matekdomobran

utorak, 16.09.2008.

SJEĆANJE Dragan 1929

Dragan.-

Daleke 1929 godine dođe na svijet djetešce .Dadoše mu ime Dragan, zašto baš Dragan?
Kao mjesto rođenja Dragana bit će ČAZMA.- Čazma, radost i prokletstvo. Više radost nego prokletstvo. Ta ćinjenica će se u mojem daljnjem pisanju uvjek pojavljivati. Moja majka je rođena u okolici Čazme no otac je pak rođen u Novoj Raći, tako da se u mojem rodnom mjestu nažalost uvjek tretiramo kao DOTEPENCI.
Djetinjstvo malog Drageca, puno je raznih obrata . Budući mi je otac na službi u žandarmeriji Makedonija , to djetešce Dragec živi kod Ujnice , tete , strine malo i kod roditelja. No tako je moralo biti.-



Pomalo raste Dragec, u djetinjstvu podosta biležljiv , no od svoje okolice uvjek pažan i mažen. Naroćito sam volio svoju ujnicu Rožu.Bila je to vanredna ujnica, lijepa i pametna.- Dobro je i kuhala, pekla kolače. Znao sam joj sjediti na krilu i prstićima dragati uho, to baršunasto uho.-

Kako sve što je lijepo brzo prolazi , tako se i ja moram rastati od svoje drage ujnice.- Dolazi po mene moja majčica te me vodi kod sebe u Makedoniju Prilep.

















Imao sam tada oko 5 godina. U Prilepu smo konačno svi kod naših roditelja.
epo je imati roditelje OBITELJ tu su i brača i sestrica.

Tu su : Mira, Draga, Slavko i Ivo.
Igri nikad kraja. Stanijemo na katu kuče od makedonca
Krste Stankovski. /Stanković/ Bio je inače mjesni stražar.-.Još uvjek pamtim izgled te kuče.-

Markova Kula
Markovu kulu baš i nisam zapamtio, tu negdje u blizini smo se igrali puštajuči zmajeve. Mamca, el sam dobaj , znao sam reći kada sam krivo obukao cipelice ili ćizmice. Koliko dugo sam tada bio u Prilepu? Nakon vjenčanja moje tete Magde , jedno vrijeme odlazimo kod nje u obližnji Prisad. Sječam se da smo išli na konjima u košarama obješenim na konju. Prtisad , žandarmerijska stanica uz cestu na Babuni Planini. Bilo je tamo i vukova, tako da je pas vućjak imao željeznu ogrlicu, da ga vukovi ne zakolju.











Nakon nekog vremena napuštan Prilep , te ponovo odlazim u Čazmu. Prvi razred osnovne škole polazim u Novoj Raći.
Živim
kod strica Jakopa i strine Ane /ruskinje/ Stic Jakop je nakon završetka prvog svjetskog rata iz Rusije doveo moju dragu strinu Anu.
Bila je to omanja , vesela osoba. Po prićanju , je bila kči kapetana rijećnog broda . Nikada kasnije nije išla u Rusiju.-Moj boravak kod strica sam opisao već ranije .-






U drugi razred osnovne škole idem u Boljevcu –Srbija

Moj otac je premješten u Boljevac gdje je komandir žandarmerijake stanice./ več ranije sam opisao život u Boljevcu/
Učitelj mi je bio Nikola Genčić.- Kasnije sam doznao da je bio iz Bugarske.
Od mojih prijatelja jedino sam zapamtio
Acu sina bankara iz Boljevca imao je i sestru Ružu
Škola je imala i «Krsnu slavu» Jeli smo nekakovu slatku šenicu Sječam se i odlaska na «Vrbicu» Blagoslov polja.-




Iz Boljevca se ponovo vraćam u Čazmu, sada sam kod ujaka Dragana i Ujne Rože
Polazim 3 razred osnovne škole u selu Grabovnica pokraj Čazme Učiteljica je Danica Kramarić a vjeroućitelj velečasni Ivan Prahir.



četvrti razred polazim u Čazmi.
Bile su tada dvije škole





Ućiteljica mi je bila Gospođa Anka Šarić

Tada sam neko vrijeme živio kod tete Agate /Jalža/ I tetka Dure Živković.






Godine 1939 moj otac dolazi konačno u mirovinu.Konačno je cijela obitelj sakupljena. Živimo pokraj tete a u prerađenoj staji za stanovanje.Moja obitelj se pomalo uz mirovinu bavi i poljoprivredom. Voli moj tata zeljicu, ali mu baš kopanje neide. Imademo i konje Cvjetka i Šargu te kravicu Malenku.

1941 g U Čazmi dočekamo i proglašenje nove hrvatske države.Poćima rat . Vojnici bivše države pomalo napuštaju svoje borbene položaje , bacaju oružje. Dolaze i nekakovi čudni vojnici Njemci.
Njemački vojnici ,došli i otišli.Život se nastavljan Polazim u peti razred /Opetovnica/Opetovnicu su polazili ućenici koji nisu imali mogućnost nastaviti školovanje u gimnaziji. 1941 g radi školovanja prelazi cijela obitelj u Bjelovar.



Bjelovar.
Pomalo se privikavamo životu u novoj sredini.Imade tu svega i svaćega. Tu su i dva kina.Tatina mirovina dosta mala, imade nbas dosta pa nema uvjek za ulaznice. Snalazimo se svakako, lijepimo stare karte, pa ako nas uhvate VAN . To se dogodi uglavnom kada je dobar film, i puna je dvorana.Novi prijatelji, nove igre. Mjesto igre stara ciglana u Frankopanskoj ulici gdje stanujemo.








Roditelji me upisuju u prvi razred gimnazije.Sjećam se i ponekih profesora:Landeka prirodopis Tomić crtanje, znao je reći: vi Truhliji ste
dobri u crtanju ali neuredni ,crtali smo vodenim bojama, a moj okvir je bio uvjek umaljan.
Moj brat Slavko je također išao u gimnaziju ali u treči razred.
Život u Bjelovaru se tada odvijao u ratnom okruženju. Do hrane je bilo dosta teško doći, kruh kuružnjak smo u pekari dobivali u malim količinama, trebao si i rano ići u
pekaru Maleković. U mesnicama je bilo vrlo malo mesa , tako da je bila dobra i konjetina. Najteže je bilo doči do soli. tako jednog dana a po završetku prvog razreda gimnazije, pozove nas naš tatek, pa če nam reči: Djeco moja rat je imadem sve manje mogućnosti da vas školujem pa vam predlažem da idete u vojnu školu.Bio je tada raspisan natječaj za pohađanje neke vrste vojne gimnazije, sa mogućnosti da se školovanje nastavi u






DOMOBRANSKOJ VOJNOJ AKADEMIJI.
Ja i moj brat Slavko imademo uvjete za tu školu pa iako nevoljko prihvatimo tu mogućnost daljnjeg školovanja. Na vojnom odsjeku napravimo molbu i bili smo pozvani da dođemo u školu , koja se nalazila u Petrovaradinu.



PETROVARADIN
1942 god
Po završetku gimnazije te nakon ljetnog raspusta krenusmo ja i moj brat u nove , kako smo to mi onda smatrali pustolovine. Od vojnog otsjeka smo dobili vozne karte pa na vlak. Vlak pomalo klopara a mi zadubljeni svaki sa svojim mislima dremuckamo. Mamica nas je opskrbila sa nešto hrane , a u koferu imade ponešto za obuči. I)zmjenjuju se stanice te konačno nakon podužeg putovanja Petrovaradin.Pronađemo nekako kasarnu , gdje će biti škola, po odmah polegosmo u velike vojnićke sobe , sa slamaricama , dekama . Ujutro se probudim a moj jastuk krvav. Uplašim se ja , pa kad niko nije gledao , zamjenim jasruk.Valjda sam se bojao da me nebi primili u školu. Doručak, nekakova kava «Divkuša» pa na liječnički pregled.Zdrav Dragec, ja sav sretan. Poćeše i prvi vojnićki dani. Buđenje, tjelovježba , dorućak,škola. Imali smo gotovo iste predmete kao i u gimnaziji, a od vojnićkog : Lijeva, desna nalevo krug itd.Od vojnićkog oružja nisam baš ništa vidio, premali smo , rekoše.-

Nedjeljom izlazimo iz vojarne, u razgledavanje grada.Petrovaradin stari vojni grad na obalama Dunava.Preko Dunava Novi Sad, sada je to Mađarska. U Novi sad se nemože ići , srušen most-









U Petrovaradinu neostajemo dugo pa pješice idemo u obližnju Kamenicu


Sremska Kamenica:
Manje mjestašce uz Dunav a na suprotnoj strani zgrada bivše žandarmerijske škole.
U tu školu je moj tata išao 1930 g Ja pak 1942.

Poveča je to zgrada katnica, sa velikim sobama. U dvorištu opkoljena šumicom, na čijim rubovima stražarska mjesta, posada Domobrani. Imademo dosta brojnu posadu Domobrana koji se brinu oko nas. Kuhari , šnajdari obućari. Imademo lijepe tamno plave odore sa žutim mornarskim gumbima. Na glavi kapa sa domobranskim amblemom.





