Hedonistička i druga zapažanja

nedjelja, 16.12.2007.

Zapadnjaci se bude

Razveselio me članak u Jutarnjem od neki dan. U njemu piše kako žitelji nekih zapadnoeuropskih zemalja počinju pokazivati sve više interesa za nematerijalne užitke i iskustva. Izgleda da se zapadnjaci bude dok mi još patimo od tranzicijskog kompleksa pa su kod nas na cijeni materijalna dobra i opipljiv luksuz. Nema veze, probudit će se i Hrvati s vremenom.

Ipak, bilo mi je drago pročitati ovakav tekst jer sam i sama od onih koji sve više počinju cijeniti nematerijalne stvari. Svi bi trebali otkriti hedonizam, istraživati, nadraživati svoja čula, malo se zaljubiti u sebe i poklanjati si užitke i lijepe trenutke svaki dan. Naravno da to ne mora nužno biti u stilu de Sade-a, svatko najbolje zna što ga veseli i uzbuđuje. Onaj tko o tome ima vremena razmišljati stvarno je sretan i bogat čovjek. Onaj tko to može provesti u djelo, još je bogatiji i sretniji. Većina stanovništva naše, ali i drugih zemalja zaokupljeni su vlastitim preživljavanjem i uzdizanjem djece. Njima se nažalost rijetko pruži prilika uživati u nekim nedopustivim i tajnim užicima. Zato je za hedonizam potrebna i doza sebičnosti kako biste ponekad znali staviti sebe prije drugih. Sebičnosti, ali i novca. Izgleda da su zato baš zapadnjaci, koji su većinu životnih pitanja stavili ad acta, shvatili da u životu postoji mnogo više od jahti, satova i nakita.

“The art of life lies in taking pleasures as they pass, and the keenest pleasures are not intellectual, nor are they always moral.” Ako shvaćate što je pjesnik htio reći. A što je moralno? Je li to uopće tako bitno? Bitno je kako se ponašamo prema drugima no još je bitnije kako se ponašamo prema sebi. Smatram da se treba zaista potruditi i zabaviti se u tom kratkom životu. Uživanje ne isključuje odgovornost i ostale ozbiljne aspekte života već ga može učiniti samo malo lakšim i ugodnijim.

Kako bi rekla Samantha iz the Sex and the City: Ono zbog čega se mrštimo od briga trebamo izbaciti iz života i fokusirati se na ono zbog čega se smiješimo. Tko kaže da je to nemoguće, nije se dovoljno potrudio ili nije na to na vrijeme mislio. Drugim riječima, mnoge stvari koje radimo imaju dugoročne posljedice pa se oni koji još pate zbog svojih davnih loših odluka nemaju pravo na to žaliti. Lako je sad kukati što ranije niste bili pametniji. Možda vam nije suđeno da uživate. Ja zato imam jasnu viziju onog što želim i nadam se da će mi to donijeti mnogo, mnogo užitaka...

16.12.2007. u 20:55 • 4 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 10.12.2007.

Novogodišnje odluke

1. Optimizam
2. Hedonizam
3. Vidjeti New York
4. Štediti - bezkompromisno
5. Više čitati
6. Napisati poslovni plan za AP
7. Diplomirati
8. Pisati, pisati, pisati
9. Posvojiti delfina
10. Molitva
...
Nisam već godinama sastavljala novogodišnje odluke pogotovo ne ovako eksplicitno. Baš me zanima koliko ću dosljedna biti dok ih budem provodila. Potrudila sam se da smislim čak 15 odluka - bit će to zanimljiva godina - po svemu sudeći.
...
11. Napokon naći savršeni rouge
12. Posjetiti wellness
13. Darovati krv
14. Zaklada Ana Rukavina
15. Adrenalin - yes, please!

10.12.2007. u 20:30 • 2 Komentara • Print • #

nedjelja, 09.12.2007.

Društvo je pojelo pojedinca

Društvo je zaista fenomen, to je oblik ljudske organizacije koji zaslužuje divljenje i poštovanje. Nevjerojatno je kako ljudi već tisućama godina uspješno žive u društvu i poslušno slijede zakone, pravila, norme, tradiciju, običaje...sve ono što jedno društvo čini cjelinom. Države su se raspadale, civilizacije nestajale, ali društvo je i dalje jedini oblik suživota koji ljudi preferiraju i u kojem ostaju.

Previše nas je da bismo pobjegli jedni od drugih pa smo na neki način prisiljeni na suživot, ali kako to da se društvo stoljećima odupire anarhiji i preživljava tako pedantno i temeljito uređeno? Zakoni se krše, ali se takvo ponašanje kažnjava. Običaji se prenose s koljena na koljeno iako ih neki ne žele slijediti. Nepisana pravila ponašanja se najčešće poštuju bez prigovora, a eventualni prigovori pojedinaca ne utječu na ponašanje društva u cjelini. Čovjek je dakle dio društva - ovog ili onog - čija pravila poštuje i slijedi. Isključuje li identitet društva identitet svojih pojedinaca?

Znači li to da nesvjesno moramo izabrati između svojih potreba i dobrobiti ljudi oko nas? Možda ne na prvi pogled, ali često je to tako. Ima toliko stvari koje bih voljela raditi ili si dozvoliti, ali me društvo ograničava. Nameću mi se uloge dobre studentice, vjerne djevojke, uzorne kćeri, tople majke, brižne sugrađanke, vrijedne zaposlenice... Tu baš i nema mjesta za one užitke o kojima govori Aristip kad kaže: “The art of life lies in taking pleasures as they pass, and the keenest pleasures are not intellectual, nor are they always moral.”

