Poučni događaji i priče
ponedjeljak, 20.08.2012.
Kako je nepoznata djevojka obratila Thomasa Mertona
|
Dogodilo se to u velikom New Yorku u crkvi Corpus Cristi neposredno prije svete mise. Jednoga dana ušao je u crkvu i jedan dvadesetpetogodišnji mladić koji nije bio kršten pa je o vjeri znao vrlo malo, stoga je i bio nespretan ne znajući kako se ponašati u crkvi. Odjednom ispred sebe spazi petnaestogodišnju djevojku što je pobožno molila klečeći u klupi. Učinilo mu se da je sva uronjena u molitvu, kao da gleda nešto nevidljivo. Vjera djevojke, koju prvi put vidi, prodirala mu je u srce. On, uvjereni ateist i već poznati profesor i filozof, čovjek koji je pročitao 30.000 knjiga i proputovao sve veće gradove Europe i Amerike, osjećao se toga trenutka vrlo nemoćnim. Jedna nepoznata djevojka uzdrmala je njegovu nevjeru, golema inteligencija zanijemila je pred silinom molitve. Ovaj prizor unio je veliki nemir u njegovo srce i dušu koji se stišao tek nakon što je poučen u vjeri i kršten. Pošao je u trapiste i postao svećenik i redovnik te jedan od najvećih duhovnih pisaca (napisao je 20 knjiga koje su uglavnom bestseleri). Bio je to Thomas Merton. Ime djevojke vjerojatno nikada ne ćemo doznati. Nije to ni važno. Njezino pobožno držanje u crkvi, žarka molitva i vjera u duši izvana se mogu činiti malenim i neznatnim, ali je silina njihova učinka nezamjenjiva. Donose drugima vjeru! Svetost malih stvari velika je i svakomu dostupna. „Živi onako, kako bi na samrtnoj postelji poželio da si živio!“ (Christian Gellert) |
- 19:57 - Komentari (0) - Isprintaj - #
svjedočanstvo svećenka, bivšeg narkomana
|
Jedan mladi svećenik (SAD) pred nekoliko tisuća ljudi na Konferenciji za Međugorje javio se za riječ i iznio dirljivo svjedočanstvo o sebi. Priznao je da je bio narkoman. Njegov otac želio mu je pomoći, ali bilo je sve uzalud. I stjerao ga je iz kuće na ulicu, kojoj je već ionako pripadao. U toj nevolji dozna od prijatelja kako se u Međugorju ukazuje Gospa, koja pomaže ljudima u njihovim potrebama. On odmah poželi onamo poći. Prijatelji njegova oca obećaju mu kupiti putnu kartu. Po dolasku u Međugorje neko je vrijeme znatiželjno promatrao što se oko njega događa. Gledao je kako se mnogi ljudi usrdno mole, a drugi ispovijedaju. Idućega dana se ispovijedi. Poslije ispovijedi osjetio se vrlo radostan i odlučio je bezuvjetno ostaviti drogu. Još na povratku kući dođe mu misao da pokuša biti svećenik. Ode svome biskupu i očitova mu svoju želju. Biskup ga je u malo duljem razgovoru štošta pitao, a on mu odgovarao. Ali nije mu otkrio da je uživao drogu, jer se bojao da će ga odbiti. Biskup mu je obećao da će ga primiti u sjemenište i dati mu priliku da ostvari svoju želju i bude svećenik. Završivši uspješno studij postao je svećenik. Ubrzo potom, isti taj biskup ga zaduži da pastorizira mlade koji su se odali skitnji i drogi, onakve iste među koje se i on nekad ubrajao. Završavajući svoje uzbudljivo svjedočanstvo o sebi podiže ispružene ruke u vis i reče: „Pogledajte ove ruke! One su nekoć uzimale i dijelile drugima drogu. Danas uzimaju i daruju drugima živoga Isusa Krista!“. |
- 15:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Spašenici -
|
Jedna pobožna žena zamoli duhovnika za razgovor „o nečem važnom“. Došla je točno u dogovoreno vrijeme i sjela na ponuđenu stolicu. Zabrinuta lica odmah je rekla u čemu je problem: – Kad promatram sadašnji način života moje kćeri, prepadnem se misleći kako ona ne će doći u nebo. Duhovnik odgovori pitanjem: – Otkuda Vam sigurnost da ćete Vi doći u nebo? Žena je zanijemila i razmišlj ala. Tek nakon nekoga vremena duhovnik opet progovori: – Ako uspijete doći u nebo, što Vam ja svakako želim, Vi ćete se čuditi trima činjenicama, najprije tko je sve unutra, zatim tko sve nije unutra te… Duhovnik opet zastane čekajući dok žena nije progovorila: – I čemu ću se još čuditi? A on joj tiho odgovori: – Tomu, nadajmo se, da ćete i Vi, i Vaša kći, i ja biti unutra. Ništa se ne može dogoditi što Bog ne bi htio. A sve što on hoće, koliko nam se god moglo činiti lošim, upravo je najbolje za nas!“ (sv. Toma More) |
- 15:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Spašen zbog obaveljenih 9 prvih petaka
|
Za vrijeme prošlog rata bio je u Kataniji u Italiji neki upravitelj, koji je, zlorabeći svoj položaj, učinio mnogo zla. Zvao se Petar Anđelko Mammana. Jednoga ljetnog dana, dok je sa zapaljenom cigaretom pretakao benzin iz jSrcuednog auta u drugi, benzin se zapalio, a plamen zahvatio i njega. Susjedi priskoče u pomoć. Oni pokrivačima ugase plamen, i onda čovjeka odnesoše u bolnicu Vittorio Emmanuele u Kataniji. Od teških opekotina jedva je još živio. U tom stanju položili su ga u krevet. Sam zamoli za svećenika. Don Josip Consoli pohiti brzo k njemu. Upravitelj je svećeniku iskreno ispovjedio sve svoje grijehe, ispričavši što mu se dogodilo: "Kad sam bio u plamenu, začuo sam jasan glas: 'Da nisi obavio devet prvih petaka kad si bio dječak, sad bi zauvijek propao!' " Tako se Petar Anđelko lijepo ispovjedio i s velikom pobožnošću primio svetu Pričest. Još 15 dana je proživio u strašnim mukama, koje je podnosio uzornom strpljivošću. Umro je potpuno predan u volju Božju. Obavimo ponizno i pobožno DEVETNICU SPASA Presvetom božanskom Srcu Isusovu i osigurajmo si spasenje. |
- 15:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Nakon tri pokušaja samoubojstva našao je smisao svoga života
|
Tibor iz Praga proživio je teške i mučne trenutke u svome životu. Kad mu je bilo godinu dana, njegova majka je bila osuđena na dvanaest godina zatvora. žBudući da mu je i otac umro, morao je u dom za nezbrinutu djecu. Tu su počeli njegovi kalvarijski dani. Prezren i izrugivan od svih, osjećao se vrlo potištenim i izoliranim . Kad je majka izišla iz zatvora, živjela je s pijancem koji ju je često tukao. Tibor opisuje svoj patnički život: "Ono što sam iskusio u domu, a kasnije i u majke kod kuće, bilo je užasno. Naučio sam mrziti ljude. Kad me majka izbacila iz kuće, opet sam morao u dom. Psihički sam obolio i prerezao sam si arterije. Doktori su me spasili od smrti. Jednom drugom zgodom progutao sam petsto tableta, morao sam ih povratiti i ostati na životu. Kada me jedna psihologinja, koja se bavi mladima, zaključala u neku prostoriju, zapao sam u paniku i zabio si dugi nož u trbuh. Opet su me doktori spasili i uputili me u psihijatrijsku bolnicu. Jedan liječnik, osvjedočeni vjernik, sačuvao me od ludnice. Odlukom Starateljskoga suda dospio sam u jednu vjerničku obitelj. Besplatno su me uzdržavali. Moji su me hranitelji dali krstiti u Katoličkoj crkvi. Patio sam od osjećaja manje vrijednosti i osamljenosti te bio vrlo potišten. Moja pomajka mnogo je za mene molila. Zamolila me da pođem u Međugorje. Kad sam stigao, sjedio sam pred crkvom razmišljajući i sumnjajući. Hodočasnici su došli k meni i tijekom naših razgovora odjednom sam osjetio veliku radost i doživio duboki mir. No, opet me zahvatila teška potištenost (depresija). Plakao sam i plakao, prigovarao Gospi. Pitao sam ju: 'Zašto ja moram toliko plakati kad si Ti tu?' Onda je naišao jedan fratar, stavio je ruke na moju glavu i blagoslovio me. Nakon toga blagoslova osjećao sam veli-ko olakšanje. Bio sam sretan i osjećao istinsku ljubav prema bližnjemu. Još nešto vrlo čudesno doživio sam na brdu ukazanja. Plakao sam ondje kao nikad do tada u životu. Polako sam se približio velikom križu i stavio ruku na noge Raspetoga. Odjednom sam osjetio snažan udar vjetra koji je križ ljuljao tamo-ovamo. U tim milosnim trenutcima probudila se u meni čežnja za svećeništvom. Ne patim više od usamljenosti jer sam pronašao Boga i Gospu. Rado hodočastim na ovo milosno mjesto kako bih molio za moje potpuno predanje Bogu kao svećenik. Sve jače osjećam želju da ljude dovodim vjeri u Boga.“ Tako priča sedamnaestogodišnjak koji je zadobio novo ozdravljeno srce |
- 15:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Ne odgađaj ispovijed i obraćenje -
|
