Tete i stričeki u bijelim kutama. Bez nuspojava.
|
Ja volim marmeladu od maline:). Vozimo se mi tako cestom, godina ne znam koja, odredište Selce. Ja još mala ( više nego sad ;). I dakle vozimo se mi vozimo, kad najednom auto poskoči. Jadna ja se uzrujala, a moji ležerno objasnili da je to kockica na cesti. Naravno bilo je tih kockica raznih oblika, veličina i boja samo kaj ih moje oči nikak nisu mogle uloviti. Uz svo slino prevrtanje po autu neprestano buljenje kroz prozor ja nisam vidjela niti oblike niti boje. Ljudi bi se već u normalnim okolnostima zapitali raspoznaje li jadno dijete boje i oblike. Sve dok me jednog dana nije pogodila realnost. Jesu, jesu, izmiješale se meni kockice u glavi i onog dana dok sam skužila da mama i tata pužu ispod bora i ostavljaju poklone umjesto debeljka u crvenom odijelu.. Pa se ja uvjeravala da ne može biti, da je sigurno došlo da zabune. Da, curica, život ti je zabuna. Uljepšajmo istinu.  Baš smo sretni, mali, naivni. Naivni i sretni. Sretniji. Danas je sve previše realno. Za moj ukus i okus i sve to. Nekakve vizije prekrasnih princeza u raskošnim haljinama zamijene ljudi u sivim odjelima. A svi bismo htjeli sreću. A svi bismo htjeli slavu. A svi bismo htjeli ljubav. Samo za to treba raditi na sebi. Smiješno je propustiti vlak koji te vodi u ljepotu sanjarenja . Smiješno je izgubiti ključ svoje mašte i prestati sanjati. Ja nisam anđel, ali to ne znači da neću letjeti..   Bezimeno. Ponovno nalet smijeha smijeha, onog podrugljivog.. Bezimeno dijete gazi cvijeće, kojem ni ne zna ime, ljuto zbog nepravde i prisilnosti da bude dio jednolične mase. Bezimeno dijete odlučuje da će svoje ''ja'' stalno unaprjeđivati i braniti. Mutna lica bila su iznenađena, a kolotečina je postala podnošljivija. Odlučila je to učiniti prije nego što je pojede papir. Bijel i jednoličan- bez imena. Samo bilješka. Za sve nas. Kada se izgubimo u spisima. |
