matekdomobran

utorak, 16.09.2008.

PEDESET godina POSLIJE

Što se to dogodilo? Što je tako duboko ostalo uskladišteno u glavi jednog sad starijeg pola stoljeća čovjeka. Jedno dramatično putovanje. Koje? zapitat će sada moji unu
Što učiniti? Idem ponovno putovati, sada pola stoljeća stariji. Putovati sam? Ne. Pokušam naći prijatelje koji su i tada zajedno sa mnom putovali. Bilo je tada stotinjak tisuća mladih, starijih i najmlađih. Svi su se nekamo kretali. Cilj? Kako tko.
Sakupilo se sada nas šestero.
Šestero? pitat će poneki čitatelj ovih redaka. ci. Što će reći mnogi djedovi na to pitanje unuka?
Bio u davna vremena jedan teški rat! počet će svoju priču djedovi. I tako, počinje i ova moja priča.
Svibanj tisuću devet stotina devedeset i pete godine. Nije to običan dan kao svi drugi. Tog istog dana krenuo sam prije pedeset godina na najteži put u svojem životu.


Vinko Posedel, 1927., Jakov Munitić, 1928.,
sudionik križnog puta 1945. sudionik križnog puta 1945


Drago Truhli, 1929.
sudionik križnog puta 1945 Nikola Truhli, 1936., Umirovljeni - zastavnik JNA.

.
Božo First, 1917., planinar Veljko Vlahović, 1941., planinar

/Posebno se zahvaljujem gospodinu Boži!
Iako po porijeklu Židov,
krenuo je na put u poćast NEVINIM
žrtvama Križnih putova.

Pitao sam se? Nisam našao odgovor. Od tolikih tisuća prije pedeset godina ostadosmo nas tri, i još trojica mladih.?
Osmi svibnja 1995. krenusmo. Mala, a meni draga svečanost, na mjestu pokreta 1945., Ilica 242, Domobranska zastavnička škola. Krenula je tada velika kolona. Sada? Tri iz te kolone 1945. stariji smo, ali nismo umrli, ni tjelesno ni u duhu. Lijepa naša domovino. Tiho odzvanja pjesma u prekrasnom jutru u čast našoj dragoj domovini. A misli! Misli lete u doba prije pedeset godina. Ulica prepuna dima i zvukova topovskih granata.
Ne čuje se više ni topot vojničkih koraka stotinjak mladih Ijudi. To je sada tihi korak pedesetak godina

starijih.

Sretno vam bilo na putu, kazaše malobrojni prijatelji. Da, treba puno sreće, a i prijatelja koji će nam to zaželjeti. Nije toga bilo prije pedesetak godina. Nije bilo prijatelja koji će zaželjeti sreću.



Svi koji su tada ostali, bili su zabrinuti za svoju sudbinu. Mnogi s pravom. Mi koji smo išli, imali smo nadu. Ljudi snuju, a Gospodin Bog određuje, kažu. No taj je put bilo drukčije. Pobjednici su odredivali naše sudbine. I tako 8. svibnja 1995., ponedjeljak, za razliku od 7. svibnja 1945.,ponedjeljak. Ja i moj brat Nikola pribivamo svetoj misi u crkvi svetog Petra. Monsinjor Matija Stepinac predao nam je mali križić, sa željama za sretan put, a na sjećanje na one koji se nisu vratili s tog istog puta prije pedeset godina. Križićem smo obilježili njihova počivališta u šumi Tezno.

Na ispraćaju se pridružuje i OTV ekipa zanimajući se za naše motive putovanja. Na voditeljičin upit da li mi to obilježavamo pedeset godina pobjede nad fašizmom ja odgovaram: “Ne, nas su prozvali fašistima, a ovo je sjećanje na patnje hrvatskih domoljuba.” S tim željama krećemo. Malobrojna se kolona odmah odužila. Nije ni čudo, najstariji, Božo ima sedamdeset i tri godine. Ja sa šezdeset i šest držim se sredine. Usamljenošću se i sjećanja lakše uspoređuju s novim dojmovima. Sve je nekako ljepše. Cvijeće bolje miriše, nema ni prašine koja se vijala prije pedeset godina. Krećemo se putem prije prijeđenim. Poznat mi je nekako, a i nepoznat. Zagreb, Ilica 242, Zaprešić, Novi Dvori.
Novi Dvori. Prolazim tiho u mislima na te iste Nove Dvore 1945. Sada je to mjesto uronjeno u park šumu. U daljini se nazire grob bana Jelačića. No misli odlaze u 45. godinu. Vojnici dolaze s punim čuturicama vina. Antino vino, kažu.
Krećemo dalje. Pojatno, Pušča. Bobovec, Dubravica, tu negdje je i most na Sutli. Sada je to betonski most. Godine 1945. bio je drveni. Preko tog se mosta tada prelazilo u Sloveniju. No sada tamo nema graničnog prijelaza pa idemo dalje put Klanjca.
Na graničnom prijelazu nakon formalnosti nam granična policija uz vino poželi sretan put. Prelazimo u Sloveniju. Na prijelazu obavješćujemo policiju o svojem putovanju. Krećemo dalje. Noć polako dolazi, treba naći konačište. Orašje na Bizeljskom. Stari dvorac, noćimo. Moj brat Nikola skuhao večericu. Uz svjetlo baterije večeramo pa kud koji na spavanje.

