Angelusove propovijedi

1. čitanje: Mudr 11, 22 – 12,3
Psalam: 145, 1-2, 8-9. 10-11. 13cd-14
2. čitanje: 2 Sol 1, 11-2,2
Evanđelje: Lk 19, 1-10


Slušam tako mlade časne sestre kako razgovaraju o svojoj poglavarici, koja je dobra sestra, ali prestara da bi se mogla uživjeti u današnje vrijeme. Najvjerojatnije je to istina, ali dobro se sjećam samostanske duhovnosti prema kojoj redovnica ili redovnik treba volju svojih poglavara prihvatiti kao volju Božju, pa i onda kada bi taj poglavar ili poglavarica bio nepravedna osoba. Takva shvaćanja su, izgleda, davna prošlost. Mi ne samo ljude nego i samog Boga i njegove postupke procjenjujemo svojim ljudskim mjerilima. Tako Bogu želimo na svaki način ''nametnuti'' svoj pojam o pravednosti i dobroti.
Postoje ozbiljne teološke rasprave i umovanja koja polaze od točne pretpostavke da je Bog u svemu savršen, ali ubrzo nakon toga obično se čine stožerne pogrješke kada dragom Bogu podmeću naša ljudska shvaćanja pravednosti ma kako god nam se ona činila savršena i točna. Tako je samo po sebi jasno da zlo treba biti kažnjeno i pravda zadovoljena. Ako to nije odmah vidljivo onda dobro dođe ona izreka: 'ne plaća Bog svake subote.'
Mi vjernici, koji se trudimo živjeti po Božjim zapovijedima, osjećamo zbunjenost kada vidimo da se život oko nas ne odvija u skladu sa svetim pravilima Božjeg zakona, nego upravo suprotno. Zli kolo vode, nepravda caruje, grješnici se rugaju pravednima…. I kad bi to bilo samo danas. Kroz svu povijest isti obrazac. Stoga oni koji iskreno žele ići 'putem Gospodnjim' osjećaju zbunjenost. Njihova molitva upućena Stvoritelju sastoji se od žarke želje da se On jasnije očituje kako bi bili ohrabreni, a grješnici postiđeni i kaznom privedeni pravom putu. A Bog šuti, kao da je nezainteresiran za ovaj svijet koji je stvorio ili se to ipak mi ne možemo osloboditi obrazaca koje smo stvorili o Bogu i u koje ga nastojimo uzaludno ''upregnuti'', premda nam preko proroka poručuje da; njegove misli nisu naše misli, niti njegovi putevi, naši putevi…..
Bog nas svojim postupcima stalno iznenađuje. Svima nam je dobro poznata prispodoba o milosrdnom ocu koji se raduje povratku zločestog djeteta koje mu je upropastilo polovicu silnog imanja, zaboravljajući pri tome da se taj zapravo i nije iskreno pokajao nego se odlučio na povratak samo zato jer je bio gladan.
Knjiga mudrosti iz koje smo danas pročitali prvo čitanje kaže kako Bog ljudima gleda kroz prste njihove grijehe samo da bi se pokajali. A mi bismo najradije da se Bog očituje kao onaj koji ne samo prijeti i osuđuje, nego mrvi i uništava zlo.
Kako god to izgledalo nevjerojatno, ali zlo je najdjelotvorniji alat kojim se bruse naše tvrdokorne naravi da bi postali duhovni dragulj dostojan da se Božje svjetlo milosti prelama u njemu na najčudesniji način.
Također, pravo obraćenje od grijeha je ono, kada grješnik spozna da njegov put kojim je do sada išao ne valja i da treba potražiti Boga i njegovo milosrđe. Međutim, nije dovoljna sama spoznaja da smo na krivom putu nego i snaga da se zla oslobodimo, jer zlo ima vlast nad grješnikom. Snagu nam daje Božja milost. Nema obraćenja bez Božje milosti. U povijesti duhovnosti poznati su primjeri kada su se neki htjeli uzdići vlastitom snagom u krjeposnom životu, ne računajući na Božju milost pa su upali u oholost koja ih je bacila na samo dno.
Zakej je izgleda već bio raskajan, ali mu je nedostajala snaga da učini odlučujući korak obraćenja. Imao je sreću. Za taj sudbonisni korak izlaska iz zla sreo je Isusa koji mu je pružio ruku.
Krivo razmišljaju oni koji na sve ovo kažu: pa ako je Bog stvarno tako dobar i milosrdan, uzmimo sve što nam se u životu pruža i što nam godi jer će nam ionako Bog sve oprostiti. Tako razmišljaju oni koji su još uvijek u mraku. Čije srce još nije taknula zraka Božje milosti. Samo obraćenici znaju što su to suze pokajnice, žaleći što nisu prije upoznali neizmjernu Božju ljubav koja je jedina kadra ispuniti naša srca radošću i srećom. Kada se naša duša rasterećena grijeha poput ptice puštene iz kaveza vine u prostranstva svjetla tada tek možemo pravilno sagledati jad i bijedu koju smo nekad smatrali svojom srećom.

