.:morituri te salutant:.

ZADAĆNICA HRVOJA BARLOVIĆA (27.10.2000.):

“Budi svoj” – moje i Šenoino viđenje ove sintagme”

Za početak, navest ću šta za mene znači biti svoj. Za mene je to jedan stupanj čovjekovog razvitka u kojem se čovjek može smatrati sretnim. Puno ljudi misli da je sretno, ali zapravo nije. Naime, oni nisu svoji. Mislim da i Šenoa tako misli. U pjesmi "Budi svoj" me je posebno dirnuo jedan citat: "Ti gledaj dal` duša zlata vrijedi, pa budi svoj". Ova je fraza imala duboki utjecaj na moje svjetonazore i mislim da mi je proširila dijapazone. Ta mi je pjesma došla kao neko prosvjetljenje, kao da me neka svijetlost pogodila direkt u glavu. Od tada sam postao bolji sugrađanin i štovatelj lirike. Jednom me Šoški pitao da li da se upiše u novinarsku grupu. Rekao sam da sam odluči, ali je on rekao da ne može odlučiti. Tada sam mu rekao "Budi svoj!". Dva sata poslije otišao je ravno u prostorije školskog lista i prijavio se za novinara. Imam osjećaj da sam od njega stvorio pravog žurnalistu. Prvo sam mislio da neću uspjeti, ali sam mu ulijevao vjeru i opijao ga novinarskim znanjem i sve više se transformirao iz polupismenog učenika do vrhunskog intelektualca.
Sad ću se malo pozabaviti Šenoinim mislima. Čitajući pjesmu " Budi svoj " zaključio sam da je upravo taj poklik bilo geslo Šenoina života. On je skužio da samo uz takvo geslo narod može napredovati. On je upravo u tom geslu pronašao ognjište njegova književnog rada. Kad bi i danas postojao jedan takav majstor od pisca, mislim da bi i dan danas svojom polivalentnošću pomogao prosperitetu naroda i snižavaju poreza. Za očekivati je da ja ovaj tekst pišem subjektivno, ali ja ovaj tekst pišem objektivno, a ne subjektivno.
Napisat ću i zgodu kad me Josip Dvornik, 3d, zamolio da mu objasnim malo košarke. Odgovorio sam kako mu mogu pokazati neke tehnike, ali do konačnog cilja mora se potruditi sam. Još sam mu rekao kako njegovo geslo mora biti: "Budi svoj!". Dvornik je odmah upijo tu teoriju i prihvatio se posla. Svaki dan je trčao dva maratona i radio s loptom. Trudio se kao lički medvjed. Dvije godine poslije svi ga zovu Đo zato što je postao vrhunski košarkaš i kapetan svoje ekipe. Đo smo izveli kada smo od njegova imena Josip odbili "sip" i tako dobiveni "Jo" smo prebacili u Engleski vokabular. Izvukli smo ga iz pakla alkohola i sada je iskreni sportaš koji poštuje sve zakone prirode, a i Newtonove zakone.
Malo ću se opet vratiti na Šenou. Volio bih da sam mu mogao asistirati u pisanju njegovih pjesama i djela. Mislim da bih se s njim dobro slagao i brzo bih se adaptirao u njegov književni tim. Jedino što bih promijenio u pjesmi "Budi svoj" je kraj zadnje kitice kojeg bih izveo ovako: "Oj mirno, brajane, sad si račun zbroj! Poštenjak, čovjek na zemlji jesi, pa budi i dalje svoj". Poznavatelji ovog djela će primjetiti kako sam samo zadnja dva prebacio iz perfekta u prezent, ali u tome i jest bit ove moje korekcije. Ovu promjenu dajem svakome na pravo da je komentira, ali ja imam stavove da je ova pjesma svevremenska.
Sad ću vam malo ispričati anegdotu sa Anom Matoš. Došla mi je jedan dan, jesenas, i pitala me da li da i dalje svira flautu ili da se prebaci na klavičembalo. Odgovorio sam joj kako je klavičembalo pomalo zastario, da ima pomalo grubi zvuk i oštre tipke, ali da svejedno ima svojih dobrih strana. Još sam joj preporučio harfu, čiji sam vrsni poznavatelj, a kad je i to odbila rekao sam joj "Budi svoja!". Dva tjedna poslije došla mi je zahvaliti na savjetu i rekla da je svejedno ostala na flauti. Pitao sam je jel mi da da malo sviram i dala mi je. Svirao sam oko pet minuta i shvatio da to uopće nije teško, sve je u trudu.
Jednom sam razmišljao da se počnem baviti florom i faunom, ali sam si rekao "Budi svoj!". Kad god pokušavam nešto nepromonćurno, sjednem si i malo ćutkam. Uvijek isćutkam jednu jedinu misao: "Budi svoj!". Gledajte, ja nisam tu da držim predavanja o protorealizmu, nego samo želim primjerima navesti ljude i djecu na razmišljanje o istini. Istinu ne može spoznati samo Šiva-Višna ili Hare-krišna, nego svi ljudi u apsulutnom jedinstvu i slozi. Ja bih ponovno uveo radne akcije. Tako bi brže izgradili ceste i pruge, a ljudi bi bili svoji. To ne bi bili skupi projekti, samo bi važnu ulogu igrali dobra volja i jedinstvo. Tu bih se pozvao na Jeana Roussoua koji je živio od 1712.-1778. godine. Njegov ideal bio je "natura imacunata", neokaljana priroda. E, pa i moj ideal je takav. Da mi je samo par dana vlasti. U svojim se mislima od Šenoe distanciram samo u činjenici da je on bio protorealist, a ja nisam. Ja sam malo ekspresionist. Sve u svemu, Šenoa mi je najbolji naš umjetnik. Za kraj rekao bih još samo to kako mi je pjesma "Budi svoj" iz temelja promijenila mišljenja i stavove. Svaki put kad tu pjesmu pročitam, kao da malo očvrsnem. Očvrsnem u psihičkom pogledu jer mi misli postaju zrelije i zdravije. Ne bih se ja mjenjao za svoje misli ni s kim jer me kroz moja razmišljanja i život vodi ona poznata Šenoina : "Budi svoj!".
OCJENA: DOBAR (3)