Dana 9. svibnja 1995. krećemo poslije ne baš dobrog spavanja, no što je, tu je. Bistrica ob Sotli, Trepče, Posreda, Socko, Kozje. Tu negdje ručamo. Usput smo od jednog mještanina počašćeni bocom vina. Nastavljamo – Sonovo, Suhodol, Lesično, Bobovec, Podlog po Bohorjen, Šentvid pri Planini, Planina pri Sevnici, Večja Brdo, Jezerce, Voglajna. Tražimo pogodno mjesto za noćenje. U blizini ceste vidimo jedan sjenik. No treba pitati i vlasnika.


Dobivši dopuštenje, Nikola daje večeru, slažemo i opremu za noćenje. Nešto je tvrda. Legoh ja i pomalo zaspim. Odjednom čuh neku dreku. Provirim ispod pokrivača, obasja me i svjetlo. Što je sad to, u prsa mi upereno oružje, cijevi zlokobno sjaju. “Oružje, oružje dajte”, dreči neki u odori. Ja onako bos i gol digoh ruke. ”Šuti!” kaže brat Nikola. “Ruke na auto!” čuje se dreka. Okupimo se oko trabanta. Bacim pogled. Moj prijatelj Jakov stoji kao kip. Starog Božu grubo dižu i požuruju. Pope se neki s oružjem i baterijom, pretražuje tavan. Presta dreka. Nestadoše vrli vojnici, kako smo poslije
doznali od slovenske policije, a i nekih drugih. Ostadoše dva policajca: jedan golemi, plavi, pozorno nas gleda i kaže: “Više ja volim sebe nego vas.” To i vidim, pomislim. Drugi nas poziva, jednog po jednog, na preslušanje.
Auto je udaljen dvadesetak metara, put do auta kamen, ja bos pomalo nabadam po tom kamenju. Misli mi pođu pedeset godina ranije. Eto, ponovno sam zarobljenik. Čini mi se da je ovog puta bilo opasnije. Tada, prije pedese g odina nije u mene pri
zarobljavanju upereno oružje.

Nakon incidenta ponovno zaspah. U jutro se rado dižemo pa put pod noge. Dan 10. svibnja 1995. Šentjur, Vrbno, Taherje, Celje. Ponovno u Celju. Sada je to daleko veći grad. Teško je već raspoznati mjesta prije pedeset godina. No sjećanja, iako izblijedjela, ipak su pred očima. To je ona cesta uz željezničku prugu. Nema crvenih zastava, nema ni poginulih u eksploziji vagona sa strjeljivom. Krećemo dalje. Šmarijeta pri Celju, Škofja Vojnik.


Raskrsnica, krećemo lijevo. Vitanje, Hudinje, Paka, Spodnji, Srednji i Gornji Dolič. Noćimo kod jednog mještanina koji nam ljubazno nudi za noćenje tavan svoje staje. Prihvaćamo. Pa mi smo putnici Bleiburga, ne tražimo udobnost. Usput naiđu policajci, javljamo im se, ne bismo željeli ponovni incident. Nakon ustajanja mještanin nam nudi čašicu rakije. Lijepa pažnja. S obzirom na put prije pedeset godina kasnimo za cijeli dan. Odmoreni čilo nastavljamo. Mislinje,


Šentilj pod Jurakom, Turiška Vas, Šmartno pri Slovenj Gradecu, Slovenj Gradec. Nastojim se prisjetiti detalja iz 45. godine. Sve je nekako drukčije. Nastavljamo. Bukovska Vas, Otiški vrh, Dravograd.
Da, to je to. Sve je ipak poznato. Pokazujem bratu Nikoli mjesta kuda i sam kamo trčao usred bitke.



Bio je to 9. svibnja 1945. Trčim preko rijeke Meže, moj brat Slavko ispred mene. “Slavko, čekaj me!” još mi odzvanja vapaj.
Tu je i stari most


, koji nismo prešli. Bio je koban za mnoge. Tada je moj otac prešao zadnji kolima preko gorućeg mosta. “Stari, prelazi most!” bi mu naređeno. “Kako, pa vidite da gori.” “Prelazi, ubit ću te.” Smrt ovako ili onako, moj tata među konje pa hajde.


I tako, sjećanja prolaze kroz glavu sada stariju pedeset godina. Bacih pogled na planinu iznad Dravograda, visoko nešto. No prošao sam prije. Sada?



Pomiren s time da sada ne mogu ići istim putom do kraja, odlučim drugim smjerom prema Mariboru. No prije toga autom odlazim s bratom Nikolom u Bleiburg. Moj je Nikola sada prvi put na tom mjestu. Šutimo. Stojimo na groblju. Simbol, spomenik za sve žrtve.

Otišli smo i na poljanu, zadnjeg (simboličnog) cilja.


Cilj je dakako bio drugi – Tezno. Krećemo dalje, usput susrećemo prijatelje putnike. Jakov ,Veljko i Vinko tovare na leđa opremu, pa hrabro dalje.
Žao mi je. Malo bolestan, a i ljutit na postupak slovenske policije, napuštam prijatelje. No imam još jedan cilj, za mene daleko važniji. Posjet grobovima u šumi Tezno kod Maribora. Krećemo tamo. Maribor. Što se tu događalo prije pedeset godina! Trka pod metcima, glad, žeđ, smrt za mnoge. Jedna je od raka i u šumi Tezno. Sedam do deset tisuća pogubljenih.
Valja se pokloniti na grobu tih nesretnih prijatelja. Grobnica u trnju, jedina je svijetla točka maleni drveni križ.

Počivajte u miru, dragi prijatelji. Vaša će se Domovina i vas sjetiti? Ovim bih završio ovo pomalo tužno putovanje i sjećanje na pedesetgodišnjicu tragedije mojega hrvatskoga naroda.

	rujan, 2008
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30

Rujan 2008 (15)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv