PROFESORICA I MAMA

utorak, 02.10.2007.

EVO ME OPET

Počela je škola, ušli smo u film. Zato, eto mene opet. Pokušat ću puno toga opet napraviti ovdje, a vi komentirajte i pišite što vas zanima. Najviše će biti za prvi i treći razred, s njima sam u tijeku. Za prijatelja s bele, starog frenda Božića, za početak Zločin i kazna. Pozdravlja vas sve PROFESORICA I MAMA!"

F. M. DOSTOJEVSKI

ZLOČIN I KAZNA



Bilješka o piscu:

Rođen je 1821.g. u kući vojnog liječnika. Završio je privatnu moskovsku školu, a zatim se upisuje u inženjersku školu koja nije odgovarala njegovim sklonostima za književnost. Uskoro završava akademiju, i počinje se baviti pisanjem. Čita razne zabranjene knjige i kreće se u socijalističko - utopističkom krugu. Zbog toga je i skoro pogubljen, ali je u zadnji tren pomilovan i poslan na prisilni rad u Sibir. Nakon kazne vraća se u Petrograd i bavi se književnošću. Putovao je Europom i vraća se u Rusiju s nadom za boljitak. Borio se s bolešću i materijalnim neprilikama.
Poznajemo ga kao ruskog realista i modernista, pisca psihološkog romana, oca modernog romana, pripovjedača…
Njegov psihološko roman je studiozno građen, sadrži elemente kriminalističkog i bulevarskog romana, a likovi su buntovnici, kršćani, robijaši, prostitutke, likovi koji ne službuju radnji već ona njima.

O romanu:
Priča je napeta studija jednog ubojstva, od ideje motiva, načina, plana, izvršenja i kazne. Prikazana je duboka psihološka analiza Raskoljnikova, provedena u samo devet dana koliko traje djelo.

Fabula:
Raskoljnikov - glavni junak romana - student prava planira ubojstvo, Aljone Ivanove, lihvarice, čijim novcem bi usrećio ljude u svojoj okolini, a njezin nestanak bi i sam po sebi pomogao ljudima i njenoj okolini. U početku postoji unutrašnja borba između jednostavnosti rješenja i gnušanja prema samoj pomisli na takvo djelo. Razne okolnosti nagnaju ga na zločin - pismo od majke, Sonjin život, spoznaja da je lihvarica sama. Majka mu piše kako će bogato udati kćer da njemu pomogne. On teško podnosi sestrinu žrtvu, Marmeladovljevu životnu priču, činjenicu da se Sonja prostituira da prehrani obitelj.
Raskoljnikov ostvaruje plan, no usput ubija i Lizvetu, a opljačkani novac skriva pod kamen. Vraća se u sobicu i pada u groznicu, te se bori sa savješću, dok dvoboj vodi s Porfirijem Petrovičem koji sve više steže psihološki obruč. Na kraju Raskoljnikov priznaje i odlazi sa Sonjom u Sibir na odsluženje kazne. Nakon svega vraća se u život pun nade, koju skuplja od Evanđelja i Sonje.

Likovi:
Raskoljnikov je lijep i stasit bivši student prava, koji živi u maloj tijesnoj sobici, koja ga steže poput oklopa. Bijeda i neimaština mu se gade, te se on otuđuje, postaje zamišljen i općenito nedruštven. Svoju unutrašnju borbu potkuruje mišlju kako bi jedan život mogao spasiti tisuće bijede. Nakon ubojstva ga hvata strah, jeza, izgubljen je i uplašen. Na kraju djela nalazi davno izgubljeni spokoj.
Sonja je prostitutka čistog srca, stidljiva, plaha, ona je religiozna kršćanka, trpi bez prigovora, očito još veću bijedu od Raskoljnikove.
Andrej je nihilist, kritičar društva, prost čovjek, radio je kao službenik, koji vjeruje u budućnost i podržava preljub.

Stil u djelu:
Dostojevski najviše koristi unutrašnji monolog, diskusije, pa čak i snove likova, da opiše njihove psihičke probleme, kojih kao ni fizičkih nikad ne manjka.
Pripovjedač nije naglašen ni eksponiran, ali se često uživljava u likove i priča iz prvog lica.

Mjesto i vrijeme radnje:
Radnja se zbiva u Rusiji u 19. st.



Književno djelo Fjodora Mihajloviča Dostojevskog značajno je ne samo u okvirima ruske književnosti, gdje je često bilo osporavano, već je ono mnogo značajnije za zapadnoeuropsku književnost i misao kraja XIX i XX stoljeća. Gotovo da nema pisca, kritičara, povjesničara književnosti ili suvremenog mislioca koji se na neki način odredio prema djelu Dostojevskog. William Faulkner je pisao da je Dostojevski umjetnik s kojim bi se rado usporedio svaki pisac samo kada bi mogao. Austrijski književnik Stephan Zweig smatrao je tragediju Karamazovih isto tako značajnom za svjetsku književnosti isto tako kao i trilogiju Orestija ili epove Homera. Za Thomasa Manna Dostojevski je največi psiholog svjetske književnosti, za Nitzschea on je jedini mislilac od kojeg je nešto naučio. Za Gidea romani Dostojevskog nisu samo knjige već najustrepta-
liji život za koji zna. Prodiranje u psihički svijet čovjeka, funkcioniranje njegove podsvijesti, kako ih opisuje Dostojevski, visoko su cijenili Freud i Adler. Maksim Gorki je, nazvavši Dostojevskog zlim genijem, priznao da se njegov talent može usporediti jedino sa Shakespearovim.
Tridesetih godina F.M.Dostojevski, sin vojnog liječnika i kčeri morskog trgovca, živi i školuje se, zajedno sa svojim starijim bratom Mihailom, u jednom od najboljih moskovskih pansiona. Tamo se, slično kao i u liceju koji je pohađao Puškin, poseban naglasak stavlja na književnost. Profesor ruske književnosti doduše ne priznaje Gogolja, ali zato svoje učenike detaljno upoznaje s Puškinom, Ljermontovim i Koljcovom. Ovdje se mladi Dostojevski upoznaje i s francuskom književnošću te pored klalika Racinea i Corneillea čita djela suvremenih francuskih autora - Balzaca, Hugoa, George Sand, E. Suea, djela nova i sadržajem i formom, čije ćemo tragove pronaći u stvaralaštvu ranog i zrelog Dostojevskog. Istovremeno on se zanosi i "gotskim romanima" Ann Cliford.
Godine 1837. Dostojevski se, prema želji oca, upisuje na vojnu inženjersku akademiju u Petrogradu. Niz stručnih predmeta i stroga disciplina inženjerske škole oduzimaju Dostojevskom mnogo vremena, ali ga ipak ne sprečavaju da se, kao i do tada, bavi književnošću. Pisam koja Dostojevski u to vrijeme upućuje bratu Mihailu puna su rasprava o Schilleru i E.T.A.Hoffmannu, Byronu i Shakespearu, Goetheu i Homeru. Njegov odnos prema književnosti gotovo je religiozan i upravo je književnost za Dostojevskog to što jedino može izmijeniti svijet. On je još uvijek naklonjen romantičarskoj književnosti kojoj će uostalom biti uvijek naklonjen, no za daljnji život pitomca inženjerske akademije presudno je poznanstvo s Gogoljem.
Dostojevski je završio akademiju u činu oficira, no već sljedeće godine zatražio je otpuštanje iz vojne službe. On se osjeća pjesnik, ne inženjer. Za Dostojevskog istodobno počinju financijski problemi koji će ga pratiti cijeli život. Upoznaje svijet zalagaonica, novčanih zajmova i mjenica, poslovnih ljudi i petrogradskih zelenaša, svijet gdje vlada novac, svijet u kojem će živjeti junaci njegovih romana (Zločin i kazna, Krotka).
Ruski čitatelji upoznaju Dostojevskog kao prevodioca Balzacova romana Eugenie Grandet. Prijevod je objavljen 1844.g., Dostojevski ga smatra izvrsnim, ali taj prijevod je tek predradnja, priprema za književni rad. Prvi roman Dostojevskog bio je Bijedni ljudi(1846). Dostojevski je, oslanjajući se na rusku književnu tradiciju Puškina i Gogolja, stvorio roman u duhu vladajuće naturalne škole, a epistolarna mu forma dopušta da prodire u psihički svijet svojih junaka i na nov način ispriča o životu "malog čovjeka" premjestivši naglasak na sa socijalne na psihološku motivaciju. Iste godine kad i Bijedne ljude Dostojevski objevljuje svoje pripovijetke Dvojnik (1846) i Gospodin Proharčin.
Radeći na noveli Gospodin Proharčin, Dostojevski se poslužio novinskim materijalom, člankom o siromašnom činovniku koji je umro s pola milijuna gotovine. Tim postupkom pisac će se koristiti i pri stvaranju svojih velikih romana (Zločin i kazna, Demoni, Braća Karamazovi) i na taj način povezivati aktualna društvena i politička pitanja Rusije s filozofsko-psihološkom problematikom.
Likovi pripovijedaka Slabo srce (1848) i Polzunkov (1848) pripadaju istoj socijalnoj sredini kojoj pripadaju i likovi prethodnih pripovijedaka i romana, a srodni su im i po svojim psihološkim karakteristikama. Ostajući vjeran svojim siromašnim i osamljenim junacima, sivilu svakodnevničkog gradskog života poniženih činovnika, zavedenih djevojaka i bijednih studenata, Dostojevski želi progovoriti i o ljudskim strastima, moralnim i etičkim traženjima, dobru i zlu, o izuzetnim ljudima, "velikim grešnicima", "napoleonima", o idealnom čovjeku, o ženi razapetoj između strasti i kajanja, o slobodi koja je čovjeku mučna, nepodnošljiva.
Dostojevski zastupa načela idealističke estetike, zahtijeva slobodu stvaralaštva i umjetnosti, smatra da umjetnost mora biti nezainteresirana, a umjetnički čin iracionalan. Njega norme i zadaci ograničavaju, on se ne može i ne želi odreći svog romantizma i fantastike, svojih motivacija podsviješću što počinju zamjenjivati socijalne motivacije. Dok Turgenjev poetizira svijet koji opisuje, a Tolstoj pokušava prodrijeti u dušu svojih likova, Dostojevski dokumentarnoj građi pridaje novo značenje - filozofsko. Svojim razgovorima s nepostojećim anticipira buduće junake u čijim će se podvojenim svijestima odvijati cijeli dijalozi. "Antijunak", kako ga naziva Dostojevski, u dijaloškoj formi razmišlja o društvenim i polotičkim idejama svog vremena, o socijalizmu, suprotstavlja se civilizaciji i poriče čak i sam pojam "progresa" koji se uz nju vezuje, polemizira s Černiševskim i njegovom teorijom "razumnog egoizma" (parodirat će je Dostojevski u liku Lužina u Zločinu i kazni).
Monološka forma omogućuje Dostojevskom da neograničeno istražuje misaoni i emocionalni svijet svog "antijunaka" te da iskaže odrađene filozofske, etičke i estetske sudove koji su uvijek u dijaloškom suodnosu s tuđim idejama i mišljenjima. Glazbena načela kompozicije razvit će Dostojevski u svom romanu Zločin i kazna (1866).