ZADAĆNICA FILIPA GAŠPARA ( 27.10.2000):

“Budi svoj” – moje i Šenoino viđenje ove sintagme”

Za Šenou u ovoj pjesmi “biti svoj” znači biti onakvim kakav jesi. Za njega su osobine koje čine čovjeka hrabrost, mudrost, poštenje, dobrota i skromnost. Ljudi ne smiju nikad klonuti duhom, moraju uvijek biti pošteni i dobri, moraju pomagati i voljeti svoje bližnje.
Za mene “biti svoj” znači imati svoje stavove i mišljenja o svijetu i ljudima. Ali moje mišljenje se donekle razlikuje od Šenoinog. Kada bi sve ljude krasile osobine koja Šenoa navodi, spomenuta sintagma bi izgubila svoje značenje. Neki ljudi su nepošteni i to je osobina koja ih čini takvima kakvi jesu. Kada bi netko takav poslušao savjet okoline i preobratio se u poštena čovjeka, sasvim sigurno više ne bi bio svoj. Razlog tomu je što su ga ostali uspjeli uvjeriti u ono što sami misle. Promijenio je mišljenje pod utjecajem društva. Što bi se dogodilo kad bi svi ljudi bili dobri kao što to Šenoa zamišlja i priželjkuje? Smatram da to uopće ne bi bio napredak u odnosu na sadašnje stanje. Možda ne bi bilo ratova, ubojstava i bla, bla…, ali mislim da bi se ja u takvom svijetu pomalo neugodno osjećao. Kada bi svi ljudi bili obučeni u zeleno, kada bi nosili zelene kape i kad bi uz to i sve oko nas bilo zeleno, nitko ne bi nikoga prepoznao i sve bi bilo jednolično. Kada bi svi imali dobre osobine, dogodilo bi se isto to. Nitko ne bi imao svoje ja. Također nitko nikoga ne bi prepoznao. To nije u redu. Mislim da bi Šenoa malo drukčije razmišljao kada bi porazgovarao sa mnom. Moje mišljenje je da bi kod djece već u ranoj dobi trebalo početi sustavno razvijati loše osobine. To ustvari i nije potrebno zbog toga što se svi ljudi rađaju s nekim lošim osobinama koje se razvijaju same od sebe. Čast izuzecima ( papa ). To je dokaz da je nemoguće ostvariti Šenoine želje. Čovjeku je u genima zapisano da mora biti loš i to znači biti svoj. Preciznije, loše osobine nas čine onakvima kakvi jesmo. Ali tko sam ja da pobijam Šenoine misli. Ipak je on završio osam razreda gimnazije, a ja tek dva. Vjerovatno je imao i dosta godina kad je napisao ovu pjesmu, a samim tim je imao ono što ja nemam: iskustvo. To je zasigurno jedan od glavnih razloga što se ja i August toliko razilazimo. Unatoč njegovom iskustvu usuđujem se izjaviti da Šenoa nije bio u pravu. Nakon razmišljanja koja sam u ovom djelu pretočio na papir, mislim da svi to shvaćaju.
Nadalje, mislim da ne treba pokušavati sve učiniti idiličnim i savršenim. I prije i poslije Šenoe mnogo puta se pokazalo da je to nemoguće. Zašto je propao komunizam? Zbog Šenoe. Upravo zbog toga što je pokušao napraviti nešto savršeno. Stoga ni ova Šenoina pjesma nema nekih dubokih korijena. Sa sličnim problemima se i ja susrećem, a ponajviše u školi. Svi profesori očekuju od učenika da budu savršeno mirni i da se potpuno koncentriraju na nastavu. Nekim učenicima to uspijeva, a nekima baš i ne. Onda ti nemirni učenici rade dar-mar. Gotovo u pravilu je omjer mirnih i nemirnih učenika pola:pola. Kada bi svi bili mirni, ništa ne bi funkcioniralo kako treba i život ne bi bio zanimljiv. Ovako je barem zabavno. Mislim da se niti onih pola mirnih učenika ne bi složila s tezom da bi svi trebali biti mirni. Oni uživaju u tome da ih netko zabavlja, a oni koji zabavljaju, uživaju u tome da ih zabavljaju. To je bliže savršenstvu nego u slučaju da su svi mirni. To je samo još jedna činjenica koja dokazuje da je Šenoa gadno pogriješio i da navodi ljude na krivi put. U prvom redu mislim da je pogriješio u samom nazivu pjesme, zbog toga što sam zaključio da većina čitatelja zaključuje da se radi o čovjeku kao čovjeku, a ustvari je riječ o čovjeku kao domoljubu. Kada se pjesma promatra sa tog stajališta, onda je to sasvim druga priča. Pretpostavljam da joj je to ustvari prvotna namjena. Ali osjećam se dužnim još jednom ponoviti neke stvari. Za zadaću smo dobili zadatak da protumačimo što Šenoa misli ovom pjesmom. Svi su je protumačili na način kojim sam započeo ovaj tekst. Nikome nije pala na pamet riječ “domoljublje”. Nitko se nije sjetio da “budi svoj” možda znači “budi Hrvat”. Baš to bi trebao biti naslov ove pjesme. Mislim da sam u ovom djelu počeo malo previše omalovažavati Šenou iako mi to nije bio krajnji cilj. Šenoa je začetnik hrvatske lijepe književnosti i jedan od najvećih domoljuba.
OCJENA: NEDOVOLJAN (1)


ZADAĆNICA HRVOJA BARLOVIĆA (25.05.2001.)

“Moji uzori u svijetu filma, glazbe i športa”

Ovaj ću sastavak sustavno razdijeliti na tri cjeline. Naime, ja imam uzore u tri životna područja: filmu, glazbi i športu. Počeo bih malo o svojim snovima. Kad bih mogao birati zanimanje bio bih glumac koji zna neku borilačku vještinu. Pogađate, glavni uzor mi je Jackie Chan, ali to se odnosi samo na svijet filma. Što se pak glazbe tiče, definitivni uzor mi je Roy Orbison. Taj čovjek živi za glazbu, no o njemu ću kasnije. Pogađate, u športu bi mi uzor bio Stjepan Tomas, zbog toga što se on jako trudi i žilav je.
Što se tiče svijeta filma, to je moj neprespavani san. To kažem zato što usprkos talentu koji imam za glumu, nikad ne budem postao filmska zvijezda zato što nemam dobrog menađera. Iako bih po onoj pradjedovskoj poslovici “Tko čeka – dočeka” i ja trebao postati glumac, babo mi je objasnio zašto to nije moguće: “Sine, ajmo u sto maraka da ne budeš bio glumac”, tada je rekao, a ja sam odmah znao da je u pravu. No, neka, nastavljam sa svojim idolom Jackie Chanom. On je kao novorođenče rođen u Hong Kongu u stanu od 20 m˛, ali još od djetinjstva je u njemu tinjala želja da bude poznat. Već s osam godina postao je tjelohranitelj svom učitelju Bruceu Leeju. U uličnim borbama on se uspješno nosio sa višestruko težim sumo-borcima koji variraju od 300-600 kila. Sa 11 godina uočio ga je poznati redatelj Steven Spilberg koji ga je odmah pozvao u Hollywood, ali je odmah nastao jedan problem: nitko nije znao kako se Jackie Chan zove zato jer je rođen kao nepoželjan i nitko mu nije nadjenuo ime. Onda ga je Spilberg prozvao Jackie Chan po svom prijatelju iz vijetnamskog rata. Tada su ga naučili da se zna potpisati i izvadili su mu njegovu prvu putovnicu. Chan je bio toliko uzbuđen da je od šoka progovorio. Prije odlaska u Ameriku, još se jedanput otišao potući sa svojim neprijateljem sumo-borcem Yokozunom, od kojeg je odmah napravio čvarke. Bili su to dobri čvarci jer je Yokozuna bio mastan. Kako bilo da bilo, Chan je uspio i danas zarađuje novce o kojima drugi samo sanjaju. On je danas poznat kao rasipnik koji nikad do kraja ne može izprazniti svoj račun jer je zaradio bezbroj novaca. Unatoč tome, on je ostao onakav kakav se i rodio – pošten, smion i besprijekoran karatist.
U glazbi mi je uzor Roy Orbison za kojeg kažu da mu je mama umjesto dude davala gitaru. On svira kao da je rođen sa notama, on sipa melodije i tako nastaju njegovi hitovi. Iako je kao dijete bio dosta kilav, u četrnaestoj se razvio u pravog dječaka. Tada je počeo svirati po zabavama u Coloradu i Nevadi. Tamo ga je primjetio jedan agent i ponudio mu obilan ugovor, ali ga je Roy odbio zbog svog ponosa. On je znao da ako zaradi puno novaca, bude počeo piti i drogirati se. Zato je odbio bogatstvo i nastavio svirati za dušu. Ta me priča dirnula i zato mi je on idol.
U športu mi nema športaša kao što je Stjepan Tomas. Kao malog svi su ga mučili, a sada on krši sve protivničke igrače u talijanskoj prvoj nogometnoj ligi. Jedanput je skršio Ronalda i slomio mu gležanj. Tu je Tomas izrazio svoj bijes što mu se skupljao kroz djetinjstvo. Njemu je jedan susjed uvijek govorio: “Zrno po zrno pogača, kamen po kamen palača”. To mu je bio jedan pametan susjed.
Kad govorimo o uzorima, treba govoriti i o njihovim lošim stranama, no ovi moji ih jednostavno nemaju. Kad sce podvučem, želio bih biti hibrid ove trojice.
OCJENA: VRLO DOBAR (4)


ZADAĆNICA NIKOLE ŠOŠKIJA (25.05.2001)

“Moji uzori u svijetu kapitalizma i sporta”

Uvijek sam volio razmišljati o ozbiljnim stvarima kao što je kapitalizam, poslovi, lako zaraditi, kako se može propasti, o poslovnim tajnama i da li čovjek mora biti darovit za te stvari. Dok je sa sportom druga priča, sport je igra i uvijek treba razonode za gradskog čovjeka, današnji sport više tomu ne liči, nego svi idu za novcem, uzet ću za primjer tenis. U tenisu se samo raspucava da se prije dođe do bodova, dakle igra gubi čar. Što je najgore, igra je prešla u kapital, sve se vrti oko novca. Dok u našem bilogorskom gradiću nije tako, tu se igra radi gušta. Stara poslovica kaže “Ko voli nek izvoli”, dakle ja igram nogomet gotovo svaki dan, ali ne radi bilo čega nego radi sebe, da dobijem kondiciju te da se družim s prijateljima.
Moji uzori su konkretni i imaju trenutačne sposobnosti te potencijal koji još nisu iskoristili. Svi žive kao bubreg u loju. Naime njihova imena su Bill Gates, Đoni Tafra i Javier Saviola. Između njih postoji analogija koju ću pokušati objasniti u nastavku. Saviola je jedan od brazilskih perspektivnih nogometaša, kad se rodio, doktoru je ispao iz ruke te pao na glavu. Osobno mislim da mu se onda otkačio neki dobri gen, pa je prohodao već sa tri godine i to bez hodalice, sa šest je mogao dubiti na glavi, a sa četrnaest je već mogao trčati brzo kao ja s petnaest. On trenira u River Plate i čeka da mu naraste cijena, te da poboljša karakteristike, dakle on je kapitalist. Bill Gates hm? On je preporoditelj mojih snova, sanjam ga već punih godinu dana, a taj san je kako on broji novčanice od 10 000$, na kojima je njegova slika i dosad je došao do 3 milijarde, znači da ću ga sanjati još 25 godina dok ne izbroji sve novce. On je najuspješniji poslovni čovjek na svijetu i ima toliko novaca da bi mogao kupiti cijelo zviježđe. Preostao mi je još Đoni kojeg ću opisati u četri riječi: “Mješanac ova dva čovjeka”.
Kada bi se moj san ostvario i postao tri čovjeka u jednom, tada bi bio sretan ka mladi mjesec i uvijek bi nosio vijenac od tratinčica. Možda u drugom životu, ali sigurno će se moja duša sjediniti s ove tri. Mislim da vatru koja gori ne treba dirati, što će reći da se duše nebi trebale sjedinjavati, zato jer bi se mogle sjediniti sve loše i prljave i tada bi nastalo najveće zlo i slijedila bi apokalipsa. Došla bi i četiri jahača apokalipse te uništila svijet, kao ljudska zloba. Ljudska okrutnost naudila je i Đoniju kada je bio mali. Kao malog zlostavljao ga je susjed i time narušio njegov metafizički slijed.
OCJENA: DOBAR (3)


ZADAĆNICA NIKOLE ŠOŠKIJA (09.03.2001)

“Životne vrijednosti u Teninoj i mojoj viziji života”

Tena je bila seoska mlada djevojka koja je živjela u jednoj vrlo nezdravoj atmosferi. Naime, njezin otac bio je grubijan, pijanica, nije volio raditi a pod milim Bogom ništa. On nije mario za svoju obitelj, napomenuo bih da gotovo nikad nije bio doma nego se uokolo zabavljao i pravio budalu od sebe. Bio je lijen poput kakvog Crnogorca ili Dalmatinca. Sjeo bi i čekao sve zdravo za gotovo, uostalom živio je ko bubreg u loju, što ponekad i nije loše. Njena majka? Ona je uvelike bila žena. Radilica, kao pčelica Maja, dok je Tenin stari bio trut. Teninoj majci nijedan posao nije bio sramotan, svaki je obavljala s lakoćom i veseljem, iako je bila tiha, nježna i imam osjećaj da je bila živahna kao vrabac. Ona je bila potpuna suprotnost ocu, čak mislim da je pomalo idiličan lik, volio bih imati takvu ženu, samo što bi joj ja pomogao recimo u odgoju djece, pri svim poslovima i katkad bi joj skuhao doručak ili pak donesao cvijet. Tena je za mene pomalo naturalistički lik, odnosno nju je pokorio ljudski rod, u kojem se ona nije mogla snaći poslije majčine smrti, nego se ponašala ko najlakša žena na svijetu, njoj se ukazala prilika, a ona ju je uhvatila, počela se loptati s njom. Tenu bih mogao usporediti sa stablom trešnje. Dok je bila mlada, bila je čista kao stablo zimi, kada je došlo proljeće na njoj su se pojavili cvijetići, lijepi i bijeli, djelomično netaknuti, kao Tena prije nego što ode Leonu. Tada nastupa ljeto, trešnje lijepe, meke, sočne, crvene, velike, kao Tena u punom sjaju, kad je dobivala što je htjela, svojom ljepotom. Zatim je dobila kozice i sve pada u vodu, tada je ona na samom dnu, u ponoru beskonačnom i mračnom, kao trešnja u jesen kada je jedu čvorci, tad trešnje postaju trule i pune rupa, tako je izgledala Tena, koja se raspada puna mulja i trula.
Moje i Tenine vizije svijeta se razlikuju ko crno i bijelo, ona misli da je bit življenja užitci i bolji život, te da se do cilja može doći ljepotom, te prodavanjem tijela kao robe, ali to znači da je ona u bedu, ponekad pomislim da je Tena slična Dvornikovoj sestri. Te mislim da se za krišku kruha može dobiti i do 5 jaja. Dok sam ja sličniji Popoviću koji je vrijedan, zgodan, svi ga vole, dobar ko kruh, nosi dobre tenisice, dobar je košarkaš, a i iskren, lijepo pjeva i nebrkat trenutno, ali ima on i nekih loših mana, koje meni ne pristaju. Sve mogu opisati jednom zgodom, kad je brao pamuk na farmi u Bostonu, Masačusec, u SAD-u, tada mu je pristupio jedan crnac iz Afrike, Pigmejac: “Brate ne mogu više, zamijeni me na pola sata.”. Zvonko: “Nemaš beda.” Ta situacija opisuje Zvonkovu širokogrudnost, veliku želju za rad, te njegovu radinost i sposobnost koju još posjeduje samo John Deer. Te vrline su i moje vrline, osim što su te vrline moje vrline, te vrline su i Zvonkove vrline, te vrline su dobre vrline i mislim da te vrline trebaju posjedovati svi ljudi. Ja kao individua mogao bih obići svijet bez da išta ponesem sa sobom, jer imam neke sposobnosti koje drugi ljudi nemaju, to mogu pokazati ovom naivnom tragedijom, kada je jedan moj prijatelj koji stalno loče meni rekao da ja gotovo nikad više ne moram jesti zato što sam ga poljubio u obraz, a to nitko nikad nije napravio, naime on nosi masku na glavi i nikad mu nitko nije vidio lice jer je ružan ko Barlović. I od tada ja više nikad nisam bio gladan. Moja vizija mi govori da ću ja biti siromašan i da ću imati zgodnu ženu koja će mi roditi 3 do četiri djece. Meni nije važan novac niti moć, meni je važna ljubav i nije zlato sve što sja. Mel in ore, fel in corde. Što znači da ću ja uvijek biti mlad u duši.
OCJENA: DOBAR(3)