Molitva vjernika

Dobrom Ocu koji je strpljiv s nama grješnicima i raduje se našem obraćenju, uputimo svoje molitve.

1. Za našu svetu Crkvu katoličku da bude svjetlo i luka spasenja svima koji se osjećaju grješnima i slabima. – Molimo te.
2. Za našeg svetog oca, biskupe i svećenike, da rječju i djelom svjedoče da si nam ti milosrdni Otac koji rado oprašta. – Molimo te.
3. Za ljude cijelog svijeta, da u tebi pronađu smisao i cilj koji će ih dovesti u slavu vječnog života. – Molimo te.
4. Za našu zajednicu da po ovoj misnoj žrtvi i euharistiji poraste u dobru i donosi plodove plemenitog života. – Molimo te.
5. Ispuni nas svojom milošću da se iskreno radujemo životu, radu i ostvarenju svojih planova. – Molimo te.
6. Za djecu i mlade, da rastu u povjerenju u tvoju dobrotu, da osjete darove tvoje milosti i da svojom vedrinom i marljivošću svjedoče da si im ti Otac nebeski. – Molimo te.
7. Za naše pokojne, da budu dostojni ući u život sa svetima koji su okupani neugasivim svjetlom tvoje božanske ljubavi. – Molimo te.

Svemogući Bože, ispuni nas svojim Duhom Svetim da ti služimo u radosti i marljivosti oko dobrih djela. Da budemo s tobom povezani u molitvi i radu. Blagoslovi naše obitelji i naše domove, naše bolesnike i starce. To molimo po Kristu Gospodinu našemu.

