Angelusove propovijedi

Tragom prvog čitanja iz Knjige Sirahove (Sir 3, 17-18. 20. 28-29) dolazimo do teme poniznost. Tu se knjigu nekad zvalo Crkvenica prema latinskom nazivu Ecclesiasticus, a puna je mudrih savjeta. Znamo i pisca po grčkom naslovu knjige: ''Mudrost Isusa, sina Sirahova''. Ovo ''sin Sirahov'' uzima se kao prezime po kojemu je knjiga dobila ime. S hebrejskoga ju je na grčki preveo njegov unuk 132.godine prije Krista. Hebrejski original je izgubljen. U novije vrijeme pronađeni su dijelovi hebrejskog teksta u Kairu i Kumranu. Crkva je prihvatila grčki tekst kao kanonski.
Takvu mudrosnu literaturu možemo naći u svim starim kulturama. Pisali su ju učeni ljudi, učitelji naroda, odgajatelji kraljeva i knezova…- Ovi potonji često su bili žrtve vlastitih učenika, koji, kad bi se dočepali vlasti i postali tiranima maknuli bi svoga učitelja i njegovu mudrost skromnosti i poniznosti kako bi nesmetano mogli po miloj volji gospodariti tuđim životima i imovinom. Takvu sudbinu srećom nije doživio pisac današnjeg čitanja koji svoj nauk upućuje mladim Izraelcima i duhovnim vođama, dajući im praktične moralne opomene.
Nisu niti svi učenici poput nekih tirana digli ruku na svoga učitelja. Dapače, ne blijedi lako poštovanje učenika prema dobrom učitelju. Dobar učitelj, na neki način, ostaje uvijek autoritet svome učeniku, pa makar taj krenuo sasvim drugim putem nego što ga je to upućivao njegov učitelj.
Naša novija povijest u vihoru rata i poraća, pamti susrete učenika i učitelja, koji su se nažalost našli na suprotnim stranama. U nekim slučajevima prevladala je kultura i nadmoć duha, dok je u drugima krvavo presudila ideološka zasljepljenost.
Kako je medijsku pozornost privuklo otvaranje največe grobnice ratnih stradalnika u Teznom u Sloveniji, u kojoj su uglavnom tijela poubijanih Hrvata; tako je izronio u javnost događaj koji bilježi Stipe Vuković iz Splita, a prenosi Hrvatsko Slovo. U koncentracijskom logoru kod Maribora, odakle su partizani kamionima odvozili zarobljenike na strijeljanje, našao se i fra Krsto Kržanić, ravnatelj Franjevačke klasične gimnazije u Sinju. Kako su partizanski komesari obavljali ''smotru'' osuđenika prije nego će ih odvesti na strijeljanje u Tezno i dok je fra Krsto stajao u redu spreman za ''odlazak'' pred njim se pojavio partizanski komesar rodom iz Podgore, njegov učenik kojemu je u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji predavao latinski. Pogledao ga i upitao: ''Što ti fratre ovdje radiš?'' ''A evo'' slegnuvši ramenima odgovori profesor. Tada mu njegov učenik reče: ''Ti znaš dobro latinski te možeš u vojnoj ambulanti pisati recepte''. Hvala Bogu u tom slučaju nadvladala je moć duha nad ideološkom zasljepljenošću.
Poniznost, o kojoj je danas riječ, svojevrsni je duhovni tijesak ili preša u kojoj se sabija naša ljudska oholost, napuhanost, umišljenost; kako bismo postali ljudi duha i kako bi mogli odgovoriti na svoj temelji poziv, a to je biti čovjek. Postoje lažne poniznosti, hinjene skromnosti…kad se netko namjerno pravi poniznim kako bi ga se uzvisivalo. Na to sigurno nije niti Isus mislio kada je u današnjem evanđelju održao pouku uzvanicima koji su birali prva mjesta. Ili, kako je to lijepo rekao Martin Luther: ''Prava poniznost nikada ne zna da je ponizna; kada bi to znala, bila bi ohola''.
Isus zapravo i ne ostaje tek na pouci koja se odnosi samo na lijepo vladanje. Kao što pouka koja slijedi u evanđelju, a govori o tome da ne pozivamo na gozbu one koji nam to mogu uzvratiti, nego siromahe, jer će nam umjesto njih uzvratiti sam Otac nebeski; također ne ostaje samo na običnom blagovanju. Riječ je o konačnici – Kraljevstvu nebeskom, kojemu su gozbe koje Isus spominje tek pralikovi.
Kraljevstvo je nebesko već započelo. Ono je među nama. Njega prepoznaju i u njemu sudjeluju oni koji su Božji. Oni koji su prihvatili Božju logiku. Koji žive ''po Božju'' pa su stoga pobožni. U to razmišljanje dobro se uklapa Pavlova opomena, koju čitamo u današnjoj poslanici, svojim sunarodnjacima koji su prihvatili kršćanstvo ali se ne mogu odlijepiti od ''opipljive gore''. Tu Pavao misli na brdo Sinaj, izlazak, pravila i propise… Ni mi nismo izuzeti Pavlove opomene dok tugujemo za tradicijom koja je iščezla, zemaljskim blještavilom Crkve koje je potamnjelo. Jer i mi smo pristupili gori Sionu i gradu Boga živoga, Jeruzalemu nebeskom, nebrojenim tisućama anđela, svečanom skupu, Crkvi prvorođenaca zapisanih na nebu…,'' Stoga tu nema prvih i posljednjih mjesta. U Bogu nema posljednjih, jer oni koje svijet prezire, upravo oni su miljenici Božji.


