Za Miroslava
ČUDO LJUBAVI
Nisi me mogao odbiti
i opirao si se uzalud
jer dala sam ti krilo za združen let
i partnerstvo u imenici mi
i ruku u veslanju kroz noć.
Sjene prošlosti pred vratima sam
na dugi lanac vezala k’o pse
pa se tiho nastanila u tebi,
rasporedila svoje snove i sitnice
i već kod buđenja činilo ti se
da sve je oduvijek i pripadalo tu
i da je život ponovo obao i pun
kao nenačet kolut sira na stolu,
misli staklenka zelenih maslina
a ljubav topao, mirisan kruh.
U rahlu zemlju kao voćku
posred srca usadila sam ti želju
i korijen joj strpljenjem zalijevam.
U očima ti vidim vjetar
kako s njene krošnje cvijet truni,
a pod mladim lišćem
plodovi radosti zameću se.
Jednog će ljeta praunučad naša
o čudu ljubavi pričati pod njom.
24.05.2009. u 03:23 sati | 46 Komentara | Print | Link | Na vrh