Kojim putem krenuti? Imam li hrabrosti živjeti na margini? Društvo neće tolerirati moje sebične poteze i odudaranje od običaja po kojima sam uostalom i odgojena. Ako zanemarim fakultet - prijeti mi nezaposlenost. Ako odlučim ne udati se - ostarit ću sama i sažalijevat će me. Ako počnem govoriti ono što uistinu mislim - ljudi će me izbjegavati. Ako se suprotstavim autoritetu - mogu me kazniti. Tako je to danas... Svi te u najmanju ruku čudno gledaju ako odudaraš od uobičajenog.

Srećom pa imam istomišljenika... Oni prepoznaju tu umjetnost življenja i traže je malo dublje u sebi. Ovo o čemu pišem nisu neka pusta filozofska sranja već svjetonazor koji život čini zabavnijim ako ga već ne može produžiti. Kad pogledaš u svoju dušu naći ćeš svašta. I Boga i strah i snove i ideale i ljutnju i komplekse i maštarije. Društvo tu ladicu radije drži zatvorenom. Društvo nudi sjaj i nečije tuđe snove.

I ja sam dugo sanjala te tuđe snove, ali su mi dosadili. Ne znači to da sam ja nikakav radikalac i anarhist, ali definitivno počinjem češće gledati u svoju dušu, a rjeđe u ogledalo.

09.12.2007. u 18:38 • 40 Komentara • Print • #

utorak, 04.12.2007.

Što nas uči Denis Latin?

Na kontroverzne emisije Denisa Latina već sam odavno navikla, ali ipak redovito zaboravim kako ovaj vrsni novinar uspjeva svaki put u meni probuditi neke pozitivne struje i razmišljanja. Tako je bilo i jučer. Emisija pod nazivom "Gdje je stiglo naše novinarstvo?" (ili tako nekako) nije bila samo kritika upućena novinarima već i svima nam koji smo emisiju gledali.

Kad malo bolje razmislim o novinarima, čini mi se da su izgubili kredibilitet i reputaciju intelektualaca. Možda sam premlada da bih mogla govoriti kakvo je stanje u novinarstvu bilo prije, ali u svakom slučaju mi se čini da iz godine u godinu raste broj trač listova i revija. To po meni i nije novinarstvo. Ipak takva je vrsta tiskovina i vijesti preplavila naš medijski prostor i doslovno nas zaglušila. Svidjela mi se teza kako medije kontrolira i usmjerava kapital. Ne znam je li gora takva ili politička kontrola. Novinari su zaboravili odgovornost prema publici i javnosti koju im profesija nosi. Zaboravili su da dio njihovog čitateljstva ipak ima mozak i voli pročitati zahtjevne, istraživačke i polemičke članke o temama koje nadilaze "špicu" i slične jet-set događaje. Jedino Denis Latin nije na to zaboravio.

Možda ima još nekih pojedinaca (Feral Tribune i 101), ali ne mogu izvojiti nikoga tko se u kontinuitetu laća društveno bolnih tema kao što to radi Latin. Tabui, prijetnje i političke igre nisu zastrašile Latina i to treba cijeniti. Kao da je nepotkupljiv i kao da se hrani svojim inatom. Svaki put pokazuje moćnicima da njihova djela ne mogu proći nezapaženo. Tako i u ovom konkretnom primjeru navodi Lider i neke druge novine čije novinare indirektno kontroliraju najveći oglašivaći tih novina. Sramotno! Otkazat ću svoju pretplatu na Lider jer mi se gadi kapitalistička i arogantna izjava njihova glavnog urednika kako se njegovi zaposlenici također moraju pretplatiti na Lider makar za njega pišu. Čisto lešinarenje!

Novinar bi trebao istraživati i izvještavati javnost o stvarima koje se nje tiču, a ne skrivati se iza oglasa u svojim novinama. Meni je već dosta tračeva i vijesti o našim facama, dosta mi je propagiranja mode, šminke, mršavosti, celebritya i sličnih nevažnih sranja. Smatram se intelektualkom i volim čitati članke i vijesti sa stvarno bitnim sadržajem. Volim kritike naše ili neke druge Vlade. Volim reportaže i novinarske osvrte na aktualna događanja. Ne volim čitati o krstitkama i vjenčanjima naših nogometaša, ne volim gledati što naše estradne zvijezde nose na "špici". Svo to šarenilo je samo povremena razbibriga, ali inteligentnog sadržaja sve je manje i manje.

Je li to i odraz našeg društva ili nečeg drugog, mogu samo nagađati. Čini mi se da ljudi na taj način lakše zatvaraju oči pred pravim problemima. Svi ti Storyi i Extre samo zamagljuju stvarnost, no ne mogu je sakriti onima koji su svjesni gdje žive. Oni koji se hrane takvim plitkim stvarima zaista zaslužuju da ih nakladnici kapitalisti muzu i od njih dobro žive. Ja to više ne mogu probavljati! Dosta mi je tih jeftinih vijesti i jeftinih novina.

Može li Denis Latin probuditi naše novinare? Naravno da može, ali samo one iole neovisne i prkosne. Nadam se da je takvih više od sedmero pojedinaca koje je Latin prestavio u svojim prilozima tokom emisije. Svaka čast i njima na hrabrosti. Ja se osobno namjeravam malo ugledati u Latina i u njemu naći ispiraciju za svoj bunt protiv gladnog kapitalizma i materijalizma. Ako može on, mogu i svi drugi pa i ja.

04.12.2007. u 17:29 • 0 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.