PaNTeRiNe PiSK(zd)aRiJE

Svi mi imamo u našem okruženju ljude koji nas provciraju, nerviraju na ovaj ili onaj način, i nekako su uvijek tu, spletom okolnosti... Prije sam se odmicala od njih, šta dalje. Ali nešto u posljednje vrijeme kontam da i nije tako loše imati ih tu negdje. Oke... znači u startu odmah da se dogovorimo: te ljude ne volimo, te ljude ne poštujemo, tu su zbog nekog čudnog razloga... prisiljeni smo , donekle, biti s njima.
E, da zašto ih je dobro imati? Zato što su savršeni za trošenje negativne energije. Nekom bliskom žugaš na njih; oponašaših ih pri čemu naravno karikiraš do mile volje... na kraju te apsolutno briga hoće li to doći do njih, jer to opet neće imati nekog većeg utjecaja na tebe... a i nečeš se uvrijediti ako ta osoba bude povrijeđena.
Imam točan tip takvih osoba. Od izgleda, ponašanja, govora... Nekako su standardizirani. To je dobro jer ih lako možeš prepoznati. Za to su naravno potrebne godine iskustva, i poželjno da si bar jednaput najebao od strane njih.
Kakve su to osobe o tome drugi put.

Nego taj čar praženejnja i liječenja svojih živaca na njima. To je već nešto veličanstvno. Poput nekog slatkog grijeha, još pogotovo s obzirom na to da sam se ja toga godinama ustručavala. Jednostavno nisam htjela ništa govoriti. Odmaknem se i gotova priča.

E... sad mi pada još jedna užitak na pamet. I to mi se relatvino ne tako davno dogodilo. Psovanje - naravno u nekoj mjeri; vulgarno izražavanje. U tome isto pronalazim sebe. Godine nekakve obiteljske disipline i godine posjećivanja crkve su me gušile u to pogledu. I onda erupcija.
Jebote, nešto opsujem i odmah sam bolja. I to bi mi trebao biti nekakv grijeh? M...daaaaj..

O ovim većim ću drugi put.

Psst.. da ponekad maštam o tome da budem s nekom ženom.. psst..
Ali mislim da je to u biti normalno.. Možda i nije..možda su i u šumi...