Angelusove propovijedi

Kako se približuju dani muke Gospodnje tako su i čitanja odabrana da nam pojasne i posadašnje največe otajstvo naše vjere. Nama kršćanima je govor o muci Gospodinovoj nažalost nešto kao sasvim razumljivo o čemu više posebno i ne razmišljamo. Što je još gore to nam je postalo obično, svakidašnje, kao samo po sebi razumljivo. Međutim, kad su u pitanju inovjerci, muslimani npr., za njih je uz Presveto Trojstvo muka Gospodnja najveći kamen spoticanja. Kako Bog može trpjeti? On koji je savršen, pravedan i svet da umre na križu?
Mi stalno govorimo o Božjoj ljubavi prema nama a ne možemo shvatiti do koje mjere može ići prava ljubav. Bezgranična ljubav. Bog je ta bezgranična ljubav. I u njoj je sva veličina, sva svetost i sva pravednost. Mi se nikada ne bi mogli k njemu uzdići da nam on nije 'pružio ruku'. Iz ljubavi prema nama on se utjelovio, rodio, živio među nama da bi se na isti način pred nama raščovječio kao što se na neki način rođenjem 'razbožanstvenio' da nam pokaže snagu božanske ljubavi po najtežem otajstvu patnje koja ima svoj vrhunac u sramotnoj smrti na križu. To je ono što u današnjem Ivanovom evanđelju Isus kaže: …. ako pšenično zrno, pavši na zemlju ne umre , ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod. (Iv 12, 24 – 25). Ako u nama ne umre ono što se obično zove naš ego ili 'stari čovjek' ostajemo sami – izgubljeni. Umremo li sebi, poput zrna, roditi će se novi, neviđeni život. Život kakav nismo ni sanjali. Iz svojeg uskog horizonta ulazimo u prostranstva koja vode u vječnost.
Današnji 51. psalam najljepša je pokajnička molitva i trebalo bi ga uvrstiti u svoju svagdašnju molitvu. Vrlo je primjeren kao molitva prije ili nakon ispovijedi. Sada u drugom dijelu korizme zaredale su ispovijedi po župama. U našoj katedrali i ostalim gradskim crkvama redovi pred ispovjedaonicama. Nije toliko bitno hoću li baš sve u potankosti moći nabrojiti što sam sagriješio, ali je jako važno raskajano srce: ''Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome, po prevelikom smilovanju izbriši moje bezakonje!''
Čitanje iz današnje Poslanice Hebrejima posvješćuje nam Isusovu predanost poslanju po čemu je proglašen od Boga Velikim svećenikom po redu Melkisedekovu.. Stoga bismo trebali sv. Misu s pravom shvaćati i kao liturgiju u kojim okvirima se odvija euharistijsko slavlje Isusove Posljednje večere.


Molitva vjernika

Uputimo svoje molitve Ocu koji nam je u Isusu posvjedočio koliko mu je stalo do svakoga od nas.

1. Neka tvoja Crkva bude vršiteljica tvoje riječi, - molimo te.
2. Pomozi, Gospodine, da službenici Crkve trajno napreduju na putu svetosti, - molimo te.
3. Daj da se ustali mir i radost na ovom beznadnom svijetu, - molimo te.
4. Po muci svoga Sina oslobodi nas utjecaja zla, - molimo te.
5. Prosvijetli nas da shvatimo kako se po križevima i trpljenju dolazi k slavi uskrsnuća, - molimo te.
6. Probudi u nama svijest kako je nezamislivo ostvarivanje istinskog kršćanskog života bez djelotvorne ljubavi prema bližnjima, - molimo te.
7. Svu našu braću i sestre primi u zajedništvo svetih, - molimo te.

Primi naše molitve, Gospodine i obnovi našu vjernost tvome savezu i daj nam snagu Duha da hodimo putem spasenja koje si nam darovao u svome Sinu Isusu Kristu koji s tobom živi i kraljuje Bog po sve vijeke vjekova. Amen.

Gospodin nas daruje ljepotom blagdana po kojima ulazimo u dubine otajstva spasenja.
Dok sam bio dijete, promatrao bi u predvečerje ozareno nebo suncem koje zalazi i koje bojom zlata preljeva nebo i oblake. To je bila moja slika raja, dike nebeske; kako su stari govorili. Kasnije sam vidio da su veliki, svjetski poznati, slikari na isti način slikali nebo dodajući oblacima anđele i likove svetih, od Boga proslavljenih. U sredini, zaogrnuta modrim plaštem, okružena vijencem anđela, obično se nalazi Marija. U ikonografiji Crkve istoka, nebo je zlatne boje, kao svojevrsni prozor u onostranost.
U sv. Pismu ili Objavi u proročkoj viziji, negdije daleko na horizontu nazire se žar neba po kojemu nam dolazi spasenje.
Tako čitamo u današnjem prvom čitanju iz Knjige proroka Izaije: ''Evo, začet će djevica i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel!'' (7,14) Ime Emanuel, znači Bog s nama, a proroštvo, koje je nastalo u vrijeme otpada Izraela od prave vjere, u isto vrijeme naviješta i kralja koji će vratiti Izraelce pravoj vjeri, ali svojim proročkim bljeskom, daleko na horizontu povijesti, naviješta Kralja nad kraljevima, koji je pravi Emanuel – Bog s nama, Isus Krist.

Onima koje gotovo sablažnjava pomisao kako se Sin Božji utjelovio tamo negdje ''na rubu zbivanja'', treba odmah reči da je to samo Bogu slično i da se njegov ukus, kad su u pitanju povijesni događaji, savršeno ralikuje od našeg ljudskog shvaćanja. On nas uvijek iznenađuje, jer u velikom luku zaobilazi centre moći; kraljevske palače, kneževske dvore… i sva ona mjesta od kojih mi obično očekujemo rješenja, rasplete događaja, ili tražimo nove međaše za nova epohalna zbivanja.
Samo Božanska mudrost zna da je jedini mogući centar pravog zbivanja obična priprosta ljudska nastamba, kakvih je oduvijek bilo najviše. Samo je Bogu jasno da je najprikladnija osoba po kojoj će ostvariti svoj epohalni naum, ona, koja je kadra u svojoj jednostavnosti i čistoći duše ustupiti cijelo svoje biće, kako bi po njoj bio proslavljen Bog, a da pri tome ne traži ništa za sebe.
Takve osobe ne šeću raskošnim palačama, niti su stanovnici kraljevskih dvora. One hode prašnjavim putevima. Njihove su haljine jednostavne i skromne, a pogled plah i duša čista ispunjena miomirisom poniznosti kao miris ljubice nevidljive u travi.
Jedino takvo srce može primiti Ljubav koja nema granice. Samo takva duša može podnjeti bol koja je dostojna žrtve za spasenje cijelog svijeta.
Njezino ime bilo je Miriam – Marija. Slike koje prikazuju Mariju kako kleči u svojoj sobici s molitvenikom u ruci i prestrašenim pogledom gleda glasnika Božjeg djeluju previše teatralno i nestvarno. Lakše bismo prihvatili sliku na kojoj Marija kleči kraj ognjišta potpirujući vatru, jer već sam elemenat vatre podsjeća na prisutnost Duha Svetoga. Svjetlo kojim je obasjana i riječi anđelove; šalom Miriam – zdravo Marijo, kao i njezin odgovor: neka mi bude po tvojoj riječi; početak su nove ere, ere utjelovljenog Boga među nama. Jer njegovo ime je Emanuel – s nama Bog.
Današnji blagdan, ispunjen je sjajem nade. On nam poručuje, da na horizontu našeg vjerničkog, životnog hodočašća nije mrak, nego čudesni žar onostranosti gdje nas čekaju naša braća i sestre, od Boga proslavljeni, a u sredini rajskog svjetla divan je lik naše nebeske majke Marije, kamo teži svako vjerničko srce.
Mi, doduše, ne možemo Mariju dosljedno i potpuno nasljedovati u njezinim stožernim krepostima svetosti, ali ljepota poniznosti i poslušnosti trebala bi, posebno u ovom vremenu bahatosti i razmetljovsti, biti uzor svima nama, da u svojem svagdašnjem životu vršimo volju onoga, čijoj proslavi težimo u zajedništvu s nebeskom Majkom Marijom. Amen.

Molitva vjernika

Danas, kada slavimo začeće Onoga koga su naviještali proroci, a Djevica ga je u svome krilu nosila; upućujemo ti Oče nebeski svoje ponizne molitve i prošnje.

1. Za svetu Crkvu katoličku; da bude navjestiteljica čudesnih djela Božjih za sve ljude svijeta. – Molimo te.
2. Za sv. oca, biskupe, svećenike i sav Božji narod; da u radosti i oduševljenju služe jedinomu i pravomu Izvoru života i svetosti – Isusu, Sinu Božjemu, koji je na današnji dan začet u krilu blažene djevice Marije. – Molimo te.
3. Za one koji su na vlasti; da svoju službu, u duhu vjere, prihvate kao služenje, na opće dobro sviju. – Molimo te.
4. Za naše mlade obitelji; da s radosnim predanjem prihvate svaki novi život od Boga ponuđen. – Molimo te.
5. Za sve one koji se brinu za bolesne, nemoćne i siromašne; da to rade s ljubavlju i požrtvovnošću. – Molimo te.
6. Za roditelje; da svojoj djeci, primjerom i riječju usade u duše vjeru i pobožnost. – Molimo te.
7. Za našu pokojnu braću i sestre; da ih uvedeš u sjaj nebeske crkve u zejedništvu s Marijom i svetima. – Molimo te.

Oče nebeski, primi ove naše ponizne molitve i daj da ti služimo u poniznosti i poslušnosti, poput naše nebeske Majke Marije. To molimo po Kristu Gospodinu našemu.

Bog, bogat milosrđem. To bi bio najljepši uvod u današnja liturgijska čitanja, koja pršte Božjim milosrđem, dobrotom i opraštanjem.
Uz prvo čitanje II. Knjige ljetopisa koje govori o uzrocima zbog kojih su Izraelci završili u babilonskom ropstvu, dobro se prisjetiti kako opisuje prorok Jeremija stanje u Jeruzalemu prije babilonskog progonstva: «A ti ne moli milosti za narod ovaj, ne diži glasa za njih i ne moli, ne navaljuj na me jer te ne ću uslišiti. Ne vidiš li što čine po gradovima judejskim i po ulicama jeruzalemskim? Djeca kupe drva, oci pale vatru, žene mijese tijesto da ispeku kolače «kraljici neba» i lijevaju ljevanice tuđim bogovima da me pogrde» (Jr 7, 16-18). Pa ipak Bog se ne odriče svoga naroda zauvijek. Nakon ropstva vraća svoj narod koji ponovno gradi Hram i prinosi Bogu žrtve. Obnavlja savez i bogoslužje.
Pedeset godina babilonskog ropstva svojevrsna je katarza – pročišćenje kroz koje je narod prošao, a kao spomen na teške dane ostala je Prognanikova pjesma Psalam 137., koju je ovjekovječio Verdi u operi Nabucco «Na obalama rijeka babilonskih sjeđasmo i plakasmo….» To je čežnja koja rađa pokajanjem, a pokajanje povratkom. Tada je to bilo pokajanje i čežnja za razorenim Hramom, a u ovoj korizmi to može biti pokajanje i čežnja za možebitnim razorenjem hrama Duha Božjega u mojem srcu?
Današnji redci Pavlove Poslanice Efežanima teološki je hvalospjev Božjem milosrđu: Bog, bogat milosrđem, zbog velike ljubavi kojom nas uzljubi, nas koji bijasmo mrtvi zbog posrtaja oživi zajedno s Kristom – milošću ste spašeni!.... Ta milošću ste spašeni po vjeri! I to ne po sebi! Božji je to dar! Ne po djelima da se ne bi tko hvastao ….»Evanđelje samo nastavlja i razvija misao: Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da ni jedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni (Iv 3, 16)».
Ne tako rijetko susrećemo ''dobre vjernike'' kojima je milije govoriti o Božjoj pravednosti i kazni za grijehe. O Bogu kao strogom sucu, premda se on , kako vidimo, takvim ne prikazuje. Razlog toj uskogrudnosti treba tražiti u malodušju koje ''strepi'' nad Božjim i svetim. Kao da će ''ovaj svijet'' nadjačati i pobijediti.
Ta Bog nije poslao Sina na svijet da on osudi svijet, nego da se svijet spasi po njemu. Tko vjeruje u njega ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u Ime jedinorođenoga Sina Božjega. (Iv 3, 17-18)» Spasenje dakle dolazi po vjeri u Sina Božjega. Vlastitom pravednošću i vlastitim djelima to ne možemo postići.
Uostalom, što je naša pravednost i što su naša djela pred Stvoriteljem? Putem najsavršenije ljudske pravednosti doduše Sin Božji ne bi visio na Križu, ali upravo zbog toga ne bi smo niti bili spašeni. Oni koji nisu kršćani niti ne naslućuju Božansko djelo spasenja. Jer ono je, kako smo prošle nedjelje čuli; poganima ludost, židovima sablazan….
Na kraju današnjeg evanđelja Ivan razrađuje teologiju svjetla. To svjetlo je sam Bog koji se utjelovio. ''Ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost, jer im djela bijahu zla. (Iv 3, 19).''Pri kraju ovog razmišljanja o tome kako Bog postupa s malim grešnim i ograničenim čovjekom dok on maše nekakvom svojom pravednošću i pravdom, dolaze mi misli sedme postaje Križnog puta: '' Prigni već jednom oholu glavu svoju , budi od srca ponizan…'' prestani se šepiriti svojim znanjem, pravednošću, pravovjerjem i udubi se u otajstvo spasena po Bogu koji je bogat milosrđem. Jer tek kad shvatiš da si prazna posuda moći češ primiti bogatstvo darova Njegove milosti. Amen.


Molitva vjernika

O silni, veliki Bože! Ti tako neizmjeran i čudesan, a ja tako ograničen i slab. Sagni se k meni neznatnom stvoru i počuj šapat moje molitve.

1. Znam da sam slab i grešan, pomogni mi da se oslobodim svoje umišljenosti kako ne bih slušao svoje misli nego tražio tvoju mudrost, - molimo te.
2. Pomogni mi i daj mi milost da uživam u milini tvoga neizmjernog milosrđa, - molimo te.
3. Tajna žrtve vlastitog Sina na križu neka me prožme do te mjere da vlastite križeve, kako god bili teški, nosim s ljubavlju i strpljenjem, - molimo te.
4. Da sam Veronika ili Cirenac, tko zna kakav bi bio. Ne usudim se niti pomisliti, jer možda bih i ja osudio Spasitelja svijeta umjesto da mu služim. Još uvijek to mogu popraviti. Daj mi snage da tvojom milošću budem i Veronika i Cirenac bližnjima, - molimo te.
5. Za dvoje te molim Gospodine; daj mi iskrene suze da oplačem svoje gdijehe i harfu duše da pjevam o tvome milosrđu, - molimo te.
6. Sve nas okupljene preporodi svojim Duhom da ti iskrena srca služimo, - molimo te.
7. Da naše pokojne obasjaš vječnom svjetlošću u svome kraljevstvu, - molimo te.

Svemogući Bože, ti si po svome Sinu obasjao svijet istinskim svjetlom spasenja. Prati nas svojom milošću da u tom svjetlu vazda hodimo i jednoć k tebi prispijemo, po Kristu, Gospodinu našem.

Križevi, križevi, križevi. Kuda god se okreneš križevi. Ima ih na zidu, kraj puta, groblja su prepuna križeva. Ima ih uz prometnice na mjestima nečijeg poginuća.
Križ nosimo kao privjesak. Doslovce svugdje samo ne tamo gdje bi trebao biti i gdje bi najviše imalo smisla – u našoj svijesti.
Taj posviješćeni križ je ključna poruka korizme. Kako kaže današnja poslanica Korinčanima; križ je Židovima šok, poganima ludost, samo kršćanima on je mudrost. Židovima šok, jer nisu računali s trpljenjem, jer za njih je Mesija osloboditelj trpljenja – prvenstveno onoga kojemu je uzrok politička podčinjenost tuđincu, poganskom Rimu. Pogani još manje shvaćaju križ kao znak trpljenja. Za njih je sva mudrost u tomu da čovjek dobro uživa na ovom svijetu, jer im je pogled u vječnost bio jako sumoran.
Od kuda kršćanima spoznaja o spasonosnom križu? Pa jasno, Isus je promovirao križ kao gorak ali spasonosni lijek. Prvi ga je ponio i poučio nas da se po križu dolazi k slavi Uskrsnuća. Smisao križa kao žrtve već je vidljiv u naravnom redu, na što se, jasno, nadovezuje i onaj nadnaravni, spasiteljski vid.
Hram je bio središte, srce starozavjetnog bogoštovlja. Bogoštovlje je propisano i dekalogom koji nam donosi današnje prvo čitanje iz Knjige Izlaska. Oko hrama razvila se živa i unosna trgovina. Žrtvene je darove trebalo kupiti. Pa zašto se sve to ne bi našlo na jednome mjestu? Vika trgovaca koji su prodavali žrtvene životinje i ostale prikazne darove, blejanje stoke, dim paljenica – sve je to bilo daleko od pororčke čistoće prinosa u raskajanom duhu.
Zar nisu i naše crkve i svetišta čvrsto okruženi raznim vidovima poduzetništva. Posebno je to vidljivo prilikom podjeljivanja sv. Potvrde. Kad ih se ne bi spriječilo fotografi bi se popeli i na oltar samo da uspiju uhvatiti trenutak kad biskup maže krizmanika sv. uljem. Vani izvikuju svoju 'nabožnu robu'. Koliko samo inventivnosti kad su u pitanju liturgijski predmeti, kadionice na elektriku, svi mogući razglasi, a da o misnom ruhu i odijelima za čitače i ne govorimo. Sve, jasno, začinjeno silnim kičem i neukusom.
Zar nam zbilja treba Isusov korizmeni bič da iz nas istjera hinjeno i patvorno bogoslužje? Za kršćane je hram Isus. Onaj Isus koji je židovima rekao; ''mogu razvaliti ovaj hram i za tri ga dana ponovno sagraditi.'' Oni su mislili na kameni hram, a on na hram svoga tijela. Po krštenju i potvrdi i mi smo postali hramovi Duha Svetoga. U korizmenom duhu očišćenja očistimo hram svoje duše od patvornog bogoslužja. Bičem pokore i iskrene molitve uklonimo križeve ukrasne i postavimo spasonosni križ Kristov koji bijaše; Židovima sablazan, poganima ludost, a pozvanima pak i Židovima i Grcima Božja mudrost. Amen.