Nada
MOŽDA SE DESI ČUDO
U školjci zaspalih ti ruku
polomljeno, otežalo od užitka
još treperi moje tijelo,
onom što vječnost je trebalo biti
šapatom, u znoju i vatri
održali smo noćas opijelo.
Od nabubrelih usana utažene želje
crvene se tragovi na svili kože,
kao svjetlaci u mraku dok ti spavaš
u rojevima i bez moga htijenja
misli se same od sebe množe.
U nedohvat, u crnu rupu nepovrata
da neće te odvesti svitanja ceste
pod spuštenim kapcima iluziju krijem
pa se od nježnosti i mjesečine razlivene
potiho, sanjarskim očima smijem.
Jer još se nadam, nekako, ne znam kako
koju minutu prije jutra doći će do obrata,
i ostati ćeš u jantaru zatočeni leptir
na privjesku ispod moga bijelog vrata.
28.05.2008. u 01:32 sati | 35 Komentara | Print | Link | Na vrh