Domobranska niža srednja škola vojskovođe viteza Slavka Kvaternika Zapovjednik škole Antun Metzger
Gospodin podpukovnik Antun Metzger
Postariji časnik domobranstva.Bečka škola. Naime on je kao pripadnik časnika bivše Austougarske države prešao u domobranstvo
Bio je kao vojnik vrlo strog, te je od nas pitomaca stvoriti, kako je on rekao»Spartanske vojnike»Ni sa svojim potćinjenim časnicima nije imao dobar odnos. Gospodin profesor Drago Grganić je u svojim memoarima , opisao taj odnos.Knjiga «Prevarene duše» Koja je naknadno izašla opisuje te dogodaje.



porućnik Dragutin Grganič.
Profesor hrvatskog jezika. Posebno omiljen kod pitomaca.

Pisac Romana «Prevarene duše» Ili kako je on znao reči» TONĆEKOVA ŠKOLA»










Velečasni Milan Defar
Što reči o čovjeku svećeniku? Imao sam izuzetnu čast da sam poznavao,gospodina Milana Defara.Tokom mojeg školovanja u Domobranskoj školi.
Bili smo maleni djećaciodvojeni od roditeljskog doma, rado smo se okupljali oko našeg dragog učitelja života
Bio je to čovjek koji je razumio nas dječake, a mi u njemu vidjeli svoje roditelje.Uvjek veseo, pomalo tužan, kada nam je govorio o svojoj Istri. Bio je to čovjek koga su poštivali njegove kolegećasnici profesori. U romanu «Prevarene Duše» Prepoznajemo ga kao «Blagodušnika»Imao je nezahvalnu ulogu biti posrednik između dvije zavađene strane.Dođe i kobna,/po mnoge Hrvate/1945 gŠtoli če odlućiti, kuda otići?Istra,negdje u blizini Pazina je njegova domaja. Tinjan se zove.Tamo će biti sigurniji,mislio je ?
Neko vrijeme bio je i profesor u tamošnjem sjemeništu.
O) njegovom daljnjem životu pisat če
«LADONJA»
«Život prože kao san»»
Imali ste i vi svoje snove.
«ISTRA»
Snovi vam se nisu ispunili.- Ma gdje leže vaši posmrtni ostatci bit če to «Sveta zemljica» Počivali u miru dragi moj prijatelju i ućtelju.






nadsatnik Rudolf Akrap.
Vrlo malo sam poznavao gospodina nadsatnika . Bio je zapovjednik kako pitomaca tako i posade domobrana.Za nas pitomce je bio gotovo nepristupačna lićnost « vojnik « U knjizi «Prevarene duše» Ga pamtimo kao Parka. Što se to zbivalo među našim čanicima , do nas pitomaca, osim pred sam kraj kada je smjenjen zapovjednik škole gospodin Metzger, nije dopiralo.

O gospodinu Akrapu sam nešto više doznao kasnije. O tom saznanju donosim nešto više u nastavku:
domobranski nadsatnik. Viđen u partizanskim postrojbama. Njegovim su zauzimanjem mnogi pitomci iz logora u Mariboru poslani u Hrvatsku, no kako je on zbog svoje dobrote prošao ? kasnije.


U knjizi Milana Baste Rat je završio sedam dana

spominje se “v.d. načelnik štaba, major R. Akrap”, koji da je prišao partizanima u drugoj polovici 1944. i koji je pomogao da se Vražja divizija nije pojavila u zarobljeničkoj koloni.
“Uskoro poslije rata otkriveno je njegovo učešće u ustaškim jedinicama i druge makinacije protiv našeg pokreta, te je zbog toga otpušten iz armije, stavljen pred sud i osuđen na robiju.” (Citat je iz navedene Bastine knjige.)






















Satnik –Bojnik Karl Šram

Što reći? Gospodin Šram unatoć svemu bio je jedna izuzetna osoba. Pošten , rodoljubiv. Rođen u Osjeku njemačkog porijekla, ali je unatoć tome cijeli svoj život posvetio svojoj domovini Hrvatskoj. Kao bivši Austrougarski časnik, uspostavom NDH pridružuje se Domobranima.- Iako u ponešto starijoj dobi bio je dodjeljen našoj školi . Vojnićki odgojen, tako se i ponašao. Ponešto smo i mi pitomci od njega naućili «.POŠTENJU « Čuo sam : Da je sa svojim pitomcima išao i na Križni put , te je tamo negdje u Slavoniji i umro. Hvala ti dobri čovječe. Bila ti laka hrvatska zemljica.Nakon izdavanje knjige «Prevarene Duše» Pronašao sam njegovog sina Ing Rudolfa Šrama . U njegovom osvrtu
Na pomenutu knjigu , donosim njegova zapažanja.-:


G Šram ! Žao mi je:- No ja nažalost donekle poznajem mentalitet nas hrvata, pa me nećudi pisanje mojeg dragog profesora Grganića.- Sa velikim štovanjem Vama i vašem ocu D.Truhli.-




Profesor Josip Klarin



sljedeća je osoba o kojoj bi trebalo reći koju riječ. U početku mojeg školovanja kao pitomca bio je dosta neprimjetan. Znali smo ga kao hrvatskog rodoljuba, koji je napustio svoj rodni Zadar. Nije želio biti u mjestu koje su okupirali Talijani. S prelaskom naše škole u Karlovac postaje i zapovjednik škole. Naime, u Karlovcu su se događale dosta čudne stvari. Uhićen je zapovjednik škole potpukovnik Zbiljko Majer. Uhićen je i pogubljen profesor Mihovilić. Poslije doznajem od prijatelja pitomca Šuperine da je gospodin Klarin umro negdje pri povlačenju u Austriju 1945.Po prićanju? Otrovao se ?



podpukovnik Zbiljko Majer.-
Preuzima dužnost zapovjednika škole od gospodina J.Metzgera. Kao zapovjednik škole za nas pitomce je gotovo neprimjetan.Omanji rastom, poo pričanju vrlo sposoban ćasnik.






Nako podužeg vremena nestaje, neznamo što se događa.Prama prićanju ostalih ćasnika, bio je uhapšen , kao sudionik grupe «Vokić-Lorković» Šta se kasnije događalo?
Zajednička snimka 1944.god





porućnik Marijan Maržan.
Tjelovježba:Ustajanje uz trubu , pitomci jure na umivanje a potim do pasa goli na tjelovježbu.Za takovu jurnjavu imali smo posebne «Stegovne», mađe t,zv «Akademce» Došli oni sa izobrazbe iz Njemačke Štokerau.» Njemaćki Dril» Deru se oni iz sveg glasa, naročito je od njih bio opasan gospodin Travaš.
Obolio ja od Šarlaha. Samnom u sobi je i pitomac Grimani.Kuda bolest, ali evo još većeg zla, obolio i stegovni Travaš. Dragec moj nema tebi izležavanja, nego gimnastika.-
Gospodin Marjan je bio vrlo dobar čovjek. Za vrijeme njegovog predmeta uglavnom igramo nogomet, trćimo po parku i t d . Svaki razred imade i svoju momčad. Budući sam anti-talenat za nogomet ,to pomalo trčkaram.


Poručnik Ilija Vuković.
Prama prićanju kod nas je došao sa istoćnog fronta
Njegova zaduženja su mi pomalo nejasna. Neka vrsta vojničke obuke.-

nadporućnik Zvonko Mustapić
Profesor matematika. Postoji i pitomsc Mijo Mustapić, koji polazi isti drugi razred. Obojica 1945 g odlaze u Južnu Ameriku


porućnik Hope.-
Radi negdje u kancelariji škole. Rodom iz Karlovca
Navodno je tamo bio vlasnik kina Edison.


prićuvni zastavnik Pavao Soboćanec
Predaje Njemački jezik i razrednik mojeg drugog razreda.

porućnik Ivan Ljubić.
Profesor matematike.
Kasnije ga srečam kao profesora na gimnaziji Čazma
Miroslav Cipruš.
Profesor crtanja i pjevanja.-



profesor Ivan Kurelec. Predaje Fiziku.-
porućnik Ivo Crnolatac.-
Profesor prirodopisa.
Sa pitomcima je vrlo ljubazan.
Kasnije ga srećem , kao direktora Prirodoslovnog muteja u Zagrebu

porućnik Petar Dragila
Po nekim saznanjima iz zatvora u S,Gradiški ga je spasio g Drago Grganić. Nakon rata pojavljuje se kao partizanski oficir i tada on spašava D. Grganiča.
Napušta partizansku vojsku.-

dr Ivančić




narednik Mogušić.-
U civilu je bio trgovac.
Bio je vrlo dobar omanji čovjek
Sječam ga se sa uzbuna, tjerao nas je u bunkere.
Za pojasom je uvjek imao pištolj VIS , veći pištolj nego narednik.