Neki se župnik vraćao od bolesnika. Putem je susreo svoga župljanina Teofila koji se zanimao za zdravlje toga bolesnika. Teofil bijaše jedan od onih koji zanemaruju svoje vjerske dužnosti. Na misu je još išao, ali se nije ispovijedao. Upitao je župnika: - Kako je bolesnik? On je moj prijatelj, žao mi ga je. - Nažalost loše je i mislim da će samo još koji dan ž ivjeti – odgovori mu župnik - Zbilja? Ta što je ljudski život! – zamišljeno će Teofil. - Da, Teofile, brzo ga nestaje i vrlo često nenadano. Nije naš Gospodin Isus Krist uzalud rekao: „Budite pripravni.“ Ne činite dakle baš dobro ni Vi, dragi prijatelju. Što se malo ne pripravljate? Znadete da se trebate ispovjediti. - Oh! Što se mene tiče, gospodine župniče, ja nisam bolestan. - Pa neka, ali svatko može biti iznenađen – mirno će mu župnik. - Ja se nadam da mi se takvo što ne će dogoditi. Uostalom, čim obolim, ispovjedit ću se – odgovori mu Teofil. Prošlo je osam dana. Bolesnik, o kojem je bila riječ, umro je. Na misi zadušnici bio je i Teofil. Za vrijeme obreda začu se veliki štropot. Jedan je čovjek pao na pod. Udarila ga je srčana kap. Bio je to Teofil. Pružena mu je sva pomoć, no uzalud. Bio je već mrtav. Ne odgađaj milosni trenutak koji Ti Gospodin dariva. Može biti kasno. Iskoristi ga sada jer je on najvažniji za Tebe osobno. Pomozimo i drugima da više misle na svoje spasenje! |
- 15:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Kako se obratio Jean Richepin? -
|
Francuski pjesnik Jean Richepin (Žan Rišpan) izdao je zbirku pjesama u kojoj se biranim riječima ruga Bogu, Isusu i njegovoj Majci. Jedna pjesma nosi naslov: "Molitva bezbožnika." Evo, otprilike, što veli u toj pjesmi: "Otišao sam u crkvu i kleknuo na studeni kamen, sklopio ruke i ovako se molio: Bože, Tebe nema! A kad bi Ti, slučajno, bio, ja ne bih nikada svoga k oljena savio pred Tobom. Uostalom, ako jesi, pošalji strijelu s neba, neka me ovdje na mjestu ubije. Onda je – kako sam kaže – neko vrijeme čekao i ovako završio svoju molitvu: „Ali ti ne šalješ svoje strijele, jer, evo, ja živ i zdrav ustajem s ovoga ledenog kamena i odlazim iz crkve. Dakle, tebe nema!" Možda i vi, dok ovo čitate, duboko uzdišete: "Bože, Bože, zašto šutiš na ovakve drske izazove!? Zar doista nemaš strijele te je pošalješ na svakoga onoga tko ovako huli i tako svakome začepiš pogana usta zauvijek'!" Bog zna što radi. On sve zna i vidi. Kod njega je vječno sada. On je ljubav. On je strpljiv. On zna šutjeti i čekati, i to dugo. Godinama je čekao Jeana. On je sam uvidio svoje zablude i obratio se. Stupio je u strogi red trapista, činio pokoru za svoje grijehe i zahvaljivao je Ocu nebeskom na očinskoj ljubavi i strpljivosti koju je on pokazivao prema njemu. Tako misli Bog. Dakle, drukčije nego mi. I postupan sasvim drukčije nego bismo to željeli i htjeli. Uostalom, kad bi Bog tako slao svoje strijele, što bi bilo od ljudskog roda? Brzo bi nas istrijebio s ove zemlje. Bog je sama ljubav i strpljivost. To trebamo učiti čitavoga života. |
- 15:07 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Kako se osloboditi navike suditi druge
|
Upitao sam jednoga starog redovnika: Kako bih se najzgodnije mogao osloboditi zle navike uvijek suditi druge? - Odgovorio mi je: Kada sam bio tvojih godina, pitao sam se gdje bi bilo najljepše mjesto za molitvu. Jednom sam upitao i Isusa, a on mi je odgovorio zašto ne pokušam moliti u srcu moga Oca? Tako sam i učinio. Ušao sam u srce svoga Oca nebeskoga. Eto, gdje sam molio sve ove godine. Poslije svega sada sve ljude vidim kao da su moji sinovi. Kako ih onda mogu suditi, kada ih držim kao da su svi moji sinovi? - |
- 15:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Sreća je biti zadovoljan onim što imaš i što jesi
|
Putnik namjernik pitao pastira: „Kakvo će vrijeme biti danas?“ Pastir spremno odgovori: „Onakvo kakvo se meni sviđa.“ Putnik mu na to opet reče: „Kako možeš znati i tvrditi da će vrijeme biti onakvo kakvo se tebi sviđa?“ Pastir mu smireno uzvrati: „Gospodine, ja sam davno zaključio da u životu ne mogu imati sve ono što mi treba i što mi se sviđa, ali sam isto tako davno naučio biti zadovoljan onim što imam. Zato sam danas siguran da će vrijeme biti onakvo kakvo se meni sviđa.“ Sreća i nesreća u nama su. Samo je važno kako ih tko traži i nalazi. (G. Rodari) Sviđa mi se |
