Supatnicima u tuđini
NOSTALGIJA
Veslati ili potopiti se?
Ključalo more ne pruža velik izbor,
oštricom sječiva hridi mi prijete,
a konop nagrižen i slabo drži
od meka pluta napravljen ankor.
Moj brod je u zraku, ali ja veslam
u moru čežnje što u meni huči
pa i kad se naoko smiri
čujem ga kako podmuklo šapće:
kući, kući, kući…
i opet veslam, veslam, veslam…
More je mrko i svjetla luke sve su dalje
dok bijele ptice umorne od leta
na moja ramena bez straha slijeću
s porukama što ih iz daljine
majka u strepnji po njima šalje,
a vjetar se evo, ponovo diže
i sve brži, sve ljući i ljući
kose mi oblikuje u crna krila,
a namiguše s neba strogim će glasom:
“Kuda ćeš oholice u košulji od svile,
s vjetrom u pramac kud si naumila?”
nakratko zbore pa se skriju,
za oblakom teškim hladne do boli
ludosti mojoj grohotom se smiju,
a sjeme zavičaja pod kišom želja
u kovčegu bubri i baca klice,
kao čudestan grašak iz stare priče
do neslućenih razmjera s noći raste
i prijanja uz mene čvrsto
k’o moćni pipci hobotnice.
U ruci mi kompas s iglom koja mahnita
a more se prelijeva, vrtloži, buči…,
veslati ili potopiti se
iz mene mornar s krikom ga pita.
Veslati, vjetar mi vraća riječ u lice.
Returning home (http://www.flash-screen.com/free-wallpaper/michael-parkes.html)
19.08.2010. u 03:05 sati | 54 Komentara | Print | Link | Na vrh