Imali smo još narednika Lemiča iz Lemič Brda kraj Karlovca.
Njegovu fotografiju nažalost nema

Bio je tu i narednik Okruglič , radio je u kancelariji ekonomata.-


Žao mi je, što o ostalim časnicima ovom prilikom nemogu pisati. /Neposjedujem njihove fotografije/Bili su to dobri ljudi Naroćito če mi u sječanju ostati

profesor Viktor Mihovilič .- Tragično je nažalost završio njegov život.-Ubiše ga zbog njegovog uvjerenja.- Poćivao u miru dragi prijatelju, ma gdje bili tvoji posmrtno ostatci.
Ovim cvjetom ču obilježiti tvoj grob.-








Kamenica1942 g

Domobranska niža srednja škola –Vojskovođe viteza Slavka Kvaternika





Grupa pitomaca slikano 1942 g pred ulazom u zgradu škole.Drago Truhli kleći u radnom odjelu. Oznaka na kragni dilamice Jedna traka dobar dvije vrlo dobar a tri odličan uspjeh u učenju
.
1945.-g

Pitomci brača Bartol i Marko Grbeša Bartol--´ Igumanović



Narednik Mogušić
Za vojnu stegu imao je svaki razred po jednog narednika. Moj je bio Mogušić, mal čovjek s velikim pištoljem. Nismo ga baš previše slušali, a nismo ga se ni bojali. Zapovjednik cijele škole bio je bivši austrougarski pukovnik Medzger. Bio je to stari gospodin, vrlo strog, pa je volio neposlušne pitomce, kada su došli na prijavak, malo i izbubetati, pa ga pitomci baš nisu voljeli. Poslije smo se i žalili pa je opozvan s te dužnosti. U Kamenici su dani prolazili kao san: učenje, egzercir, igranje nogometa krpenjačom, učenje bontona, plesa, čak smo učili kako se pristojno jede. Nije bilo oružja ni bodenja (kako je to prikazano u filmu Ne okreći se, sine).

Profesor Grganič sa pitomcima na izletu na dunavu Pitomci u radnim Kombinizonima



Nogometaš pitomac Jurak Vladimir /Kasnije nogometaš «Zagreba








Rustija i njegov razred u ućionici


Vježba domobranske posade koja je pod zapovjedništvom nadsatnika Rudolf Akrapa čuvala pitomce



Velećasni Milan Defar sa pitomcima.- Valentin Mrak rodom iz Karlovca



Označavanje igrališta

Mačković Ivica Ervin i njihov otac.-




Vjekoslav Truhli pitomac 4 razreda DNSŠ Kamenica
Pitomac Dragutin Truhli 2 razred Kamenica

U Kamenici smo bili do godine 1943., kada su se u Fruškoj gori pojavili prvi partizani. Postojala je opasnost da škola bude napadnuta pa su nas pitomce preselili u Karlovac. Prije preseljenja u Karlovac, budući da nam je bila završena školska godina, i to prva, poslani smo kući na dopust.
Bjelovar.

Obitelj Truhli godine 1943. Bjelovaru

Dođem ja kući» Pitomac», odora nitko ponosniji od mene. Prođe mjesec
dana pa natrag u Kamenicu, no ovaj puta bez brata. On je, naime, završio četvrti razred pa je nastavio školovanje u Zagrebu. Vratih se u Kamenicu, ali sam brzo prešao u Karlovac. /postoji mišljenje da smo iz dopusta direktno išli u Karlovac/

KARLOVAC 1943 godine












«KADETNICA» Domobranska niža srednja škola 1943-1945

«Kadetnica» Na slici pokazuje Strelica.-
Karlovcu opet po starom: učenje, igre. Nekako su u to doba u Karlovcu bili i Talijani. Sjećam se dobro njihova
razoružanja godine 1943. Bio je to za nas pitomce uzbudljiv dan. Nisu nas pustili nikud dok se nije sve završilo.




O ratu nisam puno razmišljao, bilo je to tada daleko, a u našoj je školi bilo prvo učenje, politikom se nije nitko bavio, jer, kako su nam znali reći naši profesori, politika nije za vojnika. Sjećam se profesora iz matematike Viktora Mihovilića, na žalost pokojnoga, znao nam je govoriti: “Dečki, ako se bilo što dogodi, vi se samo držite mene.” Poslije smo doznali da je komunist. Bio je za nas dragi čovjek. Karlovac je u to vrijeme bio je prekrasan, a isto tako i krajolik. Prilikom izlaska obilazimo karlovačke šančeve, stari grad Dubovac.

Ljepotu Karlovca nagrđivali su u to vrijeme bunkeri u kojima su bili smješteni talijanski vojnici. Dani u Karlovcu tekli su uglavnom mirno sa svim obvezama koja škola nosi sa sobom, sve dok nisu počele uzbune, koje su svakim danom bile sve češće. Nakon povlačenja Talijana bilo je nešto mirnije, ali opet ne u potpunosti mirno. Noću ponekad imamo uzbune – specijalitet našeg zastavnika Hibzija.Trhulj.- Obično kada bi nas noću budio i ganjao po livadama, znali smo
reći: “Turska sila navalila.”

. Rat je! Česte uzbune zbog nailaska zrakoplova, nama pitomcima bar mali predah od učenja. Tako jednog podneva, prije
pa nismo otišli u za to iskopana skloništa. Bilo je to prvo bombardiranje Karlovca. Bombe su blizu padale, ali od nas, osim par ogrebotina, nije nitko stradao. Malo uzbuđenja, a sve se brzo zaboravilo. Poslije su još jedanput engleski zrakoplovi bacili bombe, tako da se malo od rata vidjelo.





Napokon je došao i kraj školske godine. Odlazimo kući na praznike. Obitelj je ponovno na okupu – barem neko vrijeme
. Bjelovar












1943/44



Ponovno uspostavljamo stara prijateljstva. Odlazimo često na kupanje na rijeku Plavničku kod starog mlina. Odjednom buka aviona. Pucaju, bacaju bombe, a mi, naravno, svi u zaklone. U čudu gledamo za njima. Naime, bio je to moj prvi susret s pravim ratom. Poslije saznajem da su to bili partizanski zrakoplovi, a njihov pravi cilj vojarna na Vojnoviću.
Iako u mojoj obitelji nije bilo komunista, ja sam čak jednom nosio hranu u zatvor. Jer moj otac, vrlo tolerantan čovjek, govorio je uvijek: “Djeco, čovjek je čovjek bez obzira kojoj strani pripada. Ostanite uvijek pošteni, a politički se nemojte nigdje eksponirati, jer bi vas to moglo koštati glave.” U kasnijem sam se životu mnogo puta sjetio tih riječi, osobito kada sam bio optužen da sam bio ustaški časnik, da na duši nosim nekoliko života. Ali o tom poglavlju mojeg života nešto kasnije.Po završetku školskog raspusta ponovo idem u Karlovac.-









Karlovac Senjska Ulica_Tu je i katolička crkva u koju smo svake nedelje išli na svetu misu koju je vodio naš svećenik Milan Defar.
U Karlovcu smo često išli i u kino. Igrali su ratni filmovi uglavnom njemačke proizvodnje. Još mi je i danas u pamćenju plakat za film Katynska šuma – na njemu poljski časnik, a iza njegove glave s uperenim pištoljem ruski vojnik – pokolj poljskih časnika.» Katunska Šuma « tu je i Alkazar.Crvene zvijeri, Purlemerite, Skampolo itd. Bila se tada dva kina Edison i na Baniji ?
Poslijepodne imamo izlazak. Počele su tu i prve Ijubavi. Sjećam se djevojčice Zlate P., s kojom sam čak jedanput uspio otići i u kino. Ipak moja nesuđena ljubav bila je Blanka C. S njom sam razmjenjivao pisamca i zaista se prvi put ozbiljno zaljubio. Nakon školovanja više je nikada nisam vidio.

Učenice Gimnazije u Karlovcu 1943/44 godinu Crnjak Blanka sa kravatom
U školi su nas željeli naučiti što više stvari pa smo tako imali i predavanja iz latinskog jezika. Nismo baš bili revni đaci i obično smo se pod nastavom smijuljili. Jednog dana naš profesor iz latinskog reče: Per mizum nostrum poteris kognoscere stultum. Naravno, pojma nismo imali što to znači pa smo se nastavili smijuljiti sve dok nam rečenicu nije i preveo: Smijeh se nalazi na licu budale.
U KARLOVAC JE NA POČETKU ŠKOLSKE GODINE DOLAZILA GRUPA
PITOMACA Odgajališta dr Ante Pavelič iz Saraje va.-









1942 III razred

1942/43 RAZRED(Dio)
Slavko drugi sljeva sjedi.

1942/43 IV razred (dio) Crnolatac



Pitomci došli iz Odgajališta Sarajevo


Sarajevo 4 razred

Sarajevo 4 razred 43/44 g


Domobranska niža srednja škola Karlovac/pod kraj 1944 g postala ustaška?/

KRIŽNI PUT




Dolazi i godina 1945.

Sve se počinje mijenjati. Prvo nam kažu da smo od sada mali ustaše. Dosadašnje domobranske oznake na našim odorama zamjenjuju ustaškim znakovima. Uhićuju našega dotadašnjeg zapovjednika Majera, a na njegovo mjesto postavljaju profesora Klarina. / jedini ustaški časnik/ Emigrirao iz Zadra. Više nema puno slobodna vremena. Odlazimo na kopanje rovova oko Karlovca. Do tada nismo baš bili navikli na fizičke radove, pa se neki od nas (a među njima i ja) baš ne trude raditi s nekom brzinom. Naravno, za to slijedi i kazna. Šibom po turu. No, kada je poručnik zadužen za dijeljenje batina došao do mene, ja podigoh lopatu pa na nj. Naravno, zaradio sam tada i malo zatvora. Bilo mi je to prvi put u životu da sam morao biti zatvoren.
Jednog dana spakiraju naše odore (vreće) i kažu da ih šalju u Jastrebarsko djeci našeg uzrasta u internatu.» Djeca iz Kozare»Dovedena u

Jastrebarsko po završetku ofenzive.-
Godina 1945. u našoj školi prolazi dosta mirno, sve dok jednoga dana ne stigoše ustaše. Naoružavaju se, oblače i odlaze u borbu. Čujemo razgovore – neprijatelj je sve bliže. Ne više tako daleko čuje se jeka topova. Mi nismo nimalo zabrinuti. U politiku se zaista ne razumijemo, a nije ni čudno, jer najstariji među nama imao je petnaestak godina.
Četvrti svibanja. Po gradu pucaju topovima, na nebu se vide oblaci dima.


Profesori nas poredavaju u stroj, vode na željezničku postaju pa pravac Zagreb.
Dolazimo do Jastrebarskog. Tu nas prije Jastrebarskog iskrcavaju iz vlaka, nasta bježanje dok ne prođu zrakoplovi, a onda ponovno u vlak pa u Zagreb. U Ilicu 242, gdje je bila zastavnička škola.
Tu sam inače trebao nastaviti školovanje, jer sam u Karlovcu završio četvrti razred.

Sada to više nije dolazilo u obzir. U zastavničkoj školi osim nas nema puno pitomaca, a razmješteni su da čuvaju objekte. Nas ponovno postrojavaju i vode u samostan fratara na Jordanovcu. S nama samo poneki časnik. Profesor Grganić kaže: “Dečki, budite mirni i nemojte se bojati. Vi ste pod zaštitom Crvenoga križa.”
U tom sam se trenutku sjetio svojeg brata Slavka, i našeg dogovora

s kojim sam se dogovorio da ćemo biti zajedno ako se bilo što loše dogodi.
Držeći se dogovora, pričekao sam noć pa se uputio natrag u Ilicu 242. Prije mojeg otilaska iz Jordanovca susreo sam profesora Grganiča «Drago kuda češ? Priupita on mene : Idem bratu u Ilicu . Ako je tako onda idi . Bilo mu je oćito žao što idem.- Tu sam našao brata. Kaže on meni: “Ja moram u povlačenje i volio bih da ideš sa mnom. Strani je to svijet kamo idemo pa ne bih volio ići sam.” Bez razmišljanja sam pristao jer sam se sjetio svih onih filmova koje smo gledali još u Karlovcu, a gdje su crveni koji dolaze, ubijali sve pred sobom. Pred očima mi stalno slika filma Katynska šuma.
I tako s bratom dočekam nedjelju 6. svibnja.

Slavko pitomac zastavnićke škole.-
/ Po završetku četvrtog razreda D.N.S.Š pitomci nastavljaju školovanje u zastavničkoj školi u Zagrebu/

Pitomci, sve mladi ljudi, spremaju se za pokret. Sva su skladišta otvorena pa svi grabimo do čega smo mogli. Uglavnom sam pograbio nešto odjeće, a hranu sam potpuno zaboravio.
Spušta se noć. Nitko ne spava. Svi osluškujemo. Odjedanput začusmo prasak. Gori skladište topničke vojarne. Dim sa zgarišta grize oči. Neki pitomci pokušavaju spaliti dokumentaciju, drugi ih u tome sprječavaju. Pa vratit ćemo se, zar ne?

U ranu zoru 7. svibnja postrojavaju nas posljednji put. Kolona kreće kroz zadimljenu Ilicu. Na kraju kolone imamo i jedan top. Promatram lica oko sebe. Sve su to mladi ljudi. Dostojanstveno kreću u susret svojoj sudbini. I sudbini hrvatskog naroda. Krećemo se prema Zaprešiću. Mojih prijatelja nema i odjednom se osjećam sam. Još nisam uplašen – pa ovo je samo jedna avantura – put u nove neistražene svjetove. Mnogo sam knjiga o tome pročitao: Jules Verne, Amerika...
Čini mi se kao da se cijela Hrvatska nekamo kreće
Na roditelje uopće ne mislim. Nisam ih vidio godinu dana.
Negdje iza Zaprešića naša kolona staje. Vidim da to više nije ista kolona. Nema više urednog stroja. Ni topota vojnoga koraka. Svaki od nas tapka sam za sebe. Sva su lica oko mene zabrinuta.
Dolazi moj brat Slavko s punim čuturicama vina. Napunili su ih u podrumu Antinih? Vinograd Novi Dvori?

Novi Dvori

Slavko ponovno odlazi po hranu. Vraća se s nekim konzervama, sve na njima piše na njemačkom. Presretni otvaramo, a kad tamo nekakvo povrće za juhu. Od superkonzerava, nastale “supen” konzerve.
No, što je, tu je. Jedemo što imamo. Slavko već pomalo supijan od crnog vina sjedi na mostiću i baca nešto u vodu. Bombice – što li?

Prelaz mostom preko Sutle u Sloveniju
1945 bio je to drveni most.-
Krećemo dalje prema Sloveniji. Kaže meni Slavko: “Znaš, idemo se predati Englezima, pa ćemo zajedno s njima protiv Rusa jer će im Englezi objaviti rat.”
Stalno se krećemo. Oko nas je mrkla noć, no mi ustrajno koračamo prema (kako sam onda mislio) Englezima.
Slavko je povremeno uz mene, a povremeno sam sam. Negdje na šumovitu brdu stanemo. Napokon odmor.

Bistrica Slovenija
Bacamo se polumrtvi na zemlju gdje je tko stigao. Rano u jutro nevoljko ustajemo, zagrizemo ponešto i krećemo dalje.
Na putu sretnemo dva vojnika koji su popravljali auto. Jednom od njih iz toka visi pištolj. Prišuljah se i ukradoh ga pa sav ponosan pokažem bratu Slavku. “Što će ti to? Zar znaš pucati?” Naravno, nisam znao, ali mi brat obeća da će mi putem pokazati kako se puca. Tako sam se prvi put u životu sreo s oružjem. Do tada ga još nikada nisam imao.
Pokušavajući pucati iz njega, umalo sam se ubio. Zaista sam bio “pravi” vojnik.
Hodanje se nastavljalo do u nedogled.
Putem skrenuh u jednu šumicu zbog nužde. Na zemlji leži vojnik prerezana grla. Panično se okrećem i vraćam u kolonu. Od tada sam šumice zaobilazio.
Put prolazi kroz prekrasne predjele. Proljeće je. Polja i šumarci kroz koje prolazimo, zeleni su i predivno izgledaju.
Pred večer dolazimo pred Celje.



Stajemo uz cestu, pravimo šatore, kuhamo večeru. Nakon toga ponovno užasno izmoreni liježemo.
Oko 21 sat nad Celjom nebo zasja, lete rakete, čuje se pucnjava. Slavi se kraj rata. Čujemo preko radija: “Zagreb pao, Nijemci položili oružje, kapitulacija.” Nije nas to uopće zanimalo.
U jutro u našem logoru neka živost. Svi su dobro raspoloženi. Šuška se o nekim promaknućima.
Krećemo u Celje. Ulice pune ljudi i partizana. Svi razdragani, puni oduševljenja – rat je gotov.
Nakon izlaska iz Celja ponovno se naša kolona raspršuje. Odjednom nailazi neki kamion. Mašem da stanu i oni me povezu nekoliko kilometara. U selu Vojaniku iskrcavamo se pa krećemo lijevo u Slovenj Gradec. Put, naravno, nastavljamo pješice. Na nogama već ima i krvavih žuljeva, no nema se vremena obazirati na to. Putem nas prati jedan potok, pa vodom ne oskudijevamo. S hranom je već nešto teže, no još u granicama izdržljivosti. Hodamo cijeli dan. Dolazimo u Slovenj Gradec. Obilazimo ga, a pred nama DRAVOGRAD.


DRAVOGRAD.- Novija slika
«Dravogradski most u plamenu»Umjetnićka slika naslikana kao uspomena na mojeg oca Martina Truhli koji je sa konjima prešao goruči most.- Moj otac je išao za nama svojim sinovima da bi nas spasio, no nismo se našli iako je prošao pokraj nas.-



Mjesto 300 m prije samog Dravograda /raskršče puta prema Ravnom. Tu je i krenula velika većina hrvatske vojske.--

Tu ćemo prijeći preko Drave pa u Austriju, kažu. Ali ne bijaše tako. Kolona stade. Dalje se ne može jer su partizani presjekli put. Skupina pitomaca i nekoliko časnika okrenuli naš mali topić pa odlučili pucati na neprijatelja. Mali topić pa mala i detonacija.

