Osovina života

Odavno se glazba pokušava uvući u svaki analni,pardon kanalni otvor života.Glazba se više ne sluša,sad se čitava sfera života okreće oko nje.Kada bi imala karakteristike živog bića bila bi moćna dizati raspoloženja,veseliti i rastužiti čovjeka,skroz manipulirati njime.Kod nas je sastav glazbe koja se vrti glazbenim eterom očajna,i izazaiva gađađenje( ne sva!).I taj prezir je i u tonalitetnom i tekstualnom smislu,naše su štikle prava stvar za derneke,a skoro svaka druga diže nacionalnu đušu,sa islamskim melosom.No da se šund glazba prodaje,to je istina,ulazi u uho i navuče te na ritam,pa lete čaše,seks se prodaje,ti briješ,glavno je profitirati,pa i a skrivenim video uradcima.estrada nije bitna spomena,a kamo li
staze slavnih,a možđa i to nije tako loše,jer je to jedini način da se po njoj gazi do mile volje.Zabavna glazba i nije zabavna,alternativna se toliko napušila da i nema teksta,pop-rock se islamizirao, metalci su samo u željezari,a u ostale sfere glazbe se uvukla dobra stara politika.Golotinja,rima,molre,davanje,primanje;nema pjesmuljka bez takvih sranja,a sva dobra stanja su odavno odustala.Scena nam je jadna da jadnija ne može biti,ko i država,nekome stalno "Sude mi",Neko goni vjetar s Dinare,jedna bi sve nas svojom Štiklom gazila,a ostale su popizdile zbog frajera koji misli s pola mozga i to onim mišićnim kaj ide van-nutra,dok momci kaj viču na estradi su prepuni nabijenih rogo9va jer varala nas mala ili su još u Domovinskom ratu.U estradi ima više ljudi nego bijednih radnica u tvornicama,jer nije bitno znati pjevati nego biti uvjerne da znaš pjevati.Srce naše je mali Edo Maajka,prqavi Bosanac i pol,koji se očito vratio svojim bosanskim korijenima repanja,i to mi se sviđa.Dok srpski,bosanski i ludi hravtski turbofolkeri,a navode ta to nisu,prže srca naša,mi mislimo da je to ljubav pa i uzdržavamo!