PROFESORICA I MAMA

srijeda, 31.10.2007.

luko paljetak o a.b. šimiću

A. B. Šimić je pjesnik-Ikar. Na svoje bolno golo tijelo on stavlja krila pjesme ne zato da se krikom i šutnjom uzvine do sunca, on hoće da dopre do najviših zvijezda zato da može, po mjeri pjesme velik, sav prijeći u zvijezde
LUKO PALJETAK

Trajno zagledan u svoj brijeg, ikarovski se smjestivši u os svojih simetričnih stihova, pjesnik Antun Branko Šimić leptirski maše krilima svojih pjesama, stresajući s njih bruševinu zvijezda, a ona pada na Drinovce i Grude, na brijeg što »stoji, plav i visok, susjed neba«, a na taj i na svaki brijeg svijeta pada da bi opet uzletjela i vratila se ponovno u zvijezde. A. B. Šimić je pjesnik-Ikar. Na svoje bolno golo tijelo on stavlja krila pjesme ne zato da se krikom i šutnjom uzvine do sunca, on hoće da dopre do najviših zvijezda zato da može, po mjeri pjesme velik, sav prijeći u zvijezde.

Ukupnim svojim pjesničkim djelom, u kojem ostvaruje sažetu biogenezu filogeneze naše i europske moderne poezije početka 20. stoljeća, od Matoševa simbolizma i impresionizma, preko kratkotrajnih futurističkih hvalospjeva stroju i ekspresionističkih krikova, koji su samo pripremili prostor za onaj izrazito njegov, sve do iznačašća vlastite pjesničke geometrije, nitko tako savršeno i jasno nije pokazao da poezija uvijek, svaki put iznova, svakim novim čitanjem, nadilazi i svijest čitača i svijest o samoj sebi, o načinima i sredstvima kojim se pjesma ostvaruje u riječima i između njih, u jeziku i između jezika.

Začuđujuće, ta sredstva jesu i sredstva iste te svijesti i uporišta plodonosne amneze, bolje rečeno glotofagije koja započinje i završava bjelinom. Ono što se događa između toga jest »završeni poredak jezika« (Jean Rousselot), jest pjesma kojom je još jednom, kao u ljubavi i smrti, obavljen »veliki posao« kojemu nema ni kraja ni početka. A. B. Šimić od samog početka zna da je pjesma onaj zvuk koji se spasonosno javlja nakon što »umukli su davno zvuci cvatnog premaljeća,/zvuci zvonki, zvuci mili« (Zimska pjesma), da će se opet, i zbog toga, vratiti živodajna snaga na zemlju, da će se nastaviti vječni krug umiranja i rađanja iz kojega je moguće izići tako što se treba pretvoriti u zvijezdu, čekajući do tada preobraženja stvari, čekajući i omogućujući ih.
Antun Branko Šimić, treba to jasno reći, jest astralni pjesnik, jest pjesnik zvijezda. Ni u koga kao u njega nema toliko zvijezda. One, od samog početka, od onih »zvjezdica čarnih, sjajnih« (Zimska pjesma), napučuju sav njegov lirski svemir. One su svjetla nepromjenjiva, vječna, ponekad i hladna; one su blijede i dršću, ne javljaju se uvijek, plave su, ali i mrke, ne može ih se doseći, zato za njima čeznu vodoskoci; one koracaju nebom, njihova moć je nevidljiva; one tonu u oči, njihova hladna svjetlost oblijeva tijelo; one su i zadnje zvijezde, padaju, a s njima zaredamo i mi; žene su zvijezde, a zvijezde su žene, gola tijela žena; i zemlja je zvijezda: ona je, međutim, »kratki izlet«, ponovit će Šimić za Shakespeareom, a Šoljan za Šimićem; zvijezde su mjera prostora veličine, one su ono što treba postati, u što treba prijeći, kamo se zapravo treba vratiti, jer one su mjesto ponovnog susreta »kad se opet rastanemo i pođemo na naše putove kroz beskraj«.