“Posljedni hitci”, autor: Drago Truhli Odjednom se dolina ispuni strašnim detonacijama.
Dadosmo se u bijeg. “Slavko, čekaj me!” viknuh. No moj brat u panici nezaustavljivo trči ne obazirući se na moj vapaj.
Sjedoh kod rječice da se izujem, a onda nastavih dalje ispod podvožnjaka u
brdo.

Kameni spomenik postavljen prije ulaska u Dravograd poktaj mosta na rijeci Mežica


Kada sam vidio da sam ostao sam u brdu, sjedoh pa se okrenuh da vidim što se događa u dolini.
Ljudi kaotično trče, puca se na sve strane. I oko mene nešto zuji kao pčelica.
Krenuh dalje u brdo. U nekom vinogradu spazih skupinu vojnika. Više nisam sam. Upitah jednog od njih što to stalno zuji oko nas kao pčelica. A on mi odgovori: “E, moj mališa, dobro je kad čuješ, a loše kad ne čuješ.” Nisam tada shvaćao što mi je zapravo rekao.
Sjedimo tako u vinogradu gotovo cijeli dan, kišica rominja. Oko pet sati poslije podne u dolini se razvi strašan tutanj. Pucaju topovi. Dolina ječi, grmi. Pomislih: Gdje li je sada moj bratac? Grmi, puca, iz smjera Dravograda razvi se dim.
Sjedimo u vinogradu do mraka. Povukosmo se još malo više nego što smo bili pa
uđosmo u neko grmlje za svaki slučaj. Legoh i odmah zaspah. U jutro izvirujemo iz grmlja. Skupilo nas se podosta, pa rekoše kako će nas jedan njemački časnik odvesti u Austriju. 10 maja 1945.g ujutro krenusmo.-
Razvili nas u strijelce pa ćemo u tom poretku prijeći preko neke velike šume. Ulazimo u šumu. Lišće pod nogama šušti. U daljini spazih srnu u bijegu. I ona bježi, baš kao i mi. Ponovno stigosmo do nekog vinograda. Ne razmišljajući o posljedicama, ulazim u klijet – žedan kao pas. Nakon nekoliko gutljaja liježem na zemlju i zaspim. Probudim se, a oko mene nigdje nikoga. Dadoh se u trk i nekim čudom stigoh kolonu. Nikog ne poznam. Mojega brata nema u toj gomili.
Razmišljam što li me to tjera naprijed. Navodno smo sada u Austriji. Tu je negdje granica. Osjećam olakšanje. Crveni su ostali za nama, kako mislim tada, zauvijek. Nastavljamo dalje. Dolazimo do nekog sela, razmještamo se po kućama da prenoćimo. Onako izmoren odmah sam zaspao. Kada sam se probudio, oko mene sve strani ljudi. Dižem se i krećem dalje sam. Kamo?

Sam u noći negdje u Austriji 10 V 45.-
U brdima iznad Bleiburga –seloVajsenštajn/Balšak/

Ne znam u kojem smjeru da krenem. Dođoh tako zbunjen do nekog raskrižja. Lijevo ili desno? Noć je potpuno tamna i uputim se nasumce. Pitaju me: “Kamo mali?” A što da odgovorim kada ni sam ne znam kamo sam se uputio.
Kažu: “Idi poljanom, doći ćeš do mjesta gdje se predaje oružje.” Upućujem se tamo s puškom koju sam još putem našao. Pušku predajem, ali pištolj ne. Liježem u neko grmlje i napokon odmor do jutra.
Gotovo tri dana ništa nisam jeo, ali ne osjećam neku posebnu glad. Ljudi oko mene tumaraju uokrug. Svi izgledamo potpuno izgubljeni. Pristižu nove kolone na predaju oružja. Odjednom, ne vjerujući svojim očima, spazim brata Slavka na čelu jedne od kolona. Mojem oduševljenju nije bilo kraja. Ipak u svemu ovome ne ću morati biti sam. Osim toga, on je stariji i pametniji pa će mi biti mnogo lakše, pomislih.
Pozdravim se s bratom, koji je bio natovaren puškom, dalekozorom, u rukama nosi neke vrećice.
Slavko isto kao i ostali odloži oružje.
U vrećici je nosio nešto malo osušene mrkve, no tada nam se to činilo kao slastan odrezak.Mjesto našeg ponovnog susreta bilo je Austrijsko seoce VOLŠESTAJN/Belšak
“Kamo ćemo dalje?” upitah. “Kući”, dobih odgovor.
/ Brat Slavko nako jurnjava kod dravograda krenuo je cestom za Austriju



Karta kretanja 11.V- 45.- Najprije preko austrije a onda prelazimo preko Radelja u Maribor stižemo 13 V 1945

I krećemo prema kući. Nema više kolone. Idemo kako tko stigne. Prolazimo pored nekoga austrijskoga gradića. Još smo u Austriji. Pokazujem Slavku svoj pištolj koji sam sakrio. On se potpuno izbezumio i naredio mi da ga odmah bacim, jer da ćemo izgubiti glavu ako ga pronađu kod nas. Bilo mi je žao da ga samo tako bacim, pa sam ga zamotao i sakrio ispod mosta.
Napokon smo došli i do nekog bunara. Nastane užasna gužva. Svi smo željeli što prije stići do vode. Odjednom pucnjava. Očito su ipak odnekuda naišli partizani. Nastavljamo put dalje. Kada se već spustio mrak, stajemo na nekoj livadici da se odmorimo. Neki kuhaju travicu pa jedu, drugi ju jedu sirovu, a ja još ostatke sasušene mrkve koju mi je Slavko dao. Od strašnog umora odmah smo zaspali. No u jutro oko nas više nije bilo nikoga. Dadosmo se u trk i stigosmo kolonu, u kojoj je, kako Slavko kaže, sigurnije. Novi je dan. Krećemo opet u nepoznato. Prolazimo pored rijeke Drave, a iz kolone se izdvoji neki čovjek pa će jadan popiti malo vode. Odjednom mu iza leđa dolazi stražar na konju i puca u zatiljak. Jadnik je tada imao vode na pretek. Neki hrabriji iz kolone skočiše na stražara i nasta metež. Mi dalje nastavljamo put ne obazirući se.

Poslije podne nas stiže vojna kolona Bugara. Naravno, odmah su nas počeli pljačkati, iako zaista gotovo ništa nismo imali, naravno osim obuće (koju su nam odmah uzeli) i pokoje uspomene na kuću.
Ja na nogama imam neke tenisice već potpuno uništene hodanjem, a noge mi pune krvavih žuljeva. Nekim su mi čudom ostale na nogama.
Kolona ide dalje. Odjednom opet pucnjava, a mi se, potpuno preplašeni, dadosmo u bijeg. UBIJAJU prođe kroz kolonu vijest. Ljudi oko nas trče i bacaju još ono malo opreme koju su uspjeli sačuvati. «Valja ostati živ, pa makar i bos i gol.-. Kod pobjednika nema milosti.-




«Dramatična trka» Uljena slika Autor T.



Feldmaršal Harold Aleksand
Sječam se ! Krenula je hrvatska mladost pred najezdom «Oslobodioca»
Rekoše nam: Dogovorena predaja ,Vojsci saveznika Englezima ili Amerikancima.- No nebi tako.- Na Bleiburškom polju , zapreči nam prolaz engleska vojska.- Nakon razoružanja preda nas našim neprijateljima «CRVENIM» Koji su nakon te sramne predaje poćinili MASAKR .- Gospodine Aleksander .! Imate na savjesti tisuče dječaka i mladiča. No Vi i dalje glumite «Demokrate? Imao sam tada nepunih petnajst godina , trćao za život, pio mokraču. Kada sam se nakon ćetiri mjeseca vratio kući, rođena me majka nije prepoznala.
Gospodo ! Vi koji se nazivate «Demokrate» Vi ste najviše krivi za pokolj hrvatske mladosti. Vi ste nas poslali u SMRT gospodine Aleksander.-

Odjednom pred nama Maribor.



Kišica , koja je padala te noći 13 maja 1945. Ostavila je na cesti pokoju lokvu legoh i napih se poslije dugog vremena.Iako smo išli uz Dravu, poučen iz ranijih događaja nisam smio biti žedan.

Stražari nam naređuju da se razvrstamo u tri skupine. Domobrani, ustaše, časnici, civili – svaki na svoju stranu. Predlažem bratu da se svrstamo u kolonu s domobranima, no on ne želi ni čuti. Pa on je časnik. Bolje rečeno, nigdje još nije spadao. Brat se prijavi kao časnik, a ja ipak tvrdoglavo odlučih u domobrane.


