Muza
ERATO
Zoveš me svojom poetesom
i dok me liježeš na plahte snova
velova nevjestinjskih sedam
k’o od šale isplesti učas mogu
kroz igle ljubavi provučenom
svilenom niti od stihova.
Ja hodam čudesnom šumom,
kroz noć se šire lire nježni zvuci,
uz usnule zvijeri ispred mene korača
i put mi kazuje ljupka Erato,
u tankoj opravi ovjenčana mirtom
čini se da nosi luč u podignutoj ruci
od njene strijele kako je sjajno zlato.
Kad ona uz mene hoda ne bojim se
da će nas jednom zateći zora
nage i snene na trgu razrušena grada,
ni vjetra ni sivog dažda,
ničega ja se ne bojim.
K’o mora šum u dugom pamćenju školjke
ostati ćeš zarobljen u pjesmi
i kada ne budem više
mogla te zvati svojim.
Muza Erato, Joseph Klieber
04.05.2010. u 17:09 sati | 46 Komentara | Print | Link | Na vrh