U središtu romana nalazi se lik bivšeg studenta, dobrovoljnog osamljenikaotuđenog od društva, "poniženog i uvrijeđenog", no i ogorčenog filozofa zločinca Rodiona Raskoljnikova. On u svojoj potkrovnoj sobici, koja je više nalik na grob negoli na sobu, razvija intelektualnu teoriju natčovjeka prema kojoj je sve dopušteno, pa i "krv po savjesti". Da bi provjerio svoju teoriju, da bi dokazao sebi da nije tek pripadnik mase, "materijala", Raskoljnikov ubija staru lihvaricu. Nakon počinjenog ubojstva ne može izdržati moralni i psihološki pritisak, kaje se i predaje vlastima. Svi postupci Raskoljnikova, a ponajprije ubojstvo, motivirani su višestruko, a ni jedna od motivacija nije potpuna ili dominantna. Ubojstvo starice "intelektualna" je odluka Raskoljnikova, provjera njegove teorije, ali se ono istovremano motivira i psihološki i socijalno. Sudbina Raskoljnikova isprepleće se sa sudbinama drugih "poniženih i uvrijeđenih" stanovnika prijestolnica i one uvjetuju i opravdavaju njegov postupak. Isprepliće se sa sudbinom pijanog i nesretnog Marmeladova, njegove smrtno bolesne žene Katerine Ivanove i djece čija je budućnost pijanstvo, tuberkuloza ili prostitucija. Na prostituciju se odlučuje i Sonja, kći Marmeladova, da bi spasila obitelj, a Raskoljnikov, svestan veličine Sonjine žrtve, uviđa i njenu uzaludnost. Na žrtvu su primorane i majka i sestra Raskoljnikova, Dunja koja je spremna na ponižavajući brak s mrskim i ograničenim Lužinom da bi osigurala bratu budućnost. Puljherija Aleksandrova, majka Raskoljnikova, odobrava taj brak kao jedini mogući izlaz iz situacije u kojoj se obitelj našla. Raskoljnikov pak Dunjin brak poistovjećuje sa Sonjinom prostitucijom, ne prihvaća žrtvu svjestan da je i taj izlaz tek prividan, jedan od mogućih kompromisa s vlastitom savješću. Scena s pijanom djevojkom koju Raskoljnikov slučajno sreće na svom lutanju petrogradskim ulicama, a čija je propast samo pitanje vremena, kao da dokazuje da sudbina Marmeladovih, Sonje, Dunje nije samo slučajna, već neizbježna. To je dodatni moment koji ga potiče da učini "ono".
Neumitnost propasti većine tih ljudi uvjetuje neimaština, nedostatak novca. Stara zla lihvarica posjeduje novac, koji bi spasio živote mnogih, i Raskoljnikov ga ne želi za sebe samoga. Socijalno zlo velikog grada potiče Raskoljnikova na zločin. Svaki od likova pokušava naći svoje rješenje, svoj izlaz iz bezizlazne situacije šti ih stvara veliki grad. Njihove životne priče prepleću se s onom o Raskoljnikovu, vode prema problemu koji njega muči, podržavaju ga u njegovoj odluci, naglašavaju bezizglednost njegove situacije, psihološki, emocionalno i socijalno pripremaju ga na zločin. Život Lužina zasnovan je na ideji "razumnog egoizma" koji čak i samom Raskoljnikovu zvuči kao strašna parodija njegovih vlastitih ideja. Marmeladov je pak suprotstavljen Raskoljnikovu svojom pokornošću pred sudbinom i vjerom koju ne gubi čak ni onda kada je potpuno svjestan vlastite konačne propasti.
Sav roman protječe u dijalogu. Dijalog je ili stvaran - Raskoljnikova sa Sonjom, s istražiteljam, sa Svidrigajlovim, ili pak unutrašnji kao monolog Raskoljnikova, što prelazi u dijalog. Gotovo sva zbivanja romana upoznajemo prelomljena kroz svijest Raskoljnikova.
Kriminalistička fabula, koju je u Zločinu i kazni Dostojevski prvi put upotrijebio, služi iskazivanju etičkih, moralnih i filozofskih ideja, a i za postavljanje aktualnih društvenih pitanja Rusije tog vremena, pitanja pijanstva, prostitucije, obitelji, sudstva itd. Fabula je cjelovita i završena - Raskoljnikov se kaje, odriče svojih ideja o natčovjeku, i u Sibiru, sa Sonjom koja ga prati, čita evanđelje, no pitanja koja postavlja roman ostaju otvorena.