Molitva vjernika

Obratimo se Bogu, Ocu nebeskom, kao uzvanici Gospodnje gozbe ljubavi, te mu uputimo svoje prošnje i molitve za Crkvu i cijeli svijet.

1. Za Crkvu u našoj domovini i diljem svijeta; da u poniznosti i ljubavi bude znak Krista spasitelja. – Molimo te.
2. Blagoslovi Oče, papu našega Benedikta, nadbiskupa Josipa, sve biskupe, svećenike i đakone te ih obdari duhom poniznosti. – Molimo te.
3. Za društvo u kojem živimo i radimo; da cijeni vrijednost i dostojanstvo svake osobe, da čovjeka ne iskorištava već da promiče pravednost i slobodu. – Molimo te.
4. Prosvijetli, Bože, pameti i srca svih ljudi kojima je povjerena briga za opće dobro i potakni ih na nesebično promicanje pravde i slidarnosti. – Molimo te.
5. Otvori, Oče, ovu zajednicu za sve koji su u potrebi, a posebno za one koje su drugi odbacili. – Molimo te.
6. Za našu župsku zajednicu koja se svake nedjelje okuplja oko stola Gospodnjega, daj da po ovoj svetoj službi i u nama poraste želja služiti i pomagati drugima. – Molimo te.
7. Primi, Bože, za svoj stol našu pokojnu braću i sestre i učini ih dionicima nebeske gozbe. – Molimo te.

Gospodine, Oče milosrđa i svake utjehe, prikazali smo ti samo neke od svojih molitava – još je mnogo toga ostalo u našim srcima neizrečeno.Usliši nas i udijeli nam Duha Svetoga da nas osposobi za međusobno služenje i ponizno prihvaćanje. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