Tu je negdje djećarac «Domobranćek « Dragec.- Sjeo na ledinu i utonuo u san, koji mu je spasio život.-
Smjestiše nas na neku ledinu, a ja jedva dočekao pa odmah zaspah. U jutro se budim, a oko mene gomila ljudi. Kažu: “Zamalo ti noćas ode glava.” Nisam shvaćao zbog čega i kuda bi mi glava otišla. Pokazuju mi prstom u nebo pa objašnjavaju da su stražari u tijeku noći budili ljude i tražili dokumente kako bi vidjeli tko se nije ispravno prijavio. Mene su pokušali probuditi, no kako im to nakon puno pokušaja nije uspjelo, odustali su. One koje su u tijeku noći
uhvatili, odvozili su kamionima, kako sam tek poslije saznao, na strijeljanje.

Negdje oko deset sati toga prekrasnog proljetnog jutra (bio je 13. ili 14. svibnja) pojave se dva partizanska oficira. Pitaju tko želi ostati tu. Ja se odmah priključih skupini koja ostaje. Izvedu nas izvan logora pa nas smjestiše u barake blizu crkve, gdje su prije bili Nijemci. Izlazim u dvorište i odmah se dajem u potragu za hranom. “Strijeljanje zarobljenika u šumi Tezno 13. – 18. svibnja 1945., autor: Drago Truhli
Jedino što sam našao, bilo je smeće, ali u njemu i “prekrasan” komad slanine, koji odmah grabim, brišem ga jer je potpuno zelen, i trpam u svoj izgladnjeli želudac.
Vrlo smo brzo dobili i zaduženja, a nas nekoliko nakon par dana odvedoše u neku konjušnicu da se brinemo o konjima.
Dobio sam dva mala konjića. S njima nisam bio nimalo nježan – neprijatelji, mislio sam.
Počeo sam se osjećati vrlo loše. Osjetio sam temperaturu i užasnu slabost, no šutim, ovdje sam puno sigurniji, tko zna kamo bi me odveli.



Mjesto smaknuča oko 7ooo ratnih zarobljenika.-


Maribor
Zapoće život «Ratnog zarobljenika 16 god domobrančeka Drageca tu ostadok do 25.VIII 45


Hrana je povremeno stizala u vrlo malim količinama (jedan kruh na nas osamnaest), ali nismo se žalili – dobro da su nas uopće hranili. Mjerim si i struk. Imam “čak” deset centimetara u promjeru. Zaista sam bio “dobro uhranjen”.
Povremeno kradem kukuruz namijenjen konjima, usitnimo ga pa si kuhamo žgance. Kada nas upute u grad na radove, putem pokupim čikova što više mogu. Nepušač sam, ali za tri čika od pravih nesretnih pušača dobivam po komad kruha Jednog dana, švrljajući okolo, pronađoh jedan paketić
brašna. Oduševljeno smo se bacili na kuhanje žganaca. Što smo više kuhali, naši su “žganci” bili sve tvrđi, dok nismo uvidjeli da smo skuhali gips.
U radu i gladi polako su nam prolazili dani. Mi pohvatali konje, pa bjež’. Nakon što se sve smirilo, vratismo se natrag. Saznamo da je jedan Nijemac zarobljenik zapalio vagon bomba. 25 VIII 1945 Nakon gotovo tri mjeseca


postroje nas te nam rekoše da idemo kući u Hrvatsku. Povedoše nas na neku postaju u šumi Tezno i potrpaše u vagone, i to, naravno, tako da smo bili jedan na drugome. Ukupno nas je u vagon utrpano devedeset i pet. Stojimo zalijepljeni jedan za drugoga. Na svakom vagonu stražar. Naš nas pozdravi sa bre i sjeti se, naravno, naših majka. Oho! rekoh sebi. Sada će biti gusto. Nisu ovo više Slovenci.
Vlak napokon kreće. Idemo “kući”. Svi sanjamo o trenutku kada ćemo napokon biti sa svojim obiteljima.
Vlak monotono klopara, neki u vagonu legoše, a drugi sjedoše na njih kako bismo ipak imali mjesta. Od podneva nismo ništa jeli. Nismo znali ni kuda nas vode ni zašto. Nema ni vode ni hrane. Patimo se tako do noći. U noći zahladnjelo, a pred jutro počela i kišica. Neki grabe svoje posude pa guraju ruke kroz otvore na vagonu kako bi uhvatili nešto kiše, pa da se napokon napiju. Čim su progurali ruke, začu se pucnjava. Stražari ne dopuštaju da se pije išta. Neki u krajnjem očaju piju svoju vlastitu mokraću. Pokušavam i ja. Uh, kako je gadno!





Potpuno smo skrhani. Više ne osjećam ništa. Nisam ni žedan ni gladan. Svega mi je dosta.
Odjednom vlak staje. Nalazimo se na nekoj postaji. Znatiželjno i puni iščekivanja gledamo na peron. Na peronu zastave Crvenoga križa, a neki ljudi u košarama nose kruh.

«Kruh» Autor sudionik D.Truhli
Obradovali smo se da ćemo ponovno uspjeti nešto pojesti, ali ne zadugo. Kruh nije stigao do nas, a na to su budno pazili naši stražari. Vlak kreće dalje. Cijeli se dan truckamo, a onda nas u vagonima dočekuje još jedna noć. Neki ranjenici ječe, mi smo ostali na izmaku snaga. Ali glava je još na ramenima.
Oko osam, devet sati vlak ponovno staje. Napokon se otvaraju vrata pakla. U Osijeku smo.

Zeleno Polje Osjek1945.g


Iskrcavaju nas iz vagona pa u koloni idemo prema nekom polju. Onako izmoždeni popadasmo po livadi gdje je tko stigao. Još je jutro, ali sunce je već toliko pripeklo da smo jedva izdržavali. Nema vode, nema hrane, a nema ni jedne travke na poljani – naši su ju prethodnici već pojeli. Saznajem da pustu poljanu zovu Zeleno polje. Oko podneva su nam se ipak smilovali, pa nam doniješe neku splačinu – kukuruzno brašno preliveno vodom. Nakon toliko dana gladi pohlepno smo počeli jesti. Trajalo je to nekoliko dana, a onda seljanke stigoše s košarama, a u njima sočno jelo. Košare su, naravno, bacali preko žice, pa ako je tko uspio ponešto uhvatiti, bilo je dobro. Gledam u drugom smjeru. Seljanke baciše košaru među invalide. A onda je nastao pravi metež. Na sve strane lete štake, zadimi se prašina. Od košare ništa nije ostalo.



Trajalo je to, ali neki od nas ostali su kratkih rukava što se hrane tiče. Ponudio sam gaće stražaru pa sam se ipak dokopao komadića kruha.
Napokon su odlučili i da nas postroje pa su počeli i s ispitivanjima. Nakon toga nas razvrstavaju. Vode nas u Slavonsku Požegu i objavljuju nam da smo sada njihova vojska.

Naravno, nakon toga su počele vježbe. Vježbamo u svojim starim uniformama samo su nam na kape stavili zvijezde petokrake. Na večer se osjećam užasno. Gledam svoje noge – potpuno uništene i otvrdnule, a i cijeli mi je organizam počeo slabiti ubrzano. Vode nas na radove. Prolazimo kroz neka sela – pusta. Približavamo se Cerniku – vidim da piše na ploči. Žene oduševljeno kliču: “Idu naši.”


«»Idu Naši» Umjetnićka slika Autora i sudionika D.Truhli
Dopustili su nam da se malo odmorimo uz cestu. Čim smo sjeli, žene se ustrčale i donose nam hranu. Stražari nisu bili nimalo oduševljeni, ali su nam dopustili da nakon užasno duga vremena napokon okusimo hranu. Gozba je potrajala duboko u noć. I danas se toga sjećam kao da je bilo jučer. Dragi Cerničani, hvala vam i danas.
Nakon toga vode nas u Novu Gradišku. Propješačimo pedesetak kilometara, dolazimo do Novske, a otuda vlakom u Kraljevu Veliku. Usput nas pere kiša, ali to nam uopće ne smeta jer se nismo kupali već tri mjeseca.
Razvrstali nas po skupinama, pa na radove u šumu. Izdržao sam dva dana, a onda sam se razbolio. Dizenterija, kažu. Ležali smo tamo kao snoplje, a nitko nas nije došao ni pogledati. Nakon četiri dana po nas je došao kamion pa su nas napokon uputili u bolnicu u Požegu. Ležimo na podu prekrivenu slamom. Dobivamo injekcije i malo hrane pa nam je nakon par dana već bilo i malo bolje.
Pronosi se glas da idemo kući. U prvom trenutku ne vjerujem, no ipak saznajem da mlađa godišta idu kući, a u njih sam spadao i ja. Iako me u međuvremenu počela strašno boljeti noga, nisam to htio ni slučajno spomenuti, da me ne bi ostavili.
Cijelim putom vučem nogu i zaista se teško krećem, no ne odustajem. Tako dolazim i u Bjelovar, došepam do kuće i tamo naletim na zaključana vrata. Pa gdje su mi sada roditelji i braća? Susjedi mi kažu da su protjerani u Čazmu. Što da sada radim? Noga me sve jače boli. No odlučujem pješice krenuti u Čazmu. Putem svraćam u Velike Sredice kod tete Rudnički, koju poznajem otprije. Naravno, u prvi me tren nije prepoznala, no nakon prvog šoka oduševljeno smo se pozdravili. Nije mi dopustila da nastavim put u takvu stanju, a ja više nisam ni mogao. Noga mi je strašno natekla i pocrnjela, a toliko me boljela da više sigurno ne bih daleko došao. Teta Rudnički me uz pomoć nekog partizana iz Čazme okupala i smjestila u krevet, a mojima poslala poruku da dođu kolima po mene. Nakon dva dana došla je po mene sestra Mira. Nekako su me potrpali u kola pa u Čazmu. Dolazimo pred meni nepoznatu kuću – nije to ona koju sam zapamtio kao našu.
Polako ušepavam u kuću, a tamo stoje moja majka i neki susjed. Pomislila je u prvi tren da sam prosjak, uopće me nije prepoznala: “Sused! Kakov to prosjak ide u naš dvor?”
Bili smo gotovo svi na okupu. Čak je i brat Slavko bio kod kuće.
Noga mi sve strašnije izgleda, a sada me već i neizdržljivo boli. Stavljaju mi neke obloge, no ništa ne pomaže. U jutro me otac primio na ruke pa autobusom u Zagreb u Vojnu bolnicu. Tamo me odmah stave na stol, daju mi injekciju, a nakon toga se više ničega ne sjećam. Prvo što sam ugledao kada sam se probudio, bio je moj otac kod uzglavlja. Pita me kako sam. A kakav bih bio nego gladan. Vadi moj otac iz torbe pečenu kokoš i veliki komad orehnjače. Poslije toga blaženo sam zaspao.
Drugo se jutro budim, a oko mene sami ranjenici.
Odvode me u ambulantu na previjanje. Čupaju mi gazu iz kuka i objašnjavaju da su mi iz kuka izvukli oko litru gnoja. Došao sam u zadnji trenutak.
Oporavljen, vraćam se kući. Dobili smo kuću od neke Rešičke. Duga bijela kuća. U njoj ne živimo sami, nego s još nekim obiteljima.
U kuću nam otac dovodi njemačke zarobljenike