- Mjesto radnje je Petrograd koji se bitno razlikuje od Pariza. Dok je u Parizu opisivano siromašno građanstvi i puk, ali koliko god ti ljudi bili siromašni ne mogu se mjeriti sa bijedom ljudi iz Petrograda. Likovi koje Dostojevski opisuje na samom su dnu svega, toliko jadni i toliko siromašni da se ne mogu čak ni približno usporediti sa siromašnim pariškim pukom. Sve je svedeno na krajnju bijedu.
"Vani je bila strašna žega, a uz to i sparina, gužva, na sve strane vapno, skele, opeke, prašina i onaj posebni ljetni zadah što je dobro poznat svakom Petrograđaninu koji nije kadar unajmiti ljetnikovac - sve to neugodno uzdrma ionako već rastrojene mladićeve živce. Nepodnošljiv zadah iz krčma kojih u tom dijelu gradu ima sva sila, i pijanci koje je neprestance susretao iako je bio radni dan, dopunjavahu odvratan i turoban kolorit prizora."
"Doduše, ta je gradska četvrt bila takva da je tu bilo teško koga iznenaditi odjećom. Sijenska tržnica u blizini, mnoštvo stanovitih lokala i uglavnom
- Čak i vlasnici velikih kuća koji su iznajmljivali stanove bili su siromašni i svedeni na krajnju bijedu, što se vidi po sobama koje su iznajmljivali:
"Bijaše to majušna prostorijica, pet - šest koraka dugačka, neobično jadna, s onim svojim žućkastim, prašnim tapetama, na mnogim mjestima odlijepljenim od zida, i toliko niska da se malo viši čovjek osjećao u njoj tjeskobno te mu se sve nekako činilo da će udariti glavom o strop. Kakva soba, takvo i pokućstvo: tri stara stolca, prilično trošna, u kutu obojen stol na kojemu ležaše nekoliko bilježnica i knjiga; već po tome koliko su bile zaprašene vidjelo se da ih već odavna ničija ruka nije taknula; i napokon glomazna sofa, nekoć presvučena cicom a sad sva izderana, zapremala je gotovo cijeli zid i pola širine cijele sobe te služila Raskoljnikovu kao postelja..."

- Raskoljnikov je vrlo povučen u sebe i neki svoj svijet, rijetko s kim puno govori, ali zato pažljivo sluša sve što mu sugovornik priča
"Usput rečeno, bio je neobično pristao, divnih tamnih očiju, kestenjaste kose, povisok, vitak i sjenit. Ali uskoro je utonuo u nekakvu duboku zamišljenost, bolje reći - čak u nekakav zanos, i pošto dalje ne primjećujući više ništa oko sebe, pa i ne želeći ništa primijetiti. Kadikad bi samo nešto promrmljao sebi pod nos, iz one svoje navike da razgovara sam sa sobom što ju je malo prije bio i sam priznao. U ovom je času znao da mu se misli na mahove brkaju i da je malaksao: već je drugi dan kako nije gotovo ništa okusio. Toliko je bio bijedno obučen da bi se neki drugi čovjek, čak i naviknut na pohabanost, stidio da u po bijela dana izađe na ulicu u takvim dronjcima."
"Raskoljnikov nije bio navikao na svjetinu i, kako već rekosmo, klonio se svakog društva, pogotovo u posljednje vrijeme. Ali sada ga najednom nešto privuklo ljudima. Kao da se u njemu zbivalo nešto novo, a u isti mah kao da se nekako zaželio ljudi..."
"Zanimljivo je da se Raskoljnikov, dok je studirao, nije gotovo ni s kim družio, od svih se tuđio, nikom nije odlazio u posjete i nerado je dočekivao goste. Uostalom, uskoro su se i od njega svi odbili. Nije sudjelovao ni u zajedničkim sastancima, ni u razgovorima, ni u zabavama, ni u bilo čemu drugome. Učio je mnogo, nije se štedio i stoga su ga poštovali, ali ga nitko nije volio. Bio je vrlo siromašan i nekako nadmetno uznosit i suzdržljiv; kao da je pred svima nešto tajio."
- puno toga o Raskoljnikovu saznajemo i od Razumihina:
"Rodiona poznajem godinu i pol dana: natmuren je, mrk, uznosit i ohol; u posljednje je vrijeme (a možda i znatno ranije) nepovjerljiv i sklon hipohondriji. Velikodušan je i dobar. Nerado iskazuje osjećaje i radije će biti okrutan nego da riječima iskaže što mu je na srcu. Inače, ponekad uopće nije hipohondar, nego je naprosto hladan i besćutan, u čemu ide sve do nečovječnosti, baš kao da se u njemu redom smjenjuju dva suprotna karaktera. Ponekad ne možeš riječi izvući iz njega! Nikad nema vremana, neprestano mu netko nešto smeta, ništa ne radi. Nije podrugljiv, ali ne zato što nema duha, nego baš kao da nema vremena za takve tričarije. Ne sluša do kraja što mu govore. Nikada se na zanima za ono što u tom trenutku zanima sve druge. Neizmjerno cijeni sam sebe, a čini se da ima donekle i pravo..."

- Aljona Ivanova bila je starica koju je Raskoljnikov ubio. Ona je u zajam uzimala sve što bi joj neki student ponudio i davala mu novac, tj. kada bi netko došao u poziciju da nešto mora prodati ako ne želi ostati gladan odlazio bi Aljoni Ivanovoj i davao joj neki svoj predmet u zajam
"Bijaše to sitna suhonjava bakica od svojih šezdeset godina, živahnih i pakosnih očiju, malog šiljastog nosa, gologlava. Bjeličasta, ponešto progrušana kosa, bijaše joj obilato namazana uljem. Tanak i dugačak vrat nalik na kokošju nogu bijaše omotala nekakvom flanelskom krpom, a oko ramena joj se, unatoč vrućini, klatio haljetak obrubljen krznom, sav pohaban i požutio. Starica je svaki čas kašljala i hrakala."
"Sila ti je ona - veli - kod nje uvijek možeš dobiti para. Bogata je kao Čifutin, može ti odjednom isplatiti pet tisuća, a ne libi se ni zaloga od jednog rubalja. Mnogo je naših bilo već kod nje. Samo je strašna gadura. I rasprede o tome kako je pakosna i hirovita, kako je dovoljno da jedan dan zakasniš pa da ti propadne zalog. Daje i po četiri puta manje nego što stvar vrijedi, a uzima po pet, pa i po sedam posto kamata na mjesec, i tako dalje. Student se raspričao i spomenuo, između ostaloga, kako baba ima sestru Lizavetu koju ona, onako mala i odurna, svakog časa tuče i drži u pravom ropstvu, kao nejako dijete, premda je Lizaveta natprosječno visoka."