Evo, ima posljednjih koji će biti prvi, ima i prvih koji će biti posljednji.'' (Lk 13, 30) Kad god pročitam ovaj redak prisjetim se ne tako davne prošlosti, kada su, nakon demokratskih promjena, neki anonimni vjernici počeli dolaziti u crkvu.
Istina, neki su to učinili na jedan gotovo bezočan način ulazeći u prve klupe uzdignute glave. Među takvima je bilo dosta onih koji su za vrijeme komunizma štetili Crkvi i vjeri, a kako i dalje žele biti aktivni u političkom životu, na taj način sramotno skupljaju poene među vjerničkom večinom. Ne možemo jednostavno zaboraviti revolt onog učenika kad je u prvoj klupi u crkvi ugledao ravnatelja koji ga je maltretirao zato što je išao u crkvu i bio ministrant. Ali uglavnom članovi partije i njihovi simpatizeri, koji su se odlučili na odlazak u crkvu, nisu baš tako jednostavno prekoračili prag crkve. Bilo je tu lomova, nelagode…. Neki su mi to u razgovoru priznali. Bilo je i opravdavanja. Pa znate imao sam takav posao…. Na nama nije da sudimo da li je njihov postupak bio opravdan ili su to bili najobičniji karijeristi, kojima vjera nije ništa značila…
Istina, bilo ih je koji bi potajno odlazili u neku crkvu gdje ih nitko nije poznavao. Tamo su krstili i svoju djecu. Jasno, možemo se zapitati, što bi bilo da su se svi vjernici tako ponašali? Mi svećenici imamo i neka pozitivna iskustva kada su se neki članovi partije svijesno izložili opasnosti jer su nam dojavili što nam se sprema jer nas je prijavio neki naš ''dobri'' vjernik ako smo u propovijedi ili negdje drugdje kazali nešto što bi nas moglo odvesti u zatvor.
Tako da prigovori onih vjernika koji su u vrijeme komunizma redovito išli u crkvu, a koji prigovori se još tu i tamo čuju: više ne idem u crkvu od kada su počeli hodati ''oni crveni'', nikako nisu u pravu. Ako je tvoja vjera na tako slabim nogama da samo zbog toga više ne želiš ići u Crkvu, onda nisi ništa bolji od onih koji su zbog nekih svojih materijalnih interesa izbjegavali svoju crkvu i bojali se javno pokazati da su vjernici.
Postoji na tu temu jedan zanimljiv tekst sv. Augustina: ''Hodočasnička država Krista Kralja neka misli na to da su i među njezinim neprijateljima sigurno sakriveni njezini budući građani.'' Ili, kako poznata izreka veli: ''Ćudnovati su putevi Gospodnji.''
Dobar bi se vjernik trebao radovati takvim pozitivnim obratima i obraćenjima, a da li su ta obraćenja doista iskrena, o tome sud trebamo prepustiti Bogu.
Nema tome tako davno kako se raspravljalo na televiziji u okviru emisije ''Ekumena'' o obračenicima. Tako su teolozi i sociolozi ''analizirali'' obraćenja nekih nama poznatih osoba kao što su Tony Blair, prof. Tomac, te naš poznati znanstvenik Pavuna. Premda je ta emisija vjerskog karaktera, sudionici, a među njima i teolozi, jednostrano su tražili pojašnjenja za fenomen obraćenja u psihološkim, sociološkim i inim drugim okvirima, samo ne u okviru vjere. Njihov uočljiv napor da budu na prvom mjestu ''znanstvenici'' imalo je za posljedicu da su gledatelji bili razočaranji što su svoj vjernički poziv gotovo u potpunosti zatajili. Tako nije bilo spomena da je obraćenje djelo Duha Svetoga, a što je u svemu bilo još najgore; po mišljenju tih ''analitičara'' tuđe vjere ti bi obraćenici trebali šutjeti. Javni nastupi obračenika tumačeni su kojekakvim motivima, od onih utilitarističkih u slučaju Tonya Blaira, pa političkih u slučaju prof. Tomca, dok su za znanstvenika Pavunu tražili neka psihološka objašnjenja koja proizlaze iz potrebe za opravdavanjem....
Iskreno obraćenje djelo je Duha Svetoga i takvi obraćenici ne mogu šutjeti jer ih Duh tjera da govore. Klasičan primjer u Crkvi je sv. Pavao. Obraćenici su ti koji su na sebi iskusili bogatstvo vjere i o njoj žele progovoriti. Mi pak, koji smo odrasli u ozračju vjere, nažalost uglavno nismo svijesni toga duhovnog bogatstva koje imamo. Nešto slično kao kad bi se siromah, koji je cijeli život oskudijevao iznenada obogatio. Njegovo oduševljenje sigurno je daleko jače od onoga koji se rodio kao imućan i koji nikada nije iskusio što to znači oskudijevati. Stoga je Isusova primjedba iz današnjeg Evanđelja kako 'ima posljednji koji će biti prvi i prvih koji će biti posljednji' jasno upozorenje da iskrena vjera živi u srcima onih u kojima se ne gasi iskra obraćeničkog žara i da je neposviješćena vjera uglavnom mrtva vjera.

Molitva vjernika

Bogu, dobrom ocu, koji nas odgaja s ljubavlju, upravimo svoje molitve.

1. Gospodine, daj da pozorno slušamo tvoju riječ koja nam pokazuje put u život. – Molimo te.
2. Po krštenju pripadamo Crkvi i mislimo da je to dovoljno. Daj da u životu biramo ''uska vrata'' kroz koja ulazimo u obraćenje i promjenu života. – Molimo te.
3. Udjeli nama, koji smo već pozvani, milost da ti budemo vjerni i da ne budemo ''posljednji''. – Molimo te.
4. Zahvaljujemo ti za zdravlje i sva dobra koja nam daješ. Obdari tim istim darom sve ljude. – Molimo te.
5. Prikazujemo ti patnje naše bolesne braće i sestara, primi njihovu žrtvu kao zalog spasenja u vječnosti. – Molimo te.
6. Upravi srca našim mladih da traže tebe vječna Istino, te da ne lutaju zarobljeni lukavošću zla. – Molimo te.
7. Naše pokojne nagradi vječnim životom. – Molimo te.

Hvala ti Gospodine što si nas uslišio i primio ove naše molitve i prošnje. Po Kristu Gospodinu našemu.