A. B. Šimić, kao veliki Mali princ hrvatske poezije, jest »stanovnik s neke nove zvijezde, glas sa zemlje smrt je njegova nebeskoga bića. Suputnik mu je mjesec. Za razliku od zvijezda mjesec koraca po vodi, ponekad ima crvene noge, glavu okruglu, crvenu, ponekad je bijel, najčešće plav, visok, svijetao, mjesečina je zato ponekad plava a ponekad mrtva; mjesec guta sunce, suparnika zvijezda. Sunce zato nije Šimićeva planeta, osim ako to nije zimsko sunce: tada je ono za njega papirnati danji mjesec; noć zato guta sunce, zato je u njega podne plavo, u protivnom: sunce je crveno, mrtvo, obješeno, kad zalazi davi se u rođenoj krvi.

Antun Branko Šimić, onako sav užaren - »Gorio je sav, i samo je zemlja mogla ugasiti taj plamen« (I. G. Kovačić) - ne slaže se sa suncem. Njemu, kao biću vode (rođen 18. XI.), čija gola površina nalik mu je zato na »leđa neke praiskonske silne žene«, draži je mjesec - njega »drže meke ruke mjeseca« - draža mu je noć, ali i ona »proguta se u sunce«. On se stoga neprestano kreće ondje gdje »sve se svršava na rubu vode i na rubu noći«, u prostor u kojemu se zbiva susret onoga unutrašnjeg s onim što omeđuje tijelo, s onim što je omeđeno tijelom. Tim/ takvim prostorom uništenja i obnavljanja suvereno vlada žena, mnoge žene; one šume, one su »jato tica«, one su gole djevojke u čije se oči nije zagladala ljubav, one su najčešće izgubljene, zaključane, s beskrajnim Unutra.

Žene/žena Šimiću je potrebna za preobrazbu, za oslobođenje: »Dok je žena uza me, sa mnom, dakle dok sam o njoj ovisan, ja sam doista neovisan. (...) kad je ona daleko od mene, dakle kad sebe ne dijelim zajedno s njom nego sam sav potpuno svoj, neovisan, ja sam onda zapravo sasvim sav njezin, sasvim ovisan. - Ja trebam ženu pokraj sebe da se oslobodim od - žena; ja trebam ženu da je - ne trebam« (Zapisi 1920. - 1923.). Žena je zato u njega i vrlo konkretna i samo tema - »Žene koje su bile nekad u našem životu, što su one sada i što će biti ubuduće« (Zapisi 1920. - 1923.) - savršeno uobličena u pjesmi »Tužaljka«. Čitavim univerzumom Šimićevim vlada On, Bog. Mi smo njegove želje; sve je samo beskrajni pogled Boga, tamno Božje krilo, bezdano oko Božje. On određuje krajeve u koje ćemo mrtvi poći, on je i mučitelj: »sa nama stoji nevidljivi i svirep (...) / u mraku« (Bog mučitelj; traje: »Naša vječna borba protiv Njemu i Njegova vječna pobjeda« (Zapisi 1920. - 1923.), onda »kad oluja prođe«, kad »samilost reže blag i dubok posmijeh pomirenja«, kad »tamni Bog se obrati u svjetlost /što se vani valja prostorima i na naša okna divlje navire« (Bog mučitelj). On je Bog njegova djetinjstva, »on bijaše svuda i u svakom času/u prostoru, u vremenu/ (...) dokle god je miso dopirala, on je bio/uvijek dalje, dublje/ bez kraja na svakoj strani«. On je, to Šimić dobro zna, onaj koji, pod maskom muze, daje, šapće zametak pjesme, iz kojeg »sve ostalo treba da se tek razvije (...) - dakako po stvaralačkom zakonu toga zametka što ga propisuje osjećaj« (Dnevnik 1920. - 1921.).