- Lizaveta je sestra Aljonina. Nju Raskoljnikov neplanirano ubija jer je došla kod sestre baš u trenu kada je on još bio tamo
"Ta je njihova znanica bila Lizaveta Ivanovna, ili naprosto Lizaveta, kako su je svi zvali, mlađa sestra one iste starice Aljone Ivanovne, udove koleškog registratora i lihvarke kod koje je Raskoljnikov jučer bio založio svoj sat i izveo svoju probu...Odavno je već znao sve o toj Lizaveti, pa i ona je njega donekle poznavala. Bijaše to visoka, nezgrapna, plašljiva i ponizna djevojka, slaboumnica tako reći, od svojih trideset pet godina. Bila je prava ropkinja svoje sestre, radila je dan i noć, strepila je od nje i trpjela čak i batine. Stajala je neodlučno sa zavežljajem u rukama pred trgovčićem i njegovom ženom i pozorno ih slušala. Oni su joj nešto vrlo živahno tumačili. Kad ju je Raskoljnikov iznenada spazio, obuzeo ga je nekakav čudan osjećaj nalik na silno zaprepaštenje, premda u tom susretu nije bilo ničeg čudnovatog."
"Neka nedavno doseljena i osiromašena obitelj prodavala je stvari, odjeću i ostalo, sve samo za žene. Kako se takva roba ne prodaje dobro na tržnici, tražili su preprodavača, a Lizaveta se time bavila: uzimala je robu u komisiju, zastupala svoje mušterije i imala veliku praksu zato što je bila vrlo poštena i svagda kazivala posljednju cijenu: koju cijenu odredi pri njoj i ostane. Općenito je malo govorila i, kako već rekosmo, bila je vrlo skromna i plašljiva."
"Lizaveta pak nije iz činovničkog staleža nego obična pučanka, stara djevojka, strašno nezgrapna, vrlo visoka rasta, dugačkih, nekako iskrenutih nožurda, vazda u izgaženim cipelama od jareće kože, ali uvijek vrlo čista. Student se pak najviše čudio i smijao tome što je Lizaveta svaki čas trudna. -Pa kako, veliš da je grdoba? - pripomene oficir. - Jest, crna je u licu, rekao bi da je prerušen vojnik, ali, znaš, nipošto nije grdoba. Ima neko dobro lice i oči. Još kako. Dokaz ti je što se mnogima sviđa. Vrlo je mirna, krotka, bezazlena, pokorna, na sve pristaje. A smiješak joj je čak i vrlo lijep. - Pa kao da se i tebi sviđa? - nasmije se oficir. - Samo zato što je čudna. Nego, znaš što ću ti reći. Ja bih tu prokletu babu ubio i opljačkao, i vjeruj mi da me savijest ne bi nimalo pekla - gorljivo nadoveže student."

- Marmeladov je čovjek kojega Raskoljnikov sreće slučajno u gostionici i tu započinju njih dvojica razgovor i "sprijateljuju se".
"Bijaše to čovjek koji je prevalio pedesetu, srednjeg rasta i čvrste građe, prosijed i dobrano čelav, žut, čak i zelenkast u licu podbuhlom od neprestana pijančevanja, nabreklih vjeđa iza kojih su se caklile, kao pukotinice uske, ali živahne zakrvavljene oči. Međutim, bilo je nešto na njemu vrlo čudno; u pogledu mu je blistao čak nekakav zanos - a valjda i razum i pamet - ali u isto vrijeme kao da je prosijavala i ludost. Na njemu bijaše star, posve pohaban crn frak s kojega su bila pootpadala poceta. Samo se još kako-tako držalo jedno jedino puce, koje je zakopčavao želeći očito ostati pristojan. Ispod prsluka od nankina visio mu je plastron, sav zgužvan, zamazan i ispolijevan. Bio je obrijan, kao činovnik, ali već poodavno, tako da mu je po licu bila gusto izbila sivkasta čekinjasta dlaka. Pa i u njegovim manirima zapažalo se zaista nešto dostojanstveno činovnički. Ali je bio nemiran, mrsio je kosu i pokatkad ojađeno podupirao objema rukama glavu naslanjajući se poderanim laktovima na ispolijevani i ljepljivi stol."
"Pridigne se, posrne, dohvati svoju staklenku i čašicu i sjedne do mladića, malko ukoso od njega. Bio je pripit, ali je govorio glatko i tečno, samo je na mahove zapinjao i otezao u govoru. Čak je nekako pohlepno saletio Raskoljnikova, baš kao da nije ni on već mjesec dana ni s kim razgovarao.

- Katerina Ivanova bila je Marmeladova žena, vrlo nervozna, ali uredna i pobožna. Čak mi se učinila i vrlo hladnom kada je Marmeladov umro
"Bijaše to strašno mršava žena, tanka, povisoka i skladno građena, još i sad divne kestenjaste kose, a obrazi joj zaista bijahu osuti crvenim pjegama. Hodala je gore-dolje po svojoj maloj sobi ruku stisnutih na prsima, ispucalih usana, dišući nepravilno i isprekinano. Oči joj bijahu užagrene kao u vrućici, ali pogled joj bijaše oštar i ukočen. Bolno se doimalo to sušičavo i uzbuđeno lice pri posljednjim zrakama krnjatka svijeće što su treperile na njemu. Raskoljnikovu se učini da joj nije više od trideset godina, zaista joj Marmeladov nije bio par...Nije čula ni opazila došljake; reklo bi se da je nekako zanesena, niti što čuje niti vidi."

- Dunja je Raskoljnikova sestra koja se, da bi pomogla bratu, želi udati za Lužina - čovjeka kojega ne voli.
"To ti je čvrsta, razborita, strpljiva i velikodušna djevojka, ali vatrena srca, što sam već odavno uočila kod nje. Naravno, tu ni s njene ni s njegove strane nema neke osobite ljubavi, ali Dunja nije samo pametna djevojka nego je u isti mah i plemenito stvorenje, pravi anđeo, i smatrat će svojom dužnošću da usreći muža, koji će se sa svoje strane brinuti za njenu sreću, o čemu za sad nema mnogo razloga da sumnjamo, iako valja priznati da smo sve skupa obavili navrat-nanos. Osim toga, to je vrlo promišljen čovjek pa će, naravno, i sam uvidjeti da će mu sreća u braku biti utoliko pouzdanija ukoliko Dunječka bude s njim sretnija."
"Avdotja Romanovna bijaše izvanredno lijepa - visoka, divnog stasa, snažna, samouvjerena, što se očitovalo u svakoj njenoj gesti, ali što inače nije oduzimalo njenim kreznjama ništa od njihove gipkosti i ljupkosti. U licu je nalikovala na brata, ali bi se moglo čak reći da je prava ljepotica. Kosa joj bijaše tamno plava, malo svijetlija nego u brata; oči gotovo crne, sjajne, ponosite, a u isti mah gdjekad, na trenutke, neobično dobre. Bila je blijeda, ali joj bljedoća nije bila nezdrava, lice joj blistalo od svježine i zdravlja. Imala je prilično malena usta, a donja usna, svježa i rumena, bijaše joj malčice isturena, zajedno s bradom - jedina nepravilnost na tom krasnom licu, nepravilnost koja mu je, međutim, pridavala nekakvu osebujnost i, pored ostalog stanovitu uznositost. Izraz na licu bijaše joj svagda prije ozbiljan i zamišljen nego vedar, ali kako je samo tom licu pristajao osmijeh, kako mu je pristajao smijeh, vedar, mladenački, noebuzdan!"

- Lužin je bio čovjek za kojeg se Dunja trebala udati. On je htio siromašnu ženu kojoj će moći zapovijedati, a koja će mu se za uzvrat klanjati i klečiti pred njim, te mu beskonačno zahvaljivati što ju je izbavio iz siromaštva.
"Čovjek je pouzdan i imućan, služi na dva mjesta i već ima svoj kapital. Ima doduše četrdest pet godina, ali je prilično ugodne vanjštine i još se može svidjeti ženama, pa i inače je noebično ozbiljan i pristojan, samo što je malko mrgodan i nekako uznosit. Ali možda se to samo tako čini na prvi pogled."
"Petar Petrovič je, sudeći bar po mnogim znacima, neobično čestit čovjek. Kad nas je prvi put posjetio, kazao nam je da je praktičan čovjek, ali da u mnogo čemu pristaje, kao što je sam rekao, "uz shvaćanja naših mladih naraštaja" i da je neprijatelj svih predrasuda. I još je štošta kazao jer, čini mi se, pomalo tašt i voli da ga drugi slušaju, ali to gotovo da i nije neka mana. Ja, dakako, nisam bogzna što shvatila, ali mi je Dunja kazala da nije doduše osobito naobražen, ali da je pametan i , čini se, dobar."
"Čak bi mu se i osobna spoznaja, možda isuviše samodopadna, o ugodnoj promjeni na bolje, mogla oprostiti u takvoj prilici zato što je Petar Petrovič igrao ulogu zaručnika. Cijelo mu je odijelo bilo netom sašiveno i sve je na njemu bilo lijepo, samo je, možda, bilo suviše novo i suviše odavalo određenu svrhu. Čak je i gizdelinski, novi novcati cilindar svjedočio o toj svrsi: Petar Petrovič je postupao s njim nekako odveć obzirno i držao ga u rukama suviše oprezno. Pa i prekrasne rukavice, originalne Louvainove proizvodnje, rukavice boje jorgovana, svjedočile su to isto, ako ničim drugim a ono time što ih nije navlačio nego samo nosio na rukama, za paradu. U svoj odjeći Petra Petroviča prevladavale su svijetle i mladena- čke boje. Na njemu bijaše zgodan svijetlosmeđ ljetni kaput, tanke hlače svijetle boje, isto takav pršnjak, netom kupljena fina košulja, posve lagana batistena kravata s ružičastim prugama, a što je najljepše - sve je to čak i pristajalo licu Petra Petroviča. Njegovo lice, neobično svježe i, štoviše, lijepo, ionako se doimalo mlađim od četrdeset pet godina. Tamni zalisci zgodno su ga osjenčavali s obje strane, nalikujući na dva kotleta, i vrlo se lijepo zgušnjavali oko glatko izbrijane blistave brade. Čak ni kosa, uostalom tek malo progrušana, a počešljana i nakovrčana kod frizera, nije zbog toga bila ni manje smiješna niti mu je pridavala glup izraz, kao što obično biva kad se nakovrča kosa, jer onda čovjek neminovno nalikuje na Nijemca koji ide na vjenčanje. Ako je u tom prilično lijepom i ozbiljnom obličju i bilo nečeg neugodnog i odbojnog, tome su bili krivi neki drugi uzroci."
"Junačio se bio preko svake mjere i nije ni pomišljao na to da bi se dvije siromašne i nezaštićene žene mogle izbaviti od njegove vlasti. Tomu su njegovu uvjerenju znatno pridonijeli taština i onaj stupanj samopouzdanja što se najbolje može nazvati zaljubljenošću u sama sebe. Petar Petrovič je bio počeo od ničega pa se u njega razvila bolesna navika da uživa u samom sebi. Mnogo je držao do svoje pameti i sposobnosti i čak je kadikad, dok je bio sam, uživao gledajući se u zrcalu. Ali najviše je na svijetu volio i cijenio svoje novce stečene radom i kojekakvim dovijanjem: novci su ga izjednačavali sa svime što je bilo iznad njega."