- 15:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Svekrva i snaha, svađa i mržnja
|
- Svađa je izvor nesporazuma - Mladić se oženio prije nekoliko dana. Otišao je u dućan i kupio sebi lijepe hlače koje je trebalo pokratiti. Mislio se što bi učinio? Odnese ih majci i moli je neka ih pokrati za četiri prsta. Majka se podobro posvađala sa snahom, dok je on jutros bio u dućanu. Nije htjela ni čuti i uzvraća mu: "Ja, uvijek samo ja radim?! Nosi ih onoj svojoj jezičarki, neka i ona malo radi!" Sin uzme hlače i odnese ih ženi: "Draga moja, - započne joj slatkim riječima - pogledaj, ove su mi hlače preduge. Zamolio bih te skrat mi ih za četiri prsta." "Meni to kažeš?! Nosi ih svojoj materi; ona je gospodarica, ona zapovijeda i želi sve učiniti. Neka učini i to!" Jadni muž vidi kako je bura u kući blizu; uzima hlače i ide krojaču. Samo jedan trenutak i sve je gotovo. Vraća se kući zadovoljan; stavlja hlače na krevet, da one dvije ne vide, i ode na posao. Prošao je koji sat i snaha je otišla iz kuće. Majka počinje u sebi mrmljati: "Jadni moj sin. On je stvarno dobar, gdje se namjerio baš na nju. Ona je obična zmija koja ne pozna nikakav obzir, nered prve klase... stvarno mu moram skratiti one hlače!" Ode u sobu, uzme hlače, skrati ih. Dok ih je vraćala na krevet, počinje ponovno kao i prije mrmljati: "Kako će se moj sin lijepo iznenaditi kada dođe. Blago onom tko ima majku kao što sam ja... majka je sve u ovoj kući." Snaha je završila svoj posao i vratila se kući. Zaključa se u svoju sobu. Ugleda hlače svoga muža. Uzme ih i, ne obraćajući previše pozornosti na izgled, skrati ih za četiri prsta, govoreći u sebi: "Želim iznenaditi svoga muža. Jadnik, danas se osjećao ružno zbog one svoje starkelje. Ma ja svoga muža cijenim i volim. Razmišljajući tako, previje hlače, pošto ih ona pokratila, stavi ih na krevet i sretna čeka svoga muža. Sutra je nedjelja. Tonino ide sigurno u crkvu. Ustaje i oblači nove hlače sa zadovoljstvom. Oh, kakvo iznenađenje! Jedva mu pokrivaju koljena! (L. Chiavarino) |
- 15:04 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Zdrav i bolestan
|
Dva čovjeka su istog dana izašli iz bolnice. Jednomu su liječnici rekli: Ti si ozdravio. A drugomu su rekli: Tebi nema spasa. Idi kući, moraš za kratko vrijeme umrijeti. Ali bolničarka je zabunom zamijenila nalaze. Bolestan je ponio kući nalaz ozdravljenog, pa je čitajući govorio: kako su se liječnici sa mnom rugali. Umrijeti? A ovdje mi piše: potpuno ozdravio. I on jeo i pio, veselio se, pa nako n nekoliko tjedana umro. A onaj drugi, koji je bio posve ozdravio, čitajući nalaz ovako je govorio: Lijepo su me prevarili ti liječnici! Rekli su mi da sam ozdravio, a ovdje mi piše u nalazu: Neizlječiv rak. I on se povukao, tugovao, čekao smrt. Ali nije umro. Tek nakon nekoliko mjeseci doznao je da su bolničarke zabunom zamijenile njihove nalaze ... Vidite, »zdravi« je umro, a »bolesni« je ostao živ. Budimo mudri i shvatimo ovu poruku i pouku… Svi pričesnički štrajkaši misle da su zdravi, ali nešto je trulo u tom samouvjerenju... „Ako ne blagujete tijela Sina čovječjega ... nećete imati života u sebi!“ To su jasne riječi Isusa Krista. |
- 15:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Isuse, ja sam Te ljubio
|
Jedan osvjedočeni vjernik je umro i došao pred rajska vrata. Pred njim je bio veliki red onih koji su čekali na ulaz. Svako se pitao koja će biti pitanja i što bi trebalo odgovoriti. Čuo je dobro od onih ispred sebe da bi trebalo samo reći: „Isuse, ja sam Te ljubio!“ i da se odmah ulazi u raj. Došao red i na njega. Počeo on govoriti, Isuse, ja sam Te ljubio, ali nikako mu se ne da izgovoriti. Počeo zamuckivati. I nije uspio nikako te riječi izreći. I nije ušao u raj. Vrlo poučno! Svojim životom pokazujmo i dokazujemo koliko Isusa ljubimo. |
- 15:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Reiner, kad ozdraviš, zaručit ćemo se!