Razmišljajući neprestano o tom razvitku, razvijajući svoj izražajni sustav, Antun Branko Šimić osvojio je, oslonivši se na Baudelairea, vlastitu geometriju pjesme. Uspravan, kakav je uvijek bio, svoja preobraženja ustrojio je po novom, potpuno posvojenom načinu. Oko nevidljive osi pjesme, na koju kao na kralježnicu postavlja njene nosive pojmove, organizirao je lirski materijal pjesme, u horizontale, ritmizirane po mjeri vlastitog nemira, polažući »mir, blagost ravnodušnost«, ostavljajući »za uzlaznu liniju uznesenje; za silaznu žalost, očajanje;... za nagli uspon osjećaje uzleta, ushita itd.... itd.« (Geometrija i pjesma), potpuno svjestan da »te razne linije kao simboli za razna osjećanja mogu se očitovati i u slici pjesme i u ritmu ili, što je najbolje, i u slici i u ritmu simultano« (isto). Stihovi Šimićevih pjesama slažu se stoga jedan na drugi nalik na geološke slojeve, od onih primordijalnih, sazdanih od pramaterije, do onih najgornjih - koji su uvijek na dnu pjesme; slažu se kao poetički i kao civilizacijski slojevi, ponekad mirno, slično vodama i ravnicama, ponekad tektonski uzdrmano pod konkavnu visinu nebesa izvijajući kralježnicu brijega stiha kao razvođe svjetlosti i tame, dana i noći koji »preko nas u vječnost se bez konca (...) ruše«.
Poezija, naime, gotovo da i nije ništa drugo nego neprestano, opetovano magično otkrivanje jasnoće tajanstva, tajanstva jasnoće, tajna za tajnu, dar za dar. »Ja pjevam«, kaže Šimić »i pjesme moje u svijet padaju kao zvijezde«. Sve one zajedno tvore neponovljivo blistavo sazviježđe A. B. Šimić.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

">

MOJ HRVATSKI
zaplakao sam hrvatski
progovorio hrvatski
hrvatskim govorim
šapućem hrvatski
šutim hrvatski
sanjam hrvatski
i na javi sanjam hrvatski
volim na hrvatskom
volim hrvatski
pišem hrvatski
kad ne pišem ne pišem hrvatski
sve mi je na hrvatskom
hrvatski mi je sve
Pajo Kanižaj

free image hosting

Naučio sam... da ti je, bez obzira koliko ozbiljnosti život zahtijeva od tebe, uvijek potreban prijatelj s kojim se možeš glupirati.

Naučio sam... da je biti ljubazan važnije nego biti u pravu.

Naučio sam... da ljubav, a ne vrijeme, liječi sve rane.

Naučio sam... da svatko koga sretneš, zaslužuje da ga pozdraviš s osmjehom.

Naučio sam... da dobre prilike nikada nisu izgubljene; netko će se uvijek poslužiti onima koje ti propustiš.

Naučio sam... kada se naučiš živjeti u luci gorčine, sreća će se uvijek sidriti negdje drugdje.

Naučio sam... da treba dijeliti riječi koje su nježne i mekane, jer češ ih sutra možda morati pojesti.

Naučio sam... da je osmjeh jedan jeftin način da popraviš svoj izgled.

Naučio sam... da ne mogu odabrati kako se osjećam, ali da mogu odabrati što ću napraviti u vezi toga.

Naučio sam... da svi žele živjeti na planini, ali da se sva sreća i rast događaju dok se uspinješ.

Naučio sam... da je dobro davati savjet samo u dva slučaja: kada ga netko traži ili kada je pitanje života i smrti.

Naučio sam... kada planiraš osvetiti se nekome, time samo dozvoljavaš sebi da te ta osoba nastavi vrijeđati.

Naučio sam... što imam manje vremena, više stvari mogu napraviti.
Andy Rooney

image hosting for myspace

Sve što treba znati o tome kako valja živjeti, što činiti i kakav biti, naučio sam u vrtiću. Mudrost me nije čekala na vrhu planine, na kraju dugog uspona školovanja, nego se krila u pješčaniku dječjeg igrališta.
Evo što sam ondje naučio:
Sve podijeli s drugima.
Igraj pošteno.
Ne tuci ljude.
Svaku stvar vrati gdje si je našao.
Počisti za sobom.
Ne uzimaj što nije tvoje.
Kad nekog povrijediš, ispričaj se.
Peri ruke prije jela.
Pusti vodu u zahod.
Topli keksi i hladno mlijeko su zdravi.
Živi uravnoteženo: malo uči, malo razmišljaj, crtaj, slikaj, pjevaj i pleši, igraj se i radi - svaki dan od svega pomalo.
Svakog poslijepodneva odspavaj.
Kad izađeš u svijet, budi oprezan u prometu, drži se za ruke i ne udaljavaj od svog prijatelja.
Ne zaboravi da čudo postoji. Robert Fulghum