nedjelja, 16.09.2007.

Wow, tek sam sad skužila da je ovo jubilarni 100-ti post na Karakterklubu!! Ha!!!

Čestitke primam na mail, hvala, hvala...

Ajmo dalje....
Moram u ovom trenutku biti jako direktna - možda nisam bila dovoljno jasna zadnji put - ne tražim ja potporu u dijeti, znam da ću to imati.
Tražim nekog, više vas, tko ima volje napisati koji motivirajući post na ovim stranicama. Biti urednik, dakle. Sa svim obavezama i lijepim stranama ovog ovdje druženja.
U prošlom sazivu smo neko vrijeme imali dnevne urednice, no cure su vremenom bile zauzete, uplelo se tu svega, i pomalo su odustale.
Imali smo goste - urednike, koji su pisali svašta nešto lijepoga ovdje. O svemu i svačemu. Razno raznih tema se pokrilo. I sada je otvoren poziv za sve one koji su zainteresirani, bilo povremeno ili kontinuirano pisati za ovaj blog. Vjerujem da vas ima puno koji bi imali nešto za reći, o bilo čemu vezanom uz kvalitetu života. Ajmo, ajmo, šta je zastalo??

Dakle, prijave na mail, može i ispod posta, samo naprijed...

Kako je prošao prvi tjedan?
Meni dobro. Nisam se u potpunosti držala dijete , vjerojatno mi je zato i dobro. No, kod mene to tako kreće - prvo odluka, pa malo uhodavanja, a onda navalim...ne na hranu, naravno.
No, moram sa vama podijeliti jednu dvojbu. Nisam niti sama sigurna koliko je ovo dobar put. Ni pod mukama neću priznati koliko kila imam, ili koliko posto viška, nikakav brojčani podatak, tak da se razumijemo iz prve, ali - jednu sam stvar shvatila - sve što imam viška naslagala sam putem dijeta. Klasični jo-jo efekt. Radi taj efekt jako dobro, trust me, I know that.
U čemu je stvar?
Navike, proklete navike.

Uvedeš nekakav red u prehranu. Traje to po par mjeseci. Ali, neka se samo slučajno dogodi nešto što može poslužiti kao izgovor za vraćanje u nazad, objeručke to prihvaćam - dobro mi došel izgovorček (ovo bi trebalo pjevati, ali sad vam doista ne mogu to dočarati) - i vraćam se unazad. Mislim, u psihičkom dijelu. U onom fizičkom idem samo unaprijed, što lijepo pokazuje kazaljka na vagi. Nepogriješiva je.
Tada, u tom periodu dok se vraćam starim navikama, nekako uspješno zaobilazim tu spravicu zvanu vaga i tako neko vrijeme, dok se ne vratim u prvobitno stanje.

Težim savršenstvu, znate? Obliku kugle, naravno....

I tako, čačkajući po razno raznoj literaturi, što stvarno znanstvenoj, što onoj popularnoj, po kojekakvim siteovima, pronađem ovo:
Debljina je bolest. I to opasna. Dugostvarajuća i neizlječiva, bez izmjene životnih navika.
Kako izmjeniti navike i pridržavati ih se u potpunosti do kraja života? Ja to još nisam otkrila. Neke stvari dobro funkcioniraju u relativno kratkim vremenskim periodima, no, u potpunosti, do kraja, robovi smo onoga što nam je usađeno uz glavu od djetinjstva, robovi smo svojih frustracija i godinama stvaranih obrazaca ponašanja.




Kažu, oni koji se razumiju, da je jedan od vrlo uspješnih načina liječenja one prave debljine onaj kirurškim putem.

Svojevremeno se pisalo puno o Ivi Balent (Todorić) i JacquesHoudeku koji su se podvrgli operativnim zahvatima za zauzdavanje apetita. Iva je ugradila vrpcu, Jasques je navodno balon stavio u želudac. Malo sam po internetu tražila siteove o tome, pa vam ostavljam neke linkove:

Lap Banding
Lap Band Surgery
Wikipedija

Što vi mislite o tome??