Grupa njemačkih ratnih zarobljenika slikana u Čazmi 1945-46

koji obnavljaju popaljene kuće. Oni dobivaju i hranu pa ćemo se i mi uz njih prehranjivati. Bila su to zaista teška vremena – bili smo bosi i goli, a za jelo nismo više imali gotovo ništa.
Da bismo preživjeli, išli smo raditi po kućama, pa bismo negdje zaradili kaputić, negdje kilu brašna, i nekako smo preživljavali.
Još se dobro sjećam nekoliko njemačkih zarobljenika koji su bili u nas. Franc je divno svirao harmoniku pa je često išao s nama i na zabave.
Desetak njemačkih zarobljenika stanovalo je u to vrijeme, 45./46., zajedno s nama u istoj kući. Jedan je i naslikao sliku Čazma u plamenu: događaj iz godine 1943. – sada u muzeju Čazme
Ova karta prikazuje moje kretanje o 5 maja do 25 kolovoza1945 te od 26 kolovoza do 1o kolovoza 1945

Sječanja na» KRIŽNI PUT»






Č a z m a 1945














«PLAMEN SLOBODE»
Čazma svibanj-lipanj 1945 prolaze kolone kroz Čazmu. Nema milosti za jadnike, jedina svijetla toćka je eto selo Štefanje.









Čazma
1945-godina





Što sada? Rat i pokolj je završio, ostali smo u porodici svi živi. Reći Ču, križni put –poslije križnog puta. Pomalo se sakupljamo, prvi se vratio Slavko, nakon njega Drago a najzadnji Ivo.Život u mjestu je za nas vrlo kompliciran, ta mi smo bili na onoj drugoj strani . Nismo baš nikakov zloćin napravili . Ali , kome to dokazati. Ovdje je tvrdi komunizam , od kojeg smo eto pokušali pobječi. Ima jedna narodna: Dok zec dokaže da nije konj odoše jaja. Drago moj , šuti i trpi. Pomalo sa Ivom idem po selu raditi, piliti drva ,itd.Ovdje dobijemo malo kuruze ondje masti, pa i dobih jedan stari kaputić.I UNRA ponešto dijeli , no mi smo zadnji na redu. Nemam cipela, odem u mjesni odbor, presjednik Franjo Blažinčić se izdere na mene : Nek ti da Pavelič.
Prisilni otkup /viškova/ Bože mili, koja je to pljačka, narod šuti i trpi.Pozovu mene i Ivu da po tavanima tovarimo žito. Pomalo i sami grickamo/gladni smi/ «Ovo nam je naša borba dala» pomalo pjevušimo. U među vremenu a zaslugom frof Grganiča bi mi priznata škola DNSŠ kao gimnazija.Nejde to ovako zaključimo. Valja nešto poduzeti, jer za poljoprivredu nismo.1947 Sreća u nesreći/ ima Boga/U novinama je osvanuo oglas.:U glini se otvara srednja šumarska škola. Podnesemo ja i Slavko molbe, te kroz našto dana dobijemo obavjest da smo primljeni . Glina, gdje je sad pak to?






Što sada? Rat i pokolj je završio, ostali smo u porodici svi živi. Reći Ču, križni put –poslije križnog puta. Pomalo se sakupljamo, prvi se vratio Slavko, nakon njega Drago a najzadnji Ivo.Život u mjestu je za nas vrlo kompliciran, ta mi smo bili na onoj drugoj strani . Nismo baš nikakov zloćin napravili . Ali , kome to dokazati. Ovdje je tvrdi komunizam , od kojeg smo eto pokušali pobječi. Ima jedna narodna: Dok zec dokaže da nije konj odoše jaja. Drago moj , šuti i trpi. Pomalo sa Ivom idem po selu raditi, piliti drva ,itd.Ovdje dobijemo malo kuruze ondje masti, pa i dobih jedan stari kaputić.I UNRA ponešto dijeli , no mi smo zadnji na redu. Nemam cipela, odem u mjesni odbor, presjednik Franjo Blažinčić se izdere na mene : Nek ti da Pavelič.
Prisilni otkup /viškova/ Bože mili, koja je to pljačka, narod šuti i trpi.Pozovu mene i Ivu da po tavanima tovarimo žito. Pomalo i sami grickamo/gladni smi/ «Ovo nam je naša borba dala» pomalo pjevušimo. U među vremenu a zaslugom frof Grganiča bi mi priznata škola DNSŠ kao gimnazija.Nejde to ovako zaključimo. Valja nešto poduzeti, jer za poljoprivredu nismo.1947 Sreća u nesreći/ ima Boga/U novinama je osvanuo oglas.:U glini se otvara srednja šumarska škola. Podnesemo ja i Slavko molbe, te kroz našto dana dobijemo obavjest da smo primljeni . Glina, gdje je sad pak to?

Nastade strka,naši roditelji iako siromašni nastoje nas bar nekako opremiti. Dobismo od UNRE /Trumanovu pomoć/ iz Amerike jeftina odjelca pa i cipela. Nemam zimskog kaputa iako je več Listopad, no šta se tu može. Od partizanske vlasti mi kako su nam rekli «Banda»Nemožemo baš ništa očekivati. Krenemo; Čazma Ivanič Grad autobus, pa vlakom do Karlovca, a onda idemo za Glinu.
Glina, otvaraju se vrata vagona , a mi svoje papirnate koferčiće , pa krenusmo prama mjestu. Gdje je šumarska škola? Upitasmo prolaznike, uputiše nas.

Pred namo osvane povelika lijepa zgrada, tu eto se nastavlja moj životni put,pomislih.

Treba se i nekom javiti da smo stigli, imade tu i još dječaka ai odraslijih koji su prije.

Šumarski ing. Ante Duić
Ja sam direktor ove škole, reči če nam . Nakon upoznavanja direktora valja upoznati i profesora odgajatelja , takođrr šumarskog inžinjera Franjo Petrović






Srednja šumarska škola Glina –Karlovac
1947-godina

U Glini sam ostao godinu dana, kada je škola preseljena u Karlovac, Rakovac. U Karlovcu polazim drugi razred, te nam se u školu pridružuje i mija sekica Mira.
Kako je pak ona došla vrlo je posebna priča: Po našem odlasku iz Čazme ona je ostala no nikad mira. O=komi se na nju tamošnji kako su ga zvali « Veliki diktator u malom mjestu» Kominista Marijan Frković. Hrabro ti taj Marijan pretuće moju sestricu. Požalimo se mi mojem direktoru Anti.Odmah ju dovedite u našu školu, vi ste dobri ućenici pa i ona neće biti lošija od vas.Što reći? Drug –gospodin Ante Duić je u partiji ali koja je to ćovječnost za razliku od mnogih.
I tako evo nas tri u šumarstvu.


1948-49 g Život u školi se nastavlja, pomalo zaboravljam sve nevolje, imade i tu toga ponešto.
Jednog dana evo milicije, poredašee uza zid nas nekoliko , kopoju po žepovima.Šta je sad ovo? Nailazi moj direktor Ante , pa če meni Drago jesi li pisao? Nisam druže ditektore./ neko je po VC-u pisao grafite ŽAP i td/Drugi dan uhvate pisača, sekretar partije Komljenović. Htio sam da tu «bandu» izbace iz šlole. Zadesi to njega.
Život se nastavlja , pomalo se bavim sportom ATLETIKA.
Trčim deset kilometara, čika Tešija je trener. Postižem za ono doba i neke sportske rezultate. Peti u Hrvatskoj. U to doba je i Slavko trčao pa i poznatiji kladivaš Krešo Račić.




Ovo pisanje moje Foto monografije pa ču oglavnom ,baviti se više slikama:

Slavko-Rogić-Mira- Crnković-Rukavina Mamula- Barac- Bajsić Markičević – Matić
Hafner-


Proslava deset godina od završetka škole




Lijepe uspomene na dobre prijatelje.

Tiljak Ivanka—Mira Truhli/Meksiko/ Vrlić- Selak Sonja-?---?---


Potec Branko Rakovac Lebar Josip
Završim ja školu , šumarski tehničar.-Koje li sudbine.-Krenuh ja i na posao. Ministarstvo Šumarstva me rasporedi u DIP Glina. Igrom slučaja,a nakon dopusta čeka me premještaj u Karlovac, oblasna planska komisija. / bili smo u internatu Min.Šumarstva to su oni slali završene tehničare prama svojim potrebama/ Karlovac:

U Karlovcu radim neko vrijeme pa otilazim na otsluženje vojnog roka u Šienik – Mandalina. Neostajem dugo, razbolim se pa opet kući, gdje se zapošljavam u šumariji G.Draganac.-
Več dosta ranije sam u Čazmi upoznao moju buduću suprugu Vericu Alić

Ljubav na prvi pogled.-

1952 g Konačno nakon dugog vremena dođe i taj dan


Nakon nekog vremana premjeste me na šumariju Nova Rača. Neostajem duže vremena pa ču onda upisati Šumarski Fakultet. Završim prvu godinu,tražim stipendiju za daljnje školovanja, za mena nema.
Idem ponovo raditi sada u šumariju. Jablanac
Ovaj put se po prvi put susrečem sa morem. Lijepo je. Jablanac je malo mjestašce ispod Velebita Ljudi su ugodni, brzo se ja i moja Verica uklopimo u tu sredinu.Pomalo radim u Šumariji, na Velebitu imademo prekrasne šume Štirovaća i Begovaća. Prođe tako godinu dana,. Moja Vera mora iči- roditi. I tako dobih sina Zdravka.
Ubrzo nakon toga tražim premještaj , mako bliže . Moja sestra Mira , radila je tad u Šumariji Okučani , pa i za mene tamo imade mjesta.
Okučani.
Radim kao tehničar. Upravitelj ing Cirkveni, pravi gospodin Šumarija imade nešto šume u ravnici Prašnik , te u Psunju. Nakon nekog vremena dobivamo novog upravitelja ing Bevelakva. Ispoćetka je bilo sve u redu sve dok sa njime nisam došao u sukob. Što je to bilo, poduža je priča , no kako me je proglasio «Ustašom « to dobivam momentalni otkaz.
U to vrijeme je šumsko gospodarstvo Zavidović trebalo šumarske tehničare to se i ja prijavim









Zavidović:
Neko vrijeme radim u gospodarstvu , a potom preuzimam šumariju Olovo, kao V.D Upravitelj.



Marija—Rafo- Milan Murlin –Lugar ------?------?Lugar-----'Drago - Marija











ing Perović direktor Gospodarstva Zavidović
šumarski tehnićar Slavi šumarija Zavidović
Šumarski tehničar Dragan Truhli Šumarija Olovo.
Ovo je dio slika sa podrućja Šumarije Olovo.



Šumarija Olovo,» bogu iza leđe» Reči će narodna. Raditi se mora , imade nešto i romantićno u tim krajevima: šume polja brda. Jedino prevozno srestvo koje je bilo na raspolaganju to je konjek Putko. Imade on i svojih mana , ako ga kojim slučajem pustiš sa uzda , više ga nisi uhvatio i jahao. Vrijeme brzo prolazi, samnom je i moja supruga Vera, to mi daje snagu da izdržim. No, nebi tako dugo.
Jednog dana pozovu mene u Komitet. Šefe! Ti u šumarijskom stanu imadeš dvije službenice /Marije/ Daj ti njima otkaz, jer one idu u crkvu, a mi trebamo stan za svojega čovjeka. Pobunim se ja . Druže sekretaru , ja tvoj nalog neću izvršiti. Kako se ti usuđiješ naređivati. Što moje službenice idu u Crkvu, to se mene netiće.Nešto žestoko opsovah i zalupim vratima.
Nakon tog incidenta , ali vrlo brzo, evo mog direktora Perovića /srbina / Drago , što si napravio? Isprićam ja njemu, klima glavom pa će : Ja sam iz ministarstva Sarajevo dobio nalog da te odmah otpustim. Što se mora mora, promrmljam. Ja se ovdje nisam ni rodio , pa mi je svejedno.Na to će gospodin /drug / Perović : Našao sam ti bolje mjesto , ideš u Šumariju TEŠANJ. Predam ja uredno šumariju svojem nasljedniku pa krenuh .



TEŠANJ
1958 g


Tešanj, za razliku od Olova VELEGRAD

Život se nastavlja, sada sam u novoj sredini, no nije mi teško jer sam u dosadašnjem životnom putu puno toga promjenio . Zanimanje, posao ,mjeta življenja . Naućio Dragec, ko magarac na batine.
Ovdje su drugi ljudi sa dručijim gledanjem na život.» Živi i pusti drugoga da žvi»To su moja gledanja na svijet oko mene . Šumarija Tešanj je malo izvan centra mjesta no sve je ipak na dohvat ruke. Ašćinica? Nisam znao što je to , ali dobro se tamo jede. U šumariji imadem dva konjeka i koćijaša Alju.Teren šumarije je podugaćki, od Crni Vrh na istoku do Prnjavor na zapadu.

U šumariji Tešanj ostajem oko dvije godine,. Dajem otkaz, dosta mi je ovog kraja. Našao sam drugi posao sada na pilani Dugo Selo. Tamo je direktor moj školski prijatelj Branko Potec. Neostajem dugo te idem u Zagreb za skladištara «Tesar»Hanzlova. Mjesec dana ostajem, a nako toga prelazim u Geofiziku.-
Geofizika:

Dragane moj !Što sad? Geodezija, učio sam ja ponešto u šumarstvu, no sada je to nešto novo. Dadoše meni TEODOLIT u ruke.-Prošlo je već podosta vremena, no nekako savladah uz pomoć prijatelja i tu tehniku.

Seizmićko istraživanje

Najprije sam radio u odjelu Gravimetrija. Zanimljiv terenski posao , no ja još uvjek maštam o otilasku iz SOCIJALIZMUS. Podnesem molbu za iseljenje u Kanadu, jer tamo imadem brata.Nažalost zbog bolesti supruge nisam uspio.-Prolaze dani pomalo radim upoznajem nove prijatelje.

.
Ilič-Zadravac – Ljevaković-Truhli- Jovanović- Buljeta-------------?

Ovdje me prati prošlost? No ! Ne tako žestoko.Partija! Je još uvjek na vlasti. Daju se i stanovi, no za Drageca nema.Šta je tu je , moram se pomiriti sa sudbinom. Oko mene sve pametni ljudi inžinjeri i tehničari, tako da partija baš nema puno utjecaja.Poduzeće ponekad ide raditi poslove u inozemstvu, na te radove idu odabrani , no za mene nema mjesta. Možda ipak ja nisam geometar, ali nisam ni član partije.
Uspomene na prijatelje iz 1962 godine
1963 godine
Nemam stana pa odlućim da idem raditi u Opčinu Čazma. Predsjednik moj « veliki» prijatelj Marijan Frkovič /Stric ustaški ministar/ Sa novim poslodavcem sam na poćetku imao razgovor; Znaš Drago :Rat , revolucija.- Druže? Marjane ti si potpisao moju karakteristiku poslanu u šumarsku školu, u kojem sam ja i moj brat Slavko optuženi , da smo bili Ustaški Časnici i da smo krivi za smrt nekoliko ljudi, . Nije to podpisao rat i revolucija. Izdržah ja u općini oko 7 mjeseci.-Dragane moj ; Nije to za tebe, zakljućim.-
Vračam se ponovo i Geofiziku, gdje sam ponovo primljen , i to samo zahvaljujuči gospodinu Rimcu




1987.- g

Deset godišnjica rada1962-1982 g



2005.-g Ispračaj dragog prijatelja Grđana






Magnetometrija na Jadranu- Jabuka Marinska seizmika.aut D.Truhli Poklon Geofizici



Nakon mnogih bura i oluja na mom životnom putu u Geofizici završava moj radni vjek.Što reći?U životu sam stekao ponešto neprijatelja , ali večinom pamtim drage prijatelje.- Sretno vam bilo dragi prijatelji, i hvala vam za svu dobrotu koju ste mi poklonili.-

	rujan, 2008
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30

Rujan 2008 (15)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv