjerovala sam da je to samo jedan od puteva sudbine i da će i meni osvanuti sreća... Imala sam vjeru u ljubav, u sudbinu i u bolje sutra...imala sam...nemam više...... I možda je vrijeme da po posljednji put napišem ovu moju neslavnu ljubavnu priču i pokušam nastaviti dalje sa onog mjesta na kojem sam stala ... možda je vrijeme da ponovno sagradim neki novi ružičasti oblačak, jer onaj sa početka je nestao, ne postoji više, a ja sam pavši s njega završila bolnim prizemljenjem.... Vrijeme je da konačno započnem svoju priču i prestanem okolišati.... Sad na kraju shvaćam da sam bila jako glupa i naivna, ali prije svakog kraja postoji i početak, a moj početak je bio lijep, pozitivan, vjerovala sam da će sve završiti onako kako sam ja to zamislila, ali ne događa se uvijek sve onako kako to mi želimo....nikada neću razumjeti sudbinu.... |
u 21:33||komentari (0)||na papir|| ^
