Spavam na zvuku sanjajući tišinu
|
Pa se tope i prelijevaju boje, mirišući na prošlost. Padaju knjige s polica. Škola je krpelj, čvrsto se primi nezaustavljivo isisavajući energiju iz tebe. Obožavam ih dok nam bace one nenajavljene testiće..pa gledaš kroz prozor pospanim jutarnjim pogledom i promatraš lišće kako se njiše. Sranja se nakupljaju..jedno za drugim..never ending story. Došao ultravisoki račun za Internet. Samo zato jer je nekom krepano dosadno i nema pametnijeg posla nego j****i ljude u zdrav mozak. Nadam se da nekad takvi svrate do ovog bloga. Možete si sve te skinute gluposti zabiti u dupe. Kratko. Ja nisam informatički prepismena osoba, a nije mi pomoglo ni 3 godine informatike u osnovnoj, ni početak ove. Al to je u redu, bolje da ja naučim mali milijun stranica, napišem test, odgovaram i onda to sve lijepo zaboravim nego da to vrijeme iskoristim, nedaj Bože , spavajući. Izvadite papire. Pišemo nenajavljeni. Briljantno, no.  Evo, Koprivnica se osuvremenila malo. Još samo čekamo Mc Donalds, dva tri masivna trgovačka centra, porast stanovništva i imat ćemo veliko selo koje glumi velegrad. Gimnazija nova se gradi. Inverzija, strašna sam ja pamet. Profe su uzbuđenje jako, jako…meni svejedno. Isto sranje drugo pakovanje. Nakon nekog vremena sve se ambalaže tak i tak recikliraju. Dnevne novine neću više niti gledat. Samo me ti članci uznemire i razmišljam gdje ljudska glupost završava. I ne znam imam li pravo osuđivati svijet i te ljude. I ne znam na kakvoj ti bazi treba biti psihičko stanje da popuniš naslovnice svojom nedosljednošću i gubitkom kontrole. Plati psihijatra. Budi u dugu. Ma plati još jednog da ti smanji taj osjećaj. Povećaj dug. Na kraju se uputi u crkvu tražeći oprost za nešto što ćeš kasnije opet učiniti. Ma kaj se mora desit da se neko objesi u 8. razredu osnovne škole. Svaka se jedinka može zasebno uzdići iznad okoline u kojoj živi. Stvoreni smo za to budemo drugačiji, da iznosimo svoje ideje, nitko nam ne može oduzeti to pravo. I znam da uvijek postoji netko na ovom svijetu tko će me podržat. I znam da me lako nasmiješ, makar si daleko od mene.  Uvjerila sam se prošli tjedan da za postizanje nečega nije dovoljna samo volja. Koliko god me volja vodi ne vode me noge. I taj trud zbog kojeg skoro ispovraćaš vlastita pluća toliko je neznatan naspram truda onoga koji prvi prođe liniju završetka. Run bitch, run… Svi smo naučili vjerovati, Nije li tako? |