|
Dvadesetdvogodišnji Reiner Seiler i 19-godišnja Iris Scheithauer bili su sretni zaljubljenici. Spremali su se na vjenčanje i sanjali o sreći. On je radio u Hamburgu u jednom montažnom poduzeću za izgradnju čeličnih konstrukcija. I dogodi se nesreća. Reiner pade s osam metara visine i ostade nepokretan, paraliziran. Prvo što je vidio, kad se u bolnici osv ijestio, bile su oči njegove zaručnice, pune sućuti i ohrabrenja. "Reiner, kad ozdraviš, zaručiti ćemo se!" Bolnička sestra ih je sa samilošću gledala, jer je znala da Reiner neće nikada ozdraviti. Uskoro su to shvatili i njih dvoje. Čim je to saznao, Reiner satrven reče djevojci, čim ga je slijedeći put pohodila: "Nemoj mi više dolaziti. Ti si još mlada, ti imaš cijeli život pred sobom. Ne smiješ se vezati uz mene, bolesna čovjeka." Iris ga je zaista voljela. Nije se složila s njegovim prijedlogom. Hrabrila ga je neka se bori i nada, i zajamčila mu svoju vjernu ljubav. Njega je voljela i nije mogla pomisliti na drugoga. To je Reineru dalo divovsku snagu: vježbao je obamrle udove. Ona ga je redovno pohađala. Jednom mu je donijela zaručnički prsten i zaručili su se na bolesničkom krevetu. Bio je to njegov najljepši dan. Dvije godine kasnije, zdravlje se Reinerovo čudesno popravilo. On je vježbao, plivao kako bi aktivirao mišiće, a zaručnica ga je vodila u bazen gurajući ga na kolicima. Nepokretni mladić postade vješt plivač (kraul i prsno plivanje), pa je poslan na svjetsko natjecanje u Tel-Aviv. Reiner i Iris su se vjenčali 1966. godine. On je tada imao 24, a ona 21 godinu. "Ona me je ljubila, kad mi je bilo najteže i kad sam bio najnesretniji! Nisam ja, moja žena je pobijedila zlu kob koja me zadesila. Bez njene vjerne ljubavi i hrabrosti, ja bih ostao nepomični bolesnik." |
- 15:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Zaručnica je voljela svoga zaručnika -
|
"Dragi moj, nikada te neću ostaviti!" - Katarina, djevojka iz Engleske, tek se zaručila kad je izbio građanski rat. Njezin zaručnik bio je pozvan u vojsku. Vjenčanje je zbog toga bilo odgođeno. Mladi vojnik prošao je kroz mnoge teške bitke, a da nije bio ranjen. Ali u "Bitci u pustinji" bio je teško ranjen. Njegova zaručnica je uzalud čekajući njegova nova pi sma, iznova čitala već pročitana nadajući se njegovu brzom povratku. Nakon dužeg vremena stiže jedno pismo koje je bilo napisano tuđim rukopisom: "Bila je još jedna strašna bitka. Jako mi je teško, ali moram ti javiti da sam u toj bitci izgubio obje svoje ruke. Budući da ne mogu sam pisati, zamolio sam kolegu da umjesto mene napiše ovo pismo. Moram ti priznati da te volim i da si mi draža nego ikada prije. Osjećam se dužnim osloboditi te obveze da se udaš za mene!" Na ovo pismo zaručnik nije dobio pisani odgovor. Umjesto toga, mlada djevojka sjela je u prvi vlak i otputovala onamo gdje je u jednoj improviziranoj bolnici ležao njezin zaručnik. Na kolodvoru joj kapetan objasni kako će naći bolnicu. Sa suzama u očima tražila je onoga koga je žarko svim srcem voljela. Kad je ugledala svoga zaručnika, zagrlila ga je i iskreno poljubila. Plačući rekla je: "Dragi moj, nikada te neću ostaviti! Ove moje ruke će ti pomoći, brinut ću se za tebe i sve učiniti da ti bude dobro!" Zar ovo nije, zaista, iskrena, prava i samopožrtvovna ljubav!? Ova djevojka je voljela svoga zaručnika. S obzirom na stanje u kojem se on sada nalazi, njezina pomoć i ljubav su mu još potrebnije. Ona je na to spremna. Ništa joj nije teško. Isus je nas neizmjerno volio. On je darovao svoj život za nas. Prolio je svoju krv za naše spasenje. "Uoči blagdana Pashe, znajući da mu je došao čas da prijeđe s ovoga svijeta k Ocu, Isus, pošto je iskazao ljubav svojima, onima koji su na svijetu, iskaza im Ijubav potpuno" (Iv, 13,1). |
- 14:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Odvaži se, nemoj nikada klonuti! - Upornost se isplati!
|
Stari događaj, nebrojeno puta prepričavan. Ali nije zato izgubio na svome značenju. Mongolski osvajač Tamerlan izgubio je bitku. Sjeo je u kut neke ruševine i razočaran razmišljao što će učiniti. Teško se mirio s činjenicom: On, osvajač, poražen! U tuzi je stalno gledao u zemlju ispred sebe i opazio sitnoga mrava kako uporno vuče zrno žita. Mrav je 69 puta pokušao prenijeti zrno preko zapreke i isto toliko puta se srušio sa svojim zrnom. Sedamdeseti put je mrav uspio prenijeti svoje zrno preko zapreke. U tom trenutku se Tamerlan osjećao manji od mrava: "Mrav je uporniji od mene. Ja sam klonuo?!" Odvažio se. Mrav ga je naučio pameti. Krene u boj i bitku je dobio! Upornosti se možemo učiti i od mrava. Teško je u životu bilo što postići bez truda, muke i upornosti. Ona se u životu i te kako isplati. Ako Bog u nečijem životu nije sve, onda on nije ništa! |
- 14:58 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Kako naći Boga?
|
Neki učenik upita svoga učitelja: - Učitelju, htio bih naći Boga. Učitelj se nasmije i, kako je bilo dosta toplo, pozove mladića da se odu kupati u rijeku. Kad su bili u vodi, učitelj ga jakom rukom zaroni u vodu i neko vrijeme ga je tako držao u vodi. Mladić se rukama i nogama konačno oslobodi i ispliva na vodu. Tada ga učitelj upita: što je mislio kad se nalazio u vodi. - Tražio sam zraka, - odgovori učenik. - Želi Boga na isti način, reče mu učitelj. - Ako budeš želio, onda ćeš ga i naći. Ali ako u tebi ne bude ova jaka želja, neće ti pomoći nikakve knjige. Ne može se Boga naći, ako se ne želi kao zrak za disanje. |
- 14:57 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Otkada poznam Isusa, pun sam radosti
|
Jedan hinduistički svećenik obratio se i pokrstio. Za njega je to značilo izgubiti sve: kuću, imetak, prijatelje. Ostavili su ga čak i žena i djeca. On je ipak nastavio svojim kršćanskim putem. Jednoga dana upita ga neki engleski časnik: "Hoćete li imati snage nositi se s posljedicama svoga koraka?" Obraćenik odgovori: "Tako su me već mnogi pitali, ali nitko nije pitao kako je veliko moje veselje! Otkada poznam Krista i u srcu ga nosim, pun sam radosti i tuga mi je nepoznata." Da, osvjedočenom vjerniku je s Kristom tuga nepoznata. Kršćanin bez Krista u srcu je vječno tužan. "Isus Krist je isti jučer, danas i u vječnost!" (Hebr 13, 8) |
- 14:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Žarka molitva spasava obitelj
|
U jednoj obitelji, kakvih nažalost ima poprilično, muž i žena nisu se slagali gotovo nikako. Muž je zlostavljao svoju ženu i tukao je. Ona je sve te jade strpljivo podnosila radi svoje petogodišnje kćeri. Bila je strpljiva i ustrajno molila. Muž je počeo razmišljati govori li njegova žena kćeri o njegovim činima? Nagovara li je da ona bude protiv njega? Odlučio je to ispitati. Jednoga jutra, prije nego će poći na posao, uprizorio je svađu i našao razlog da istuče svoju ženu. Kad je to učinio, otišao je na posao. I dok je žena u boli jecala, ušuljao se u kuću te pratio što će biti kada se kćer probudi. Majka je probudila kćer. Kad se spremila, pozvala ju je na molitvu. Majka je započela molitvu ovako: „Pomolimo se za našu obitelj, a ponajviše za našega dobrog tatu koji nas voli, hrani, cijeni i za nas žrtvuje svoj život.“ Kad je to muž čuo, nije mogao više izdržati, već je kriknuo i sav ganut dotrčao k njima. Obasuo ih suzama i poljupcima tražeći oproštenje. Što bi bilo da je kojim slučajem majka drukčije postupala i huškala svoju kćer protiv oca? Ona je postupila kristovski znajući da jedino žarka molitva može pomoći. Obiteljska vatra ljubavi ponovno je planula. Dogodilo se oproštenje i obraćenje. |
- 14:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Obraćenje Lewisa Wallacea - Isus je ipak živ!
|
Američki general, diplomat i književnik Lewis Wallace odlučio je napisati knjigu kojom će dokazati besmislenost kršćanske vjere i da Isus nije nikad postojao. On sam pripovijeda: "Kad sam napisao gotovo četiri poglavlja, zapao sam u mučno stanje. Proučavajući i ispitujući činjenice, došao sam do zaključka da je Isus ipak živio. Nakon velikih unutarnji h borbi, shvatio sam da Isus nije bio samo povijesna osoba, nego da je bio i Sin Božji i Spasitelj svijeta. To me sve vrlo potreslo. Prvi put sam se u životu molio. Vapio sam Bogu da mi se otkrije i da mi oprosti grijehe. Bog je uslišio moju molitvu! Postao sam pravim katolikom. Nakon svih stranputica upoznao sam uskrsloga Isusa Krista." Potom je Wallace preradio prva četiri poglavlja započetog romana. Dovršivši priču, stvorio je roman, koji i danas još čitatelja od početka do kraja drži u napetosti. Naslov je romana "Ben Hur". |
- 14:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Slijepi Ivica je progledao
|
Ivica je bio sin siromašnih, ali uzornih roditelja. On je bio radost i utjeha svojim roditeljima. Ivica je naglo i teško obolio. Nakon bolesti ostao je potpuno slijep. Zbog njegove sljepoće zvali su tu kuću "slijepa kuća". Roditelji su išli sa svojim slijepim sinom od liječnika do liječnika. Pomoći nije bilo. Jedan je tužnoj majci šapnuo: "Gospođo Katarina, tu može sm o nebo pomoći!" Od tog trenutka roditelji su se pouzdavali samo u Boga. Molili su i išli na hodočašća. Već je sedam godina kako je Ivica slijep, a deset mu je godina. Majka je plakala, kad je sin primao prvu Svetu Pričest. Bilo joj je žao što njen sin nije vidio kako je oltar bio ukrašen i kako su svjetla sijala. Na povratku kući sin je majku tješio: "Gledaj, majko, naizvan ja ne vidim, ali unutra ja vidim Isusa u svom srcu i ja sam tako radostan, što je Isus k meni došao. Nije li Isus jednom rekao: Ja sam svjetlo svijeta! Vidiš, majko, to svjetlo ja nosim u svojoj duši! Tako ja nisam baš posve slijep!" "Da" - reče majka utješena, što njen sin lako podnosi tešku sudbinu. "Znaš li, Ivica, kako ti sada imaš Isusa u srcu i kako te sada još više voli Majka Božja. Ja volim jako Gospu i imam veliko povjerenje u nju. U subotu ćemo poći na hodočašće u Maria-Freud. Ona je naša dobra i draga Majka! Ona će tebi pomoći!" "Da, mama, ja znam, meni će Majka Božja pomoći!" Tako su pošli na hodočašće. Desnom rukom je vodila majka svoje slijepo dijete, lijevom držala krunicu. Išla je bosa. Iskrvarile su joj noge. Nije marila za to. Nakon dva sata hodnje stigli su pred Gospin oltar. Kleknula je i žarko molila kao nikad dotad u svojem životu. Iza svakog zaziva u krunici pitala je Ivicu: "Ivica, vidiš li već?" "Ne, majko!" - odgovarao je dječak tužno. Majka je pojačavala molitvu i često je od vremena do vremena pitala Ivicu: "Ivica, vidiš li?" Ivica je bio umoran, pa je i zaspao. Onako u polusnu rekao bi otužno: "Ne, majko, ja još uvijek ništa ne vidim!" Majka se nije dala smesti. Ona je i dalje intenzivno molila i strpljivo čekala. I najednom se oglasio sin Ivica: "Majko, majko, ja vidim, vidim... Vidim tebe, majku Božju, sve, sve." Tada je majka zagrlila svoga sina i dugo su plakali od velikoga veselja, zahvalnosti i sreće pred dragom Majkom Božjom. I tu radost i sreću donijeli su kući sretnom ocu. Tako je Majka Božja svojom Ijubavlju i pomoći došla u "slijepu kuću". Ivica je ostao dobar i uzoran. Postao je i svećenik. Držao je zanosne propovijedi o Blaženoj Djevici Mariji. Osobno je više puta pripovijedao kako mu je Gospa bila pomogla i zato je on njoj bio zahvalan. Svoju Ijubav i pobožnost prema Gospi prenosio je na svoje slušatelje. |
- 14:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #
"Majka te tvoja još uvijek voli!"
|
U Chicagu je živjela majka kojoj je jedinica kćerka pobjegla od kuće i živjela grješnim i razvratnim životom. Bol majke bila je neopisiva. I dok je razmišljala kako bi svoje dijete vratila na pravi put, odluči svoju fotografiju umnožiti i postavi je po svim reklamnim stupovima s pozivom: - "Vrati mi se natrag, drago moje dijete, majka te još uvijek voli!" Nadal a se da će njezina kćerka opaziti sliku te da će je taj poziv ganuti i potaknuti na povratak kući. I nada je nije prevarila. Kad je kćerka jednoga jutra izašla iz kuće i opazila na stupu sliku svoje majke s pozivom, suze su joj oblile lice i ona se otvorena srca vratila k njoj. .................... I naša nebeska Majka je rasporedila slike diljem naše lijepe domovine te nas uzela pod svoju zaštitu, pozivajući na povratak odlutale, zavedene, prevarene, a krijepeći one koji su joj ostali vjerni i odani... - Molimo svoju Majku, na nebo uznesenu, Posrednicu milosti da nam izmoli Duha Božjega: duha vjere, duha molitve, duha jakosti, da možemo sve u životu podnijeti! - Obećajmo joj da ćemo joj ostati vjerni, jer je ona naša Majka. |