ZADAĆNICA HRVOJA BARLOVIĆA (09.03.2001)

“Jesam li ja Lucija Stipančić”

Čitao sam i slušao o Luciji Stipančić i mogu jedino reći da je ona u svom životu fasovala. Morala se pokoravati ocu i bratu, te je bila poput zadnje sluškinje i robinje i to u svojoj kući. Mogu još reći da se držala vrlo dobro i unatoč svim ponižavanjima ostala je žilava kao od majke rođena. Iako je znala da je nepravedno to što joj se događa, uvijek se smiješila kad je kuhala ručak ili prala veš. To je ponajvečma potresna priča koja se dešava i dan danas. Kad je čitač pročita dođe mu da se upita: ”Jesam li i ja Lucija Stipančić?”. Vjerujem da ima dosta takvih slučajeva izrabljivanja djeteta, ali ufam se da je ipak više slučajeva gdje djete živi u normalnoj zajednici sa svojim ukućanima. Sada ću se malo pozabaviti i javno prodiskutirati o odnosima unutar moje obiteljske zajednice.
Gledajte, kod mene je situacija bitno drukčija nego u Stipančića iako volim nekada poslati sestru ili brata na razne zadatke. Mi se sve dogovaramo dogovorom, a ako nema dogovora riječima, onda na silu. Rekao bih da sam sretan pošto se svi u kući slažemo i u nas nitko nije trut. Svi radimo ponešto i to je najbitniji segment po kojem se razlikujemo od Stipančića. Ante Stipančić je bio lijen kao mazga, ali jak kao bik pa je u kući uveo svojevrsnu diktaturu i protektorat. Ponašao se prema ženama kao da su niža bića, a svog sina je gladio ptičjim mlijekom. Nije mu falilo ni nojevih jaja. Što je poželio to su mu majka i sestra morale ispuniti bez prigovora i posluga sa smješkom. Da, tako je to bilo prije, no i dan danas se nađe primitivnih pojedinaca koji rade robove od žena. No, gledajući povijesno i sociološki mislim da se žene sve više probijaju u životu i politici. Recimo, u Švedskoj je više žena-ministara nego muškaraca-ministara. No, vratimo se mi na Balkan, ipak o tome govori djelo “Posljednji Stipančići”. Lucija Stipančić u ono vrijeme možda nije ni bila svjesna da joj se dešava nepravda jer su onda takve bile i društvene norme. Njen se otac ponašao kao omer-paša ili kakav ađija, iako nije za to imao nikakve osnove. Bio je običan medvjed, trut ili nilski konj. On je bio opčinjen svojom primitivnom ideologijom, te se nije obazirao na opaske sa strane. On je svog sina nosio na zlatnom tanjiru, a na kćer je išao džonom. Nije na odmet spomenuti da se prema ženi odnosio kao prema namještaju (ormaru, stolici, stolu…). Ante je bio utjelovljenje primitivnog srednjeg vijeka i tipično zatupljen nametnutim idealima. Danas su ljudi otvoreni i suvremeni, te pljuju na takve primitivce. Danas bi za takve postupke Ante već bio u plinskoj komori ili bi ga objesili ko zeca. Danas ja, kao i svi iz moje generacije, poštujemo žene kao ravnopravna bića. Izuzetak je Nikola Šoški koje je u stanju zatući svoju rođenu sestru ako izgubi na videoigrama. On je također nehuman i prema svojim životinjama. Imade kornjaču već pet godina i još joj nije ni jedamput promjenio vodu u akvariju, gdje se nakupio mulj koji kornjači onemogućuje vid. Znam da ćete misliti da kornjača nema veze s temom, ali to je vrlo dobar primjer ophođenja prema svojim bližnjima. Takvih primjera ima bezbroj, ali državni ured za statistiku kazuje da ih je sve manje, usporedno s približavanjem Hrvatske Europskoj Uniji. Meni je najviše žao što u obitelji Stipančić nije bilo razgovora, jer možda Ante ni nije tako loš čovjek, možda je samo trebao otvoriti svoju dušu. Zašto je Lucija morala umrijeti od tuberkuloze? Zašto je njena majka morala završiti kao prosjakinja? Ha? Samo da je bilo razgovora, uvjeren sam da bi se svi njihovi problemi izpolirali i ne bi bilo više trzavica i svađa u toj nesretnoj obitelji. U zaključku ću reći nešto o razvoju međuobiteljskih odnosa i usporediti svoju i obitelj Stipančić.
Zaključak se uvijek počinje nekom poukom ili mišljenjem, no ja ću biti slobodan i početi ga ovom latinskom poslovicom: “Cornix cornici occulum non effodiet”. To znači vrana vrani oko ne kopa. To je vrlo krasna metafora za dobre obiteljske odnose. Ne treba se nikoga gladiti paunovim perjem, ali ne smije se nikoga ni gaziti blatnjavim džonom, jer to nije u redu. Anti Stipančiću bih preporučio da uvijek kad tuče ženu i kćer ima na umu ovu poslovicu: “Nec Hercules contra duos”. To znači ni Herkules protiv dvojice. Ante će kad-tad ostariti, a onda će mu trebati tretman, a dobit će džon u glavu. Dok bude bolestan onda će mu se žena osvetiti, dat će mu da pojede mišomor. Hoću reći, sve se vraća, sve se plaća.
OCJENA: DOBAR (3)


ZADAĆNICA NIKOLE ŠOŠKIJA (25.02.2000)

“Kulturni i zabavni život u mome gradu”

U mome gradu nema puno kulturnih događaja, ali to nadoknađuje zabavni život mladih i starijih ljudi koji izlaze van u kafiće i barove. Ja osobno izlazim u “HR Rock kaffe” gdje mi je veoma zabavno i osjeća se veoma dobar ugođaj, pogotovo zato što u “Rock” izlaze ljudi moje dobi i pušta se glazba koja mi se sviđa. U sportskom pogledu mislim da u Bjelovaru manjka igrališta za mali nogomet i košarku. Svakim danom igrališta su prepuna sportaša, ali nekolicina ih samo gleda jer nemaju gdje igrati. Ja preferiram nogomet, koji jako volim igrati, osjećam se uzvišenim kada ga igram.
Nogomet je za mene najbolji sport, od nogometa imam dvije koristi: prva je da se razvijam fizički, da razvijam tijelo, a druga je da razvijam svoju duhovnu stranu. Kada igram nogomet, osjećam se kao da letim, osjećam se udobno, kao u vodenom krevetu. Nogomet je veličanstven, bogovski sport, ali ima jedan nedostatak, a to je umor, ako ga igraš previše umoriš se, a po mome to ne valja, zato mislim da bi se u Bjelovaru trebao napraviti znanstveni centar u kojem bi znanstvenici otkrili tabletu protiv umora. Nogomet je kao crvena, fina, sočna, vrela, ukusna jabuka u koju ulazi crv, što ga više igraš, više se umoriš, kao što crv proždire sočnu jabuku, na kraju nema jabuke, kao što ne možeš igrati nogomet. Nogomet je prva strana moga života, ali imam ja i drugu i treću, druga mi je izlazak u grad i zabava sa mojim društvom, mojim najboljim prijateljima. Jedan od njih je baš sada smoje desne strane, to je trapavi Hrc koji je veoma humorističan i komičan, ali isto vremeno nadaren za fiziku, i pjesništvo i vrtlarstvo. On je veoma dobar vrtlar, ima lijepi vrt u kojem uzgaja egzotične biljke i male kaktusiče, koji me podsjećaju na moje mlade dane u Zadru gdje sam pao među kaktuse i sav se izbo, tada sam bio kod doktora i od tad ga mrzim, tj. ne volim posjećivati ga. Nadasve to nije lijepa uspomena, ali lako se pamti. Za pisanje moje prošlosti trebalo bi mi više tjedana pa ću prijeći na našu temu, profesorice. Izlaskom u grad javlja se moja druga strana duše, moja divlja, tada dolazim u “Rock” i počinje luda subotnja noć. Tada se alkoholiziram ali nikad tako jako kao prijatelji. Mislim da to nevalja, ali gledajući njih ne mogu izdržati, to je kao pustinja bez vode, što znači da se nemogu oduprijeti tijelom, kao ni pola ljudi koji izlaze u grad. Ipak nije sve u pijanstvu, mislim da je više u druženju i promatranju lijepih djevojaka te pričanja sa prijateljima, ogovaranja i komentiranja. Osobno sam zaljubljen u jednu djevu, lijepu kao lijep dan, kao slika, ona ima zjenice kao 2 sunca u ljetu za vrijeme najvrućih dana. Kosa joj je bijela kao oblaci ovčice koji zakrivaju ta sunca, lice joj je meko kao spužva, a usne kao moje srce, crvene, u samo obliku tog srca. Istiću se i neke obline na njoj, što me uzbuđuje. Ima figuru savršene žene. Treća strana mene je kulturno uzvišenje što u replici znači da posjećujem kino, Dom kulture i Gradski muzej, katkad i sam zasviram pianino. Ipak mislim da kultura nije dovoljno zastupljena u Bjelovaru, tj. u Bjelovaru treba otvoriti još jednu dvoranu za nastupe glazbenika i ostalih umjetnika kako bi privukli ljude iz okolice. Što bi utjecalo i na samu kulturu građana.
Mislim da bi stariji ljudi trebali bolje poraditi na Bjelovarskom kulturnom razvitku, te bolje odgajati djecu, mislim da su mene moji roditelji dobro odgojili ali oni nemaju veze sa mojim mišljenjima.
OCJENA : DOVOLJAN (2)


ZADAĆNICA NIKOLE ŠOŠKIJA (08.11.2001)

“Moj doživljaj poezije Sergeja Jesenjina”

Sergej Jesenjin je uvijek za mene bio čovjek od iskustva što se tiče opisivanja pejsaža i svoga kraja. Zato sam izabrao njega i njegove pjesme koje u meni pobuđuju osjećaj animalnosti, te transcedentalnosti prema selu. Selo je moja budućnost i moj san, ova bućnost i osjećaj samoće u gradu ne može opstati u meni. Grad i selo su totalno suprotna pojma, pa pošto me grad guši, morat ću okušati život na selu, gdje i teži moj duh. Oduvijek sam volio selo, kao i Sergej, zato bih sam sebe mogao pitati jesam li ja Sergej, ili je li on ja? Čitajući Jesenjinove pjesme spozano sam što je u biti krava, te neke druge životinje, te sam ih odlučio uzgajati. Mislim da su životinje vjernije od ljudi te da ih je lakše voljeti, s njihove strane biti lakše voljen. Kada bi uzgojio mnogo životinja, ne bi ih ubijao nego iskorištavao u neke druge svrhe, recimo za mlijeko, sir, vunu, a možda bi jednu kravu s velikim rogovima poklonio Šćuricu. Svakom priajtelju bih poklonio neku životinju, npr. Dvornik bi dobio kozu, Gašo jednog malog tornjaka po imenu Bruno, da se može družiti Alfom, Kovi bih poklonio konja da se uči voziti i Zvonku ovcu da se uči brijati. Moje životinje bi bile ekološki svjesne i ne bi pojele čovjeka.
Stoga sam odabrao pjesme koje mi se najviše sviđaju, a to su Krava, Lisica, Pjesma o kuji, Kačalovljevu psu. U njima on govori o bitku životinja te njihovim krepostima. Kada ja umrem ako umrem želio bih se reinkarnirati u psa lutalicu, ali ja bih se prao svaki dan i spašavao bih ljude od neugodnih iskustava. O kakav bi ja šarplaninac bio, zvao bi se Rambo. Sergej bi me možda opisao, a možda i ne bi, on opisuje selo, voćke i životinje zato je i bio poznat.
Zaključujem da je lijepo živjeti na selu, čitati Sergeja, te sjediti kraj vatre i slušati kako pucketa vatra.

