Povratak
ZOV DOMOVINE
Sanjam te lijepu,
pjevaš jezikom moje majke
i dozivaš me glasom sa obale sunca,
mirišeš na ružmarin, kadulju i vrijes.
Pitam se, kad te konačno vidim,
od pogleda na lice ti bez osmjeha
i od mnogih dojenja ovješene grudi,
hoće li u očima mojim ugasiti se krijes.
Nekako slutim da će se nebo popeti u visine
i tvrđa no u sjećanju zemlja pod nogama biti,
izgubim li se u ulicama rodnog grada,
pokazivat će na mene prstom kao na stranca
i od soli ostat će samo čisti kristali gorčine.
Ponekad strepim, kad poljubim te,
od vile pretvorit ćeš se u ružnu žabu,
trava u mojoj dolini požutjet će obnoć
i plavu šojku na grani javora pod snijegom
zamijenit će gavran na osušenom grabu.
A ipak, suprotno struji,
u šesteropreg upregnuti konjici morski
ovu polovicu mene snažno k tebi vuku
jer srce iz kamena iščupati se ne da,
sili me da okupim dijelove sebe,
preko oceana čežnje da ti pružim
i ovu drugu ruku.
Vladimir Kush
08.03.2010. u 02:56 sati | 57 Komentara | Print | Link | Na vrh