Otvorimo svoje srce i upregnimo svoju misao da bismo mogli dokučiti mudrost i veličinu misli sv. Augustina, koji kaže: ''Uznosiš li se pred Bogom, on se nedostižan još više penje na svoje prijestolje. Silaziš li u svoju malenkost, on k tebi prilazi.'' Tu je zbijen sav nauk o ispravnoj pobožnosti, o pravoj duhovnosti i sigurnom putu života po vjeri.
U toj jednostavnoj Augustinovoj rečenici sadržana je sva mudrost koja nam pokazuje temelje na kojima vjernik gradi svoj odnos prema Bogu i bližnjemu. Ključ koji otvara vrata životu s Bogom je, dakle, poniznost.
Ako poniznost ima toliku vrijednost pogledajmo kako je vrednovana u našoj svagdašnjici koja nas okružuje: Riječ ponizan koristi se još jedino za osobe duhovnog zvanja. Tako se rado vidi i čuje da je neki biskup ili svećenik ponizan. Ružno je kada je duhovna osoba ohola. Dok u svjetovnom staležu riječ ponizan zapravo i ne postoji. Tko je ikada rekao za nekog političara, ili glumca ili neku drugu osobu iz javnog života da je ponizna? Kakav je profil jednog uspješnog poduzetnika? Da bi ušao u društvo uspješnih treba se okružiti tzv. statusnim simbolima: od kuće koja mora već na izvana izgledati kao raskošna vila, po mogućnosti s bazenom, mercedesom, pa čak i pas mora biti rasni i to ona vrsta koja je trenutno u modi. Da ne bi previše ulazili u analizu nečijih statusnih simbola dovoljno je spomenuti nakarade koje takvi ''uspješni'' čine od naših sakramenata. Ponajprije sv. potvrde, pa krštenja, a u posljednje vrijeme i prve pričesti. U najboljoj namjeri svećenika da krsni kumovi budu uz kumće kad prvi puta pristupa stolu Gospodnjem, oni umjesto duha pobožnosti, kojega nemaju, unose u crkvu svoj duh uspješnosti i razmetljivosti. Neumjereno skupi darovi, kao i razmetljivost u oblačenju i svekolikom ponašanju…. Reflektori i kamere jednostavno guše svetost sakramentalnog trenutka, radilo se to o sakramentu krštenja, pričesti, krizme ili vjenčanja. Ljudi ovog svijeta ne poznaju poniznost. Ona jednostavno nema mjesta u svijetu uspješnih, jer ti skromnost i poniznost doživljavaju kao neku prikraćenot, gotovo bolesno stanje.
Pa ipak, oni teško mogu prikriti svu ispraznost i šupljinu koja se krije iza vanjskog blještavila. Kao baloni od sapunice, što su veći to su ispunjeni većom prazninom. Droga, alkohol, nemoral svake vrte, sredstva su kojima pribjegavaju da bi popunili ono bitno što im fali, a to je život. Život ispunjen ljubavlju i sebedarivanjem. Život s Bogom i po Božju, od koje riječi dolazi izraz pobožan.
Vratimo li se misli sv. Augustina koji kaže da je Bog udaljuje od oholica a približuje se poniznima, iz tolikih primjera vidljivo je kako je to doista tako.
Današnje evanđelje postavlja pred nas dvojicu molitelja: Farizej, uspješan pripadnik ondašnjeg privilegiranog društva koje je bilo na vlasti, u skladu sa svojim ponašanjem u svagdašnjem životu, bahati se i pred Bogom dok moli. Hvali se svojim dobrim djelima. Na sebi ne nalazi ni trunke slabosti ili nedajbože grijeha. Nažalost sve su sličnije ispovijedi mnogih naših vjernika molitvi ovog farizeja. ''Znate, ja vam nemam grijeha… sa svima sam si dobar.. nikome ne želimo zlo''….itd. Same isprazne hvale. Bilo bi toga dosta samo što se neke Božje zapovijedi jednostavo ne priznaju ili se prave kao da ih nema. U svijestima lažnih veličina ovoga svijeta jednostavno za Boga nema mjesta. Stoga kad takvi dođu u crkvu vladaju se ne kao da su u kući Božjoj, nego na sajmu taštine. Oni nemaju pojma da je tu, u crkvi, na uzvišenom mjestu svetohranište. Da je u tom svetohraništu naš Božanski Spasitelj, kojemu se treba pokloniti i u tišini moliti, poput onog carinika iz evanđelja, koji se cijelo vrijeme nije usudio ni glave podići i koji se lupao u prsa moleći: smiluj se Gospodine meni grješniku.
I ja ću se danas, ali i svaki puta kad mi se pruži prilika spustiti na koljena i moliti: Gospodine, smiluj se meni grješniku. Ti znaš sve moje slabosti i lutanja. Tebi je poznato da nisam kako treba. Daj mi snage da živim onako kako bi ti želio. Daj mi mudrosti da shvatim veličinu tvoje božanske žrtve koju si podnio na križu za naše spasenje. Daj da i ja mogu s ljubavlju primati životne križeve i nositi ih ne samo za sebe nego i za moje roditelje, moju djecu, moje bližnje. Ispuni me snagom svoje Božanske ljubavi da i moje malo ljudsko srce kuca sve više u ritmu tvoga presvetog Srca. Ne ja, nego ti se Gospodine u meni i po meni proslavi. Amen.