OCJENA: NEDOVOLJAN (1)


ZADAĆNICA FILIPA GAŠPARA (08.11.2001)

Gdje Leje se kupusa zbiše
I zora ih rumenom vodom zali
Zeleno vime siše
Materi klenić mali

“Moj doživljaj poezije Sergeja Jesenjina”

Vrlo je teško objasniti pjesmu poput ove. No to ipak nije problem samo ove pjesme nego općenito svih pjesama Sergeja Jesenjina. Budući da sam već napisao ovu pjesmu na početku, lako je zaključiti da ću se u ovoj zadaći usredotočiti upravo na nju.
Prvo ću napisati ponešto o svojim razlozima zbog kojih sam odabrao ovu pjesmu. Sve je počelo kad sam danas došao u školu i saznao da pišemo školsku zadaću iz Hrvatskog. To mi je probudilo sjećanja na prošli sat Hrvatskog kada je profesorica najavila pisanje, ali ja sam očigledno zaboravio. No dobro. Neposredno prije Hrvatskog imali smo sat filozofije na kojem mi je moj prijatelj i suradnik Josip dvornik rekao da ima nekakvu knjigu od Jesenjina. Ta vijest me je iznimno obradovala zbog toga što sam u toj knjizi prepoznao materijal za svoje novo djelo iliti ovu zadaćnicu. No dobro. Moram priznati da sam prelistao cijelu knjigu koja je puna Jesenjinovih pjesama. U početku sam planirao odabrati pjesmu slučajnim otvaranjem knjige ali bih uvijek otvorio neku dugačku pjesmu, pa sam naposljetku odustao od te metode “Slučajnog odabira”. Tada sam krenuo u potragu prema naslovu. Pokazalo se da ima desetak pjesama sa vrlo zanimljivim naslovima ali i velik broj onih bez naslova. Prvo moram napomenuti da su ove sa zanimljivim naslovom sve dugačke pa sam bio prisiljen odustati i od toga. Preostalo mi je jedino da obradim pjesmu bez naslova. Izbor je pao na ovu koja se nalazi iznad naslova ove zadaće. Zašto? Iskreno rečeno glavni (i jedini) razlog je njezina dužina. Zauzima samo četri reda u knjizi, pa tako i u mojoj bilježnici. Pjesma je vrlo nerazumljiva za mladog mladića poput mene. No unatoč tome ja ću pokušati opisati svoj doživljaj ove pjesme. Kao prvo, ova pjesma govori o nekakvom kupusu i to je ustvari jedino što ja razumijem u njoj. Sada ću pokušati obraditi svaki stih zasebno.Tako ću možda uspjeti shvatiti značenje cijele pjesme u ukupnosti. Prvi stih: Gdje leje se kupusa zbiše. Što reći o ovom stihu? Kao prvo, ne znam šta su leje. To me podsjeća na riječ aleje, što su ustvari nekakve ulice, pa onda pretpostavljam da su to ustvari redovi kupusa. Već sam nešto postigao; preveo sam prvi stih. Gdje redovi kupusa se zbiše. Sada je krajnje vrijeme da prijeđem na drugi stih koji glasi: I zora ih rumenom vodom zali. Moram priznati da mi je ovaj stih razumljiv. Govori vjerovatno o tome da je kupus vlažan od rose pa izgleda rumeno kada je u zoru izložen prvim zrakama sunca koje dolaze iz smjera Japana. Još jedan stih je riješen ali činjenica je da stvari sada postaju gadne zbog toga što su preostala dva stiha stvarno ružna. Treći stih: Zeleno vime siše. Šta bi sad to trebalo značiti? Vime imaju krave, koze, ovce…, ali kakve to veze ima sa kupusom. Još piše i da je to vime zeleno, što je apsolutno nemoguće. Recimo da sam sada gotov sa ovim stihom, ali kao da i nisam zbog toga što sam doživio potpuni debakl u pokušaju objašnjavanja ovog stiha. Nisam baš optimist u slučaju prevođenja idućeg stiha ali barem ću pokušati, zato da ne ispadne da nisam hrabar. Četvrti, a samim tim i zadnji stih glasi: Materi klenić mali. Svaka normalna osoba će bez većih problema zaključiti da je ovaj stih abnormalan i deformiran i da ga ne može nitko prevesti. Vrijeme je da nešto napišem nešto o ovoj pjesmi u njezinoj cjelokupnoj obuhvatnosti. Ova pjesma je dosta nerazumljiva. Što je uzrok? U knjizi piše da je ovu pjesmu preveo neki Golob. On je ovu pjesmu tako dobro preveo da ja imam osjećaj da bi ju mnogo bolje razumio na Ruskom jeziku. To je pomalo žalosno. (*) Žalosno je i to što sam već malo previše napisao o Jesenjinu pa se nisam uspio osvrnuti na probleme u svijetu, i u Bjelovaru, u zadnje vrijeme. Što bi Jesenjin rekao da vidi što se sada događa? Bombe padaju na sve strane, Antrax na svakom koraku. No to su ustvari manje važne stvari za čovjekov opstanak. Važno je to što se Đordan vratio na parket. No to ima i svojih negativnih strana. Opet će vrtoglavo porasti prodaja Đ-ordanovih tenisica (ovako je rastavio riječ Đordan, op.a.). Svi znaju zašto je to loše. Postoji i dobra strana napada na Afganistan. Tamo je donedavno glavna grana proizvodnje bila proizvodnja droge. Sad se talibani ne mogu koncentrirati na to. U Bjelovaru se u zadnje vrijeme gradi obilaznica. Svi ljudi imaju barem jedan bubreg, a ako ne onda nisu ljudi. Kada su bubrezi bolesni onda se ide na dijalizu. Gadno je kad ni to ne ide. U prošlu srijedu su u ROCK KLUBU svirali narodnjaci – srpski. Ja sam malo bio tamo i nije mi se svidjelo. Bila je živa muzika. Pjevač je izgledao ko Haris Đinović samo što nije bio inteligentan poput njega. Sada ću navesti pjesmu Harisa Đinovića:
Ostarit ću, neću znati
Dal’ ćeš zamnom
Zaplakati
Ko ja za tobom
Ova pjesma je također u četri reda ali je mnogo razumljivija od Jesenjinove. Iz toga se može zaključiti da je Haris Đinović bolji pjesnik od Jesenjina.
U samom završetku moram istaknuti moj krajnji dojam o Jesenjinu, ovoj pjesmi i cjelokupnom njegovom opusu. Pjesme bi odlično zvučale kada bi bile uglazbljene uz harmoniku. Da je Jesenjin još živ mogao bi pjevati u duetu sa Džinovićem. Kladim se da bi to bio svjetski hit. No šalu na stranu (*). Jesenjin je jedan od najvećih pjesnika svih vremena, ako ne i najveći, i to nitko ne može osporiti, a kamoli ja. Ja sam svjestan da ova moja zadaća baš i nije uspjela ali zato sam označio zvjezdicama(*) koji djelovi ustvari i nisu njen sastavni dio. Ti djelovi su umetnuti zbog mojeg osobnog zadovoljstva. To ću sada objasniti. Ja doma imam sve svoje zadaćnice i uvijek kad sam tužan pročitam ih, te sam odmah bolje raspoložen. Molim vas da mi ne date 1.
OCJENA: NEDOVOLJAN (1)


ZADAĆNICA NIKOLE ŠOŠKIJA (21.02.2002)

“Glasujem za ‘Protiv’ ovisnostima”

Protiv sam ovisnosti jer je to najveći porok u životu, mislim da su ovisnici o drogi ili malo mutavi ili su se prevarili u samom početku, jer su mislili da je uživanje i ugodnost jedina stvar na svijetu koja je dobra. Nisu mislili na svoju obitelj ni na prijatelje nego na neprijatelje kao što su droga i pušenje. Misliti na neprijatelje je za mene stran pojam kao suh kamen na dnu mora. Neprijatelja treba poštovati, ali ne i klanjati mu se. Ovisnici misle da je droga fora, a u biti droga je noćna mora. Zašto? Zapitah se, čemu drogiranje, živjeti u javi ili živjeti u snu nisu niti slični pojmovi. Kombiniram da je pušenje čak gore od svih vrsta droga, jer ako umreš od droge, umrijeti ćeš barem u miru, užitku i duša ti je spokojna, ako pak umreš od nikotina znaj da ćeš dobiti ili rak ili ti odu glasnice što u replici znači da umireš u boli i dugotrajno se mučiš, pluća ti pocrne i počneš kašljat krv. Barlović mi je jednom rekao: “Ako se počneš drogirat, krv ćeš pi… i trule gume s…!”*. Zato Šoški nikad ni ne bi iskusio to ružno iskustvo koje bi se moglo nazvati travica smrti, ko i kuda harao je svijetom, ali nije okusio ni cigaretu ni lake droge. Ali ne mogu reći da nije popio pokoju litricu i vodicu. Iz osobnog iskustva mogu reći da alkohol može biti i prijatelj i neprijatelj, negiranje alkohola nije u redu, jer čašica piva ili vina može biti i korisna, nisam za alkohol ali recimo Šola je inače ovako bahata, agresivna i ima destrukcijsku ćud, ali kad se napije ona je miroljubiva i mirna, kombiniram, u školi je stalno pijana. I razmišljam sad o riječima babe Atiha u rijetkim trenutcima kad je ovaj bio trijezan, kaže veli: “da li piti ili ne piti, pitanje je sad.”. Mislim da ljudi sa problemima i možda nekim psihičkim problemima imaju pravo na piće. Vjerovatno da Šola ima probleme.
Ja sam čovjek od iskustva, povjerenja i iskrenosti, ali pošto sam iz prošle zadaćnice dobio jedan, morao sam sam pisati što sam morao, a ne što sam mislio, radi dobre ocjene, ali sad sam puko. Smatram da se u Hrvatskoj trebaju legalizirati sve droge, pa i ove najgore, jer ko se hoće drogirat drogira se i ovako. Kada bi legalizirali droge mogli bi otvoriti drogereški turizam, otvorili bi velike poslove za drogeraše, industrija bi se razvila, a i zaposlenost bi porasla. Isto tako razvio bi se i bolji sustav liječenja ovisnika o drogi. Zaključak: droge nisu loše što se ljudi drogiraju nego ljudi koji ne shvaćaju bit života i svojeg življenja. Život bi se trebao sastojati od odricanja i pomaganja, a ne uživanja i trovanja samog sebe, a dalje i druge. Drogeraši se primitivci koji ne mogu riješit problem na ljudski način.
* - “…krv ćeš pišat i trule gume srat!”

We all follow the Chelsea
Over land and sea - And Leicester!
We all follow the Chelsea
onnnntooo vi-ic-toreee
We all follow the Chelsea
Over land and sea - And Leicester!
We all follow the Chelsea
onnnntooo vi-ic-toreee

Slab sam ja igrač za subotnje gužve,
al' shvatam pomalo te pokretne spužve:
neko pijan lakše život odrobija.