- 14:04 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Čudesno obraćenje protestanta
|
U Sjedinjenim Državama Amerike u biskupiji Milvanke, živjeli su muž protestant bezvjerac i žena dobra katolkinja imali su djecu koja su dorasla za ispovijed i pričest, a još nisu bili ni kršteni, jer to otac nije nikako dopuštao. Majka je radi toga silno trpjela. Od teške brige i trpljenja oboli i to teško na smrt. Pomisao na smrt bila joj je strašno teška, jer će djeca ostati bez kršćanskog odgoja i svetih sakramenata. U toj strašnoj muci pozove muža te plačući gaje molila i zaklinjala neka dade djecu krstiti i poučiti u katoličkoj vjeri. Muž i ako je bio bezvjerac ljubio je svoju ženu te joj je zadao poštenu riječ da će izvršiti njezinu posljednju želju. A majka je nakon toga brzo preminula, a otac je održao zadanu riječ, pustio je djecu da pohađaju vjeronauk u katoličkoj crkvi i priprave se na svete sakramente. I kad su djeca trebala primiti prvu svetu Pričest, on ih je pratio da vidi govorio je, toga katoličkog Boga. Uistinu ga je i vidio. Zagledao se je u svetu Hostiju, koja je bila izložena na oltaru. Na jedan trenutak sav iznenađen i pun čuda proli suze pokajnice i zavapi iz svega glasa: „Katolički Bog jest pravi Bog i živi Bog!“ Upitaše ga što mu je, a on odgovori da je ugledao kako se sveta Hostija uvećava i da se je živi i pravi Isus u njoj pokazao u obliku Dobroga Pastira. To je ganulo do dna duše i obratilo nevjernog protestanta. Tako je brzo i on našao mir u Katoličkoj Crkvi. Postao je osvjedočeni katolik i primio svetu Pričest. |
- 14:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Čudesni povratak Andreasa u ovaj život -
|
„Bio sam 5 sati mrtav, našao se u nebu i s poslanjem sam poslan ponovno na zemlju!“ Andreas Berglesow, ruski Nijemac, nastanjen u Bochumu, umro je u bolnici uslijed teških povreda koje je zadobio kod prometne nezgode. On sam gleda sebe kako iz bolnice „prelazi“ u nebo, i tamo ga čeka veliko mnoštvo što pjeva prelijepe pjesme. Prepoznaje mladu djevojku, ko ju su prije nekoliko tjedana pokopali. Susreće se s Isusom. On mu pokazuje dva puta, koji vode iz njegovog grada. Andreas odmah prepoznaje, da jedan vodi u nebo, a drugi u pakao. Isus mu govori, da mora još jednom otići na zemlju s poslanjem, da ljude dovodi na uski put – put, koji vodi u nebo. Stoga se on ponovno vraća u ovu suznu dolinu, ovozemaljski život. Liječnik koji se u mrtvačnici brinuo o njemu, prestrašio se i pobjegao. Medicinske sestre Andreasa vraćaju u operacijsku dvoranu. Operiraju ga. Odstranjuju mnogo toga, između ostalog i slezenu, želudac i jedan dio crijeva, jer je sve zgnječeno od prometne nezgode. Po izjavama liječnika, on se nalazi blizu smrti, jer na ovakav način nitko ne može živjeti. Njegova žena se nije se micala od njega jedno mjesec i pol dana. On zna da će živjeti. Nakon 4 mjeseca vraća se kući. Da, živ je – Bogu hvala! – i započinje svoje poslanje. On sam svjedoči: „Bog postoji, vječni život postoji. Učinimo sve da ga jednoga dana posjedujemo.“ Isus i danas prolazi ovim svijetom čineći dobro! |
- 13:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #
subota, 18.08.2012.
U pariškoj crkvi svi su ugledali Isusa u posvećenoj hostiji
|
U životu svetoga Ljudevita, francuskoga kralja (+1270), čitamo ovu zgodu... U jednoj pariškoj crkvi bio je jednoga dana izložen Presveti oltarski sakrament. Crkva je bila puna vjernika. Najednom su svi ugledali u sv. hostiji maloga Isusa, okružena nebeskim sjajem. Glas o tome brzo je pukao po cijelome Parizu. Ljudi su masovno trčali u onu crkvu vidjeti to veliko čudo. Pozvali su i kralja da dođe i vidi. Ali svetac im je odgovorio: „Meni ne treba onamo ići jer ja tako čvrsto vjerujem da se Isus nalazi u Presvetom sakramentu, kao da ga gledam tjelesnim očima. Štoviše, još čvršće, jer oko me može prevariti, a Sin Božji nikada. On je na Posljednjoj večeri rekao nad kruhom i vinom: 'Ovo je tijelo moje – ovo je krv moja!'“ To isto govori po svome svećeniku u svakoj sv. Misi. Pa ako Sin Božji veli da je to njegovo tijelo, onda mora tako biti, makar cijeli svijet i sva moja osjetila drukčije govorila, njegova riječ stoji čvršće od neba i zemlje. Naravno, nikada ovdje na zemlji ne ćemo dokučiti kako to biva jer je tajna Božja duboka, nadilazi svaki ljudski razum. Zato Crkva ovako pjeva: "Ne shvaćamo, ne gledamo, al' po živoj vjeri znamo što se čudom zbiva tu." |
- 22:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Rujan 2012 (7) Kolovoz 2012 (24) Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Sabirem poučne priče i događaje (a uglavnom sa facebook profila fra Petra Ljubičića)
3
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||