Molitva vjernika

U poniznosti i skromnosti upravimo prema Gospodinu svoje molitve da budemo prožeti Duhom Svetim moleći za sve naše potrebe i za čitav svijet.

1. Da tvoja Crkva predvođena našim sv. ocem i biskupima živi u skromnosti i jednostavnosti. – Molimo te.
2. Da službenici crkve budu ponizni nasljedujući poniznost tvoga Božanskog srca. – Molimo te.
3. Za sve koji rade za opće dobro, da tome podvrgnu svoje privatne interese kako bi njihova služba bila plodna Božjim blagoslovom – Molimo te.
4. Za sve koje pritište grižnja savjesti, da se odluče potražiti tvoje Božansko milosrđe u skrušenoj ispovijedi. – Molimo te.
5. Oslobodi nas Gospodine svake bahatosti i isprazne razmetljivosti. – Molimo te.
6. Daj nam duha poniznosti kako bi sve uvrede koje nam drugi nanose dragovoljno i bez mrmljanja prihvaćali i tako ti bili sve sličniji. – Molimo te.
7. Našu pokojnu braću i sestre uvedi u prostranstva svjetlosti svoje slave. – Molimo te.

Poslušaj Gospodine naše molitve i oslobodi nas svake oholosti i samodopadnosti. Snagom Duha Svetoga učini nas dostojnim učenicima tvoga ljubljenog sina Isusa Krista koji s tobom živi i kraljuje Bog po sve vijeke vjekova. Amen.

Uputno je najprije pročitati današnja čitanja.
1. Čitanje: Izl 17, 8 – 13
Psalam: 121, 1 – 6. 7 – 8.
2. Poslanica: 2. Tim 3, 14 – 4, 2
3. Evanđelje: Lk 18, 1- 8

Sva tri čitanja inzistiraju na upornosti u vjeri i molitvi. Nije li to pomalo u suprotnosti s onim: ''Zna Otac vaš nebeski što vam treba…..'' Ili, nije li dovoljno truditi se da živimo po Božjim zapovijedima, činimo dobro, izbjegavamo zlo…., a sve što trebamo će nam se nadodati? Izgleda da ipak Bog želi da mi budemo ''probuđeni'' i u toj budnosti da budemo uporni. Uporni kao u prvom čitanju Mojsije, ili u poslanici gdje Pavao piše svom učeniku Timoteju (2. Tim 3, 14 – 4, 2) ''Budi stalan u onomu u čemu si poučen i u čemu si vjeru dao …. Budi svjestan od koga si poučen … nastoj da to što si u vjeri spoznao preneseš na druge… U tome budi uporan: uvjeravaj, potiči u svako vrijeme, zgodno ili nezgodno.''
Evanđelje pak donosi primjer o upornosti u ustrajnoj molitvi.
To nam govori da molitva nesmije biti tek povremeni čin u kojemu se sjetimo Boga ili još gore, obaveza, koju ako ne izvršimo padamo u nemilost Božju. Molitva je sastavnica našeg života koji računa s Bogom i koji je trajno svijestan naše povezanosti s njime. Upravo je molitva ta veza s njime. Prosidbena molitva nam posvješćuje našu ovisnost o Božjoj svemogućnosti. Takva molitva je u suprotnosti sa suvremenim mentalitetom koji u svemu želi biti neovisan, sam sebi dostatan. Takav mentalitet nagriza i samu vjeru što onda nazivamo sekularizacijom u kojoj za predanu vjeru nema mjesta jer sve se dade objasniti, za sve može nači konkretan odgovor pa nam i Božja pomoć nije potrebna. Dok je za duboko uronjene u otajstvo vjere ovisnost o Bogu i njegovoj isprošenoj milosti radosni dar, dotle je za ljude ''ovoga svijeta'' to slabost na granici neukosti koja zavrjeđuje prezir. Međutim, kad se odmjere snaga Božja i čovjekova nemoć onda je vidljiva i snaga onih koji su na Božjoj strani.
Izvanredan primjer su mučenici. Ne trebamo ići u davnu prošlost, u prva kršćanska vremena. Imamo svijetle primjere mučeništva u ne tako davnoj prošlosti, kada su ljudi poput kardinala Stepinca i tolikih drugih mučenika koji su se u vrijeme nacizma i komunizma svojim upornim svjedočenjem za istinu suprotstavili mirenju sa zlim i tako postali svjetlo u tami onima koji su posumnjali ili su se uplašili. Bilo je ''dobronamjernih'' savjeta kako se tu ništa ne može učiniti i kako treba prihvatiti ''realno stanje'' da bi se opstalo. Trebalo je imati snažnu vjeru i upornost da se bude svjetionik u mraku zla, mržnje i zasljepljenosti. To se zove živa vjera i samo ona može donostiti plodove koji nisu tek zalog vlastitog spasenja nego i spasenja tolikih drugih kojima su pomogli da ustraju i tu je njihova veličina.
Zanimljiv je primjer nazovi provalnika koji su provalili u jednu veletrgovinu, ne da bi nešto ukrali, nego da bi unijeli zbrku narednog dana u trgovanju. Poskidali su cjene sa skupih artikala i zamijenili ih s onim jefitnim. Tako je narednog dana jedna kosilica stajala trideset kuna, a škare za šišanje trave nekoliko tisuća. Nastao je opći metež i natezanje, jer ljudi znaju vrijednost pojedinih artikala, no, znaju li vrijednost molitve? Izgleda da mnogi vjernici sumnaju u moć prosidbene molitve, jer ona nije sastavnica njihova života i u obzir dolazi tek kada sva ostala sredstva zataje.
Danas je misijska nedjelja kada svojim molitvama i prilozima pomažemo misije i misionare u njihovom radu. Velikom broju naših vjernika misije su zapravo nepoznanica jer misle da misionari u nekršćanskim zemljama isključivo obraćaju domorodce na kršćanstvo. Međutim, misije su daleko više od toga. Misionar je u pravom smislu tim ljudima drugi Krist. Donoseći im svjetlo evanđelja on im pokušava pružiti svekoliku drugu pomoć. Misionari ne grade samo crkve i misijske postaje, nego i škole, bolnice…Pomažu sirotinji, stoga misionari nisu samo svećenici nego i časne sestre, liječnici, medicinske sestre, razni majstori….koji pomažu bližnjima u nevolji kao što je to činio i naš Spasitelj. On čusesnom snagom Božanske moći, a mi svojim prilozima i molitvama.
Mlada Crkva koja nastaje kao plod rada misionara moli za svoje dobročinitelje i tako se ostvaruje otajstvena veza Crkve čija je moć u pouzdanju u Boga i njegovu milost. Amen.


Molitva vjernika

Gospodinu, koji nas potiče na ustrajnost u molitvi iznesimo svoje prošnje.

1. Da tvoja Crkva bude moliteljica na ovom svijetu. – Molimo te.
2. Da mi, članovi Crkve, imamo pozdanja u moć molitve. – Molimo te.
3. Daj, Gospodine, da naš život bude satkan od molitve prošnje i zahvaljivanja. – Molimo te.
4. Pomozi onima koji su u nevolji i pošalji im u pomoć ljude dobrog i plemenitog srca. – Molimo te.
5. Danas smo na poseban način povezani s našim misionarima. Ispuni ih revnošću i ustrajnošću u njihovom radu. – Molimo te.
6. Potakni mlade svećenike i laike da se odluče za plemenito djelo rada u misijama. – Molimo te.
7. Sve koji pomažu misije i misionare nagradi svojim milosnim darovima. – Molimo te.
8. Naše pokojne uvedi u zajedništvo svetih. – Molimo te.

Primi Gospodine naše molitve i dodaj i ono što neznamo ili se ne usudimo moliti. Po Kristu Gospodinu našem.

Zlatna jesen pokazuje svoju raskoš ne samo svojim lijepim bojama, nego i bogatstvom plodova koje vrijedne ruke poljodjelaca marljivo skupljaju. Uvođenjem monokultura i pretvaranjem poljodjelstva u poljoprivrednu industriju puno se toga izgubilo. Poljodjelac se sve manje okreče prema nebu, a sve više prema raznim osiguravajućim društvima ili barem prema državnim poticajima i određenim naknadama u koliko je bilo elementarnih nepogoda. Pa ipak još uvijek ima malih gospodarstava gdje se proizvodi gotovo sve što jednom domaćinstvu treba. Pa i u gradovima vrijedne domaćice spremaju zimnicu jer je ukusnije i zdravije od one kupljene u veletrgovinama. Kad svi ti plodovi zemlje dozriju i kada se njihovo pospremanje približava kraju, od davnina je običaj da se dade Bogu hvala za sve što smo od njega ove godine primili. Tako se po župama redaju zahvalnice ili zahvalne nedjelje kada kažemo Bogu hvala.
Istina, daleko su iza nas vremena kada se uglavnom živjelo od poljodjelstva i kada je nezaštićeni seljak cijelu godinu skrušeno gledao u nebo, moleći da ne bude suša, tuče, mraza ili poplava kako bi mogao preživjeti i možda još nešto od toga prodati. Danas je većina stanovništva ovisna o raznim poduzećima. U razvijenim zemljama živi više stanovnika u gradovima nego na selu. Može li to biti razlog da više nismo dužni Bogu zahvaljivati za udjeljena dobra?
Turgenjev ima jednu poučnu priču u kojoj se govori kako je Gospodin, car nebeski, priredio gozbu za sve Vrline. Mnoge od njih davno nisu bile zajedno, ali su se poznavale i srdačno pozdravljalje, samo dvije su stajale postrance i jedna drugu gledale, jer se nikada nisu vidjele. Stoga ih Gospodin pozove da se predstave. Jedna se zvala Dobročinstvo, a druga Zahvalnost.
Gospodin je naš dobročinitelj, jer nas je pozvao u život. Jer nas je opskrbio da možemo živjeti i preživjeti. Dao nam je silnih mogućnosti koje nažalost nismo iskoristili. Dao nam je toliko povoda za radost, a mi to nismo prepoznali, jer smo sastavili vlastitu ljestvicu vrednota za kojima hlepimo i nesretni smo što to ne možemo doseći, a sreća prolazi kraj nas i mi ju ne prepoznajemo jer je presiromašna, preobična. Mi Bogu ne vjerujemo da je sreća u jednostavnosti i skromnosti, stoga smo i nezahvalni.
Evanđelje nam danas govori o Deset gubavaca koje je Isus ozdravio. Guba je bila bolest koja ne samo što je izobličila i ranama napala tijelo, još teže su bile socijalne posljedice za te bolesnike. Doslovce su bili izopćenici iz ljudske zajednice, kako to propisuje i Mojsijev zakon. Morali su se držati podalje od zdravih. Isto tako trebali su signalizirati da se radi o gubi. Vikati: nečist, nečist… U srednjem vijeku nosili su zvonce privezano za nogu. Živjeli su na osami stvarajući zajednicu ''obilježenih''. Kad su ta desetorica doznala da tuda prolazi Isus, poznati čudotvorac i iscjeljitelj pohrlili su prema njemu i izdaleka vikali; ''Isuse, Učitelju, smiluj nam se!'' Isus ih upućuje svećenicima, jer u Mojsijevom zakonu piše da ako netko ozdravi od gube prvo se mora podvrći pregledu svećenika i tek tada može ponovno u zajednicu. Putem su ozdravili. Devetorica su bez promišljanja pohrlila svećenicima, samo jedan se vratio, pao je ničice pred Isusom i zahvalio mu. Luka naglašava da je to bio Samarijanac – inovjerac, onaj koje Židovi zbog toga nisu trpjeli. On je jedini shvatio da ovo što se njima dogodilo, da je to nevjerojatan dar i da je onaj koji ih je ozdravio doista Mesija – Spasitelj. Tako je taj Samarijanac bio dvostruko spašen. I tjelesno i duhovno.
Bez nekog preuveličavanja i dramatiziranja mogli bismo ustvrditi da je večina od nas ''obilježena'' suvremenom epidemijom bolesti koja je svojevrsna guba današnjeg vremena, a to je otuđenost od života i njegovih pravih radosti. Ako je netko sretan i tu radost pokazuje na vani, prva pomisao je: ili nije normalan ili je malo više popio ili je dobio na lotu. Ako bi nekome bio povod radosti što živi, što je okružen dragim ljudina. Što ima posao. Jer živi na prekrasnom planetu koji je pun ljepota i nevjerojatnih zanimljivosti, taj bi u najmanju ruku za ostale bio čudak koji izgleda nezna što je pravi život. Samo što taj ''pravi'' život kako si ga mi zamišljamo i kako ga pokušavamo ostvariti rezultira smrknutim i zabrinutim licima. Općim nezadovoljstvom i bijegom u ''umjetne rajeve'' što je najočitije kod mladih, pa i djece, jer oni su najosjetljiviji.
Gdje je rješenje? Ima li mogućnosti povratka? Rješenje je u pouzdanju u Boga, koje se sastoji u tome da mu vjerujemo da će sutra biti ne samo novi dan, nego da će se naći sve što nam treba da bismo bili sretni i zadovoljni. Povjerenje u Božju providnost. Vratiti se, poput ovog Samarijanca, od svojih ''gubavih'' planova i vizija sreće Gospodinu i priznati da sami bez njega ne možemo. Da nam je potrebna njegova pomoć kako bismo vratili unutarnji mir, osmjeh na naša lica i radost u naša srca. Amen.

Molitva vjernika

Predobrom Gospodinu koji nas uvijek vodi i u našim molitvama uslišava, izrecimo svoje molitve.

1. Puno puta, nakon postignutog dobra ili uslišane molitve zaboravljamo na zahvalnost. Daj nam Gospodine duha zahvalnosti jer sve dobro dolazi od tebe. – Molimo te.
2. Ljudi zloupotrebljavaju i uništavaju prirodu i njezine darove koje nam preko nje daješ. Daj da budemo svijesni tog velikog dara i da ti zbog toga zahvaljujemo. – Molimo te.
3. Da ti uvijek budemo zahvalni što si nam dao život, zdravlje i kruh svagdašnji. – Molimo te.
4. Za nas okupljene oko oltara Kruha nebeskog, da ti zahvaljujemo za sva dobročinstva. – Molimo te.
5. Za roditelje, prijatelje i dobročinitelje, da im uvijek budemo zahvalni. – Molimo te.
6. Za sve darove koje si nam ove godine udijelio, kao i za buduće. – Molimo te.
7. Za naše pokojne da ih uvedeš u zajedništvo svetih. – Molimo te.

Vječni Oče, milostivo ti zahvaljujemo na svakom daru koji od tebe dolazi. Primi ove naše molitve što smo ih uputili tebi na slavu, a nama za spasenje. To te molimo po Kristu Gospodinu našemu.