- Razumihin je bio prijatelj Raskoljnikov. Jedino je njemu Raskoljnikov govorio dosta toga; više nego bilo kome drugom
"S Razumihinom se, međutim, tko zna zašto, nekako zbližio, naime, nije se baš zbližio nego je samo s njim bio razgovorljiviji, otvoreniji. Uostalom, s Razumihinom nije čovjek ni mogao biti drugačiji. Bio je to neobično vedar i društven momak, dobar do prostodušnosti. Doduše, ispod te prostodušnosti krila se i dubina i dostojanstvo. Bio je vrlo bistar, premda gdjekad zaista priprost. Bijaše upadljive vanjštine - visok, mršav, vazda loše obrijan, crnokos. Ponekad je zapodijevao kavgu i bio na glasu sa svoje snage. Pio je kao spužva, ali je mogao biti i bez pića; ponekad bi pretjerao u vragolijama, ali je mogao i bez njih. Za Razumihina je bilo značajno još i to što ga nikad nikakvi neuspjesi nisu zbunili i što ga, čini se, nikakve nepovoljne okolnosti nisu mogle skršiti. Mogao je stanovati i na krovu, trpjeti najgoru glad i veliku studen. Bio je vrlo siromašan i bez igdje ikoga, zarađivao je novce svakojakim poslovima. Znao je bezbroj izvora iz kojih je mogao crpsti, naravno poštenim radom. Jednom nije cijele zime ložio u svojoj sobi tvrdeći da je čak i ugodnije jer se u hladnoj sobi bolje spava. Nedavno je i on bio prisiljen prekinuti studij, ali ne zadugo, i upeo se iz petnih žila da popravi svoje imovinske prilike kako bi mogao nastaviti studirati."

- Zosimov je bio Raskoljnikov liječnik
"Zosimov je bio visok i ugojen čovijek, podbuhla i bezbojno blijeda, glatka izbrijana lica,svijetle ravne kose, s naočalama i s velikim zlatnim prstenom na prstu nabreklom od debljine. Bilo mu je oko dvadeset sedam godina. Na sebi je imao širok gizelinski lagan kaput,svijetle ljetnje hlače i uopće je sve na njemu bilo nekako široko, gizdavo i novo novcato; rublju mu nije bilo zamjerke, a lančić na satu bijaše podebeo. Kretnje mu bile spore, nekako mlitave, a u isti mah promišljeno slobodne; svaki čas izbijaše iz njega taština, iako se trudio da je prikrije. Svi njegovi znanaci držali su da je težak čovijek, ali su trvrdili da zna svoj posao.

- Sonja je bila Marmeladova kći. Bila je prostitutka, brinula se za svoju obitelj, a ujedno je pomagala i Raskoljnikovu.
"Sonja je bila niska rasta, djevojka od svojih osamnaest godina, mršava, ali prilično zgodna plavojka, izvanredno lijepih plavih očiju."
"Bijaše to mršavo, posve mršavo i blijedo lišce, prilično nepravilno, nekako ušiljeno, šiljasta nosića i brade. Čak se ne bi moglo reći da je ljepuškasta, ali su joj zato plave oči bile tako bistre, a kad bi živnule, lice bi joj postalo tako dobro i tako prostodušno da je i nehotice privlačilo čovijeka. Osim toga, na njenu licu, pa i na cijeloj njenoj pojavi, bila je još jedna karakteristična crta: iako joj je bilo osamnaest godina, izgledala je još gotovo kao djevojčica, doimala se mnogo mlađe nego što je uistinu bila, tako reći pravo dijete, što se gdjekad čak i smiješno očitovalo u nekim njenim kretnjama."

- Raskoljnikova majka bila je osjećajna i voljela je svoju djecu, ali je također bila i proračunata. Pristala je, čak što više i željela da se Dunja uda za Lužina iako je znala da ga Dunja ne voli, ali je isto tako znala da bi udajom svoje kčeri riješila materijalno stanje svoje obitelji.
"Puljheriji Aleksandrovoj bilo već četrdeset tri godine, na licu su joj ostali tragovi nekadašnje ljepote, a osim toga doimala se mnogo mlađa nego što je uistinu bila, kao što gotovo svagda biva u žena koje su do pod stare dane sačuvale bistrinu duha, svježinu dojmova i čestit, čist žar srca. Da kažemo uzgred da je očuvanje svega toga jedini način da se i u starosti ne izgubi ljepota. Kosa joj je već počela sijedjeti i prorjeđivati se, oko očiju su joj se već davno bile razgranale sitne bore, obrazi joj upali i osušili se od briga i jada, pa ipak je to lice bilo još divno. Bijaše to slika i prilika Dunječkina, samo nakon dvadeset godina, jedino bez onog izraza donje usne što je u nje stršilo. Puljherija Aleksandrova bijaše osjećajna, ali ne i sentimentalna, bila je bojažljiva i postupljiva, ali samo do određene granice: mogla je dugo popuštati, na mnogo je šta mogla pristati, čak i na ono što se protivilo njenim uvjerenjima, ali je svagda postojala određena granica poštenja, pravila i najdubljih uvjerenja preko koje ju nikakve okolnosti nisu mogle natjerati da prijeđe."

