kavkaska_zarobljenica https://blog.dnevnik.hr/kavkaska-zarobljenica

ponedjeljak, 25.07.2011.

Najljepša posveta Kavkazu

Vraćao sam se kući preko polja. Bilo je to usred ljeta. Livade su bile pokošene, a žetva raži tek što nije počela.

Divan je izbor cvijeća u ovo doba godine: crvena, bijela, ružičasta, mirišljava, dlakava djetelina; drske ivančice, bijele kao mlijeko, s jasno žutim prašnicima; titrice sa svojim prijatno oštrim mirisom; žuta repica sa svojim medenim mirisom; visoki ljubičasti i bijeli zvončići nalik na ljiljane; puzave grahorice; žute, crvene, ružičaste, ljubičaste, uredne skabioze; bokvica s jedva primjetnim ružičastim dlačicama i slabim prijatnim mirisom; različak , jasno plav na suncu i u mladosti, a plavičasto crvenkast uveče i u starosti, i nježni poponac bademova mirisa sa cvjetićima koji tako brzo venu.



Nabrao sam veliku kitu raznog cvijeća i pošao kući kada sam u jarku primijetio divni, crveni, potpuno rascvjetani svježanj one vrste koju nazivaju ''tatarinom'' i koju kosači obazrivo obilaze, a kada je nehotice pokose, izbace ju iz sijena da ne bi o nju boli ruke.Pade mi na um da otkinem taj svežanj i da ga metnem u sredinu kite. Sišao sam u jarak i počeo kidati cvijet , otjeravši dlakavog bumbara koji se upio u sredinu cvijeta i tu slatko i lijeno zaspao. Ali je to išlo teško; ne samo da je stabljika bola sa svih strana, čak i kroz maramicu kojom sam obavio ruku, nego je bila tako neobično jaka da sam se oko nje mučio čitavih pet minuta , kidajući vlakno po vlakno. Kada sam napokon otkinuo cvijet, stabljika je već sva bila iskidana, pa i cvijet više nije bio tako svjež i lijep. Osim toga, svojom grubošću i neprikladnošću uz nježne cvijetove u kiti. Bilo mi je žao što sam uzalud uništio cvijet, koji je bio lijep na svom mjestu, i bacio sam ga. ''Ali, kolika je tu energija i životna snaga,-pomislio sam, sjećajući se napora s kojim sam izabrao cvijet. –Kako se junački branio i kako je skupo prodao svoj život !''



Put kući vodio je preko tek uzoranih polja crnice. Išao sam po prašnjavom putu zemlje crnice. Preorane njive bile su vrlo velike, tako da se s obiju strana i naprijed uz brdo nije vidjelo ništa osim crne, ravno izbrazdane, još nepovlačene svježe oranice. Oranica je bila lijepa, i nigdje se na njivi nije vidjela nijedna biljka, nijedna travka, sve je bilo crno. ''Kako je čovjek razorno i okrutno biće, koliko je raznovrsnih živih stvorenja, biljaka uništio da bi održao svoj život'', mislio sam ja, nehotice tražeći nešto živo na toj mrtvoj crnoj njivi. Preda mnom, desno od puta, nazirao se nekakav žbun. Kada sam se približio, prepoznao sam žbun onog istog ''tatarina'' čiji sam cvijet uzalud otkinuo i bacio.

Žbun ''tatarina'' imao je tri izdanka. Jedan je bio otkinut, a ostatak grančice stršao je kao odsječena ruka. Druga dva izdanka imala su po jedan cvijet. Ovi su cvjetovi bili nekada crveni, sad su bili crni. Jedna stabljika bila je slomljena i svojom polovinom sa prljavim cvijetom pri kraju visila naniže: druga polovina , iako umrljana crnim blatom, još je stršala uvis. Vidjelo se da je preko cijelog žbuna prešao točak, ali se žbun poslije podigao i zato je bio iskrivljen, no ipak je stajao. Kao da su mu istrgnuli jedan dio tijela, izbacili trbuh, otkinuli ruku, iskopali oko, ali on i dalje stoji i ne predaje se čovjeku koji uništio svu njegovu braću okolo.


''Kakva volja za životom,-pomislio sam, -sve je pobijedio čovjek, milijun trava uništio, a ovaj se još ne predaje.''
Lav Nikolajevič Tolstoj, ''Hadži Murat''

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

Kavkaz

Linkovi