PaNTeRiNe PiSK(zd)aRiJE

Opet sam bila tu. Na Baščinama, jedno raskrižje, ustvari najveće raskrižje moga malog mjesta iz djetinjstva. Spuštala se noć i bilo je ljeto. Prašnjavo i ljepljivo. Odmah uz zid, na kojem sam prvi put stajala glavom mu okrenuta i iščekivala udarac lopte... Igrali smo 'tačaka'. Promašila me je, no strah je bio i s udarcem i bez njega prevelik. Dječija nemislosrdnost. Al 'nisam djevojčica... i nisu sa mnom djeca iz komšiluka. Tu si ti i tu su moji i tvoji roditelji i tu su naši poznanici i tu svi oni prolaznici 'đe si? šta ima?', i tu su tetke i tu su strahovi, snovi, očekivanja, obaveze: oni izgledaju poput agenta Smtiha iz Matrixa. I igramo se moje najdraže igre 'Oduzimanja zemlje i polja'. Mi dijelimo isto polje. Oni su svuda okolo. I opet nemilosrdno gađaju. I uzimaju sve. Nekako drhtavo zagrljeni i zgrčeni stojimo. Pokušavamo se obraniti, ali naše zemlje je sve manje i manje. Oni se svi histerično smiju. Uplašeni... ja želim plakati i želim vrisnti i želim pobjeći, ali pravila sna vrijede: ne možeš se pomaknuti. Ukopan samo promatraš. Ti me tješiš, ti si snažani hrabar ali osjećam tvoj strah. Nemir, tjeskoba...
Po prvi put gubim u toj igri i po prvi put je mrzim i želim biti kukavica i pobjeći. I tlo pod našim nogama puca. Oni će nas progutati. Nestat ćemo. Odjedanput ti letiš i držiš me. Ali oni i dalje uzimaju: kvrgavim suhim štapom dio po dio prisvajaju. I ne vide da nas nema.
Lebdimo i ništa više ne postoji. Sunce je ravno iznad nas, više nije mrak i naša sjena pada na polje koje je bilo naše.
'Najbolji način da neprijatelju pokažeš zube jest da mu se nasmiješ.' -'Ma pusti to' odgovaraš, i odmahuješ rukom. I klizim iz tvog zagraljaja. Padam opet. I evo te opet, padaš i ti, suprostavaljaš se sili teže, jebeš Newtona. Neko, valja, psiho-fizičko ubrzanje. Moj Supermen. I vrištiš: 'Leti!' -'Ne mogu'. Kažeš: 'Ej, sjeti se: Samo zaboravi da ne znaš...' I smiješ se. I ja letim. I gledam dolje. Još se bore. Uzeli su nas, ne više nas, nego sjenu. I ljuti su. Poput životinje kad joj daš igračku pa je onjuši i shvati da to nije živo. I bore se između sebe. Ja se još bojim. Krhka su mi krila i hara ptičija gripa. 'Šta ako zaglavimo u kavezu? Ako nas uhvati Leka, na primjer? On voli lovit ptice.' -'Bit ćemo nasmijani', kažeš, 'Slobodan čovjek je slobodan i u zatvoru.' -'Znam, ali volim to čuti od tebe.'