- Porfirij Petrovič bio je kriminalistički inspektor i na neizravan način izvlačio je iz Raskoljnikova istinu o ubojstvu Aljone Ivanove.
"Porfirij Petrovič je bio obučen po domaću, u kućnom kaputu, u posve čistoj košulji i u izgaženim papučama. Bio je to čovijek od svojih trideset pet godina, onizak, punašan, pa i trbušast, glatko izbrijan, bez brkova i zalizaka, kratko podšišane kose na velikoj okrugloj glavi, nekako posebno ispupčenoj na potiljku. Njegovo nabuhlo, okruglo lice s pomalo prćastim nosom bijaše nezdrave, tamnožute boje, ali prilično živahno i, što više, podsmješljivo.Bilo bi možda i dobroćudno da nije bilo izraza očiju koje su se sjale nekakvim žitkim, vodenastim sjajem i bile zastrte gotovo bijelim trepavicama što su treptale baš kao da namiguju. Pogled tih očiju nekako je čudno odudarao od cijele njegove pojave na kojoj je bilo čak i nečega ženskoga, te je pridavao mnogo više ozbiljnosti nego što bi čovijek u prvi mah očekivao."

- Svidrigajlov je bio vrlo bezobziran , pohotan čovjek koji nije birao sredstva da ostvari svoj cilj i naum.
"Pazikuća je stajao na vratima svoje sobice i pokazivao ravno u njega nekom oniskom čovjeku koji je vanjštinom ličio na obrtnika, u prsluku i nečim nalik na kućnu haljinu; izdaleka bi se reklo da je žensko. Glavu je, u masnoj kapi, oborio, pa i sav je bio nekako pogrbljen. Podbuhlo, smežurano lice govorilo je da je prevalio pedesetu; sitne oči urasle u salo gledale su nekako mrzovoljno, strogo i nezadovoljno."
"...neznanac svejednako stoji na istom mjestu i netremice ga motri. Najednom oprezno preskoči prag, brižljivo zatvori za sobom vrata, priđe stolu, počeka časak - za sve to vrijeme nije odvajao očiju od njega - i polagano, nečujno sjedne na stolac do ležaja; šešir odloži do sebe na pod, pa se objema rukama podupre o trskovac i bradu nasloni na ruke. Očito je bio spreman da dugo čeka. Koliko je Raskoljnikov mogao razabrati kroz trepavice kojima je treptao, bio je to čovijek već u godinama, stamen, bujne, svijetle, gotovo bijele brade..."

- Andrej Semjonovič je bio cimer od Petra Petroviča.Dokazao je svoje poštenje time što nije htio lagati da je Sonja ukrala Lužinu novac već je rekao istinu, tj. ono što je vidio, a to je da je Lužin podmetnuo novac Sonji i optužio ju za krađu.
"Još je u provinciji bio čuo o Andreju Semjonoviču, svom bivšem štićeniku, da je jedan od najistaknutijih mladih naprednjaka i, štoviše, da navodno igra važnu ulogu u nekim zanimljivim i famoznim društvima."
"Taj je Andrej Semjonovič negdje služio, a bijaše neishranjen i skrofulozan čovjek niska rasta, nevjerojatno plav, sa zaliscima u obliku kotleta na što je bio neobično ponosan. Uz to su ga vječito boljele oči. Bio je prilično meka srca, ali je govorio vrlo samouvjereno, a koji put čak i izvanredno uznosito, što je, s obzirom na njegovu sitnu pojavu, bilo gotovo svagda smiješno. Amalija Ivanova ubrajala ga je, inače, među uglednije stanare jer se nije opijao, a uredno je plaćao stanarinu. Ya sve te svoje vrline, Andrej Semjonovič bio je zaista priglup. A progresu i "našem mladom naraštaju" bio se prikrpio zbog nekakve strasti. Bijaše to jedan iz one nebrojene i šarene legije tikvana, mlitavih žgoljavaca i nedoučenih uobraženjaka koji u tili čas pristanu svakako uz trenutno najpomodniju ideju kako bi je odmah vulgarizirali, kao bi učas napravili karikaturu od svega čemu sami gdjekad sami služe."
"Radilo se o tome da je Lužin instinktivno počeo naslućivati da Lebezjatnikov nije samo vulgaran i priglup čovjek nego možda i lažljivac, i da nema nekih važnijih veza čak ni u svom društvu, te da je samo ponešto čuo iz treće ruke; štoviše, ni svoj propagandni posao možda i ne zna kako treba jer se svakako previše zapleće u tumačenja - a gdje bi on mogao biti neki raskrinkavač!"

- razlozi koji su Raskoljnikova naveli na ubojstvo
"Sve, sve muke tog naklapanja podnio sam, Sonja, i htio sam ih skinuti sa vrata, poželio sam, Sonja, da ubijem bez kazuistike, da ubijem zbog sebe, samo zbog sebe! Čak ni sebe nisam htio o tome obmanjivati! Nisam ubio zbog toga da pomognem majci - koješta! Nisam ubio ni zbog toga da se domognem sredstava i vlasti pa da postanem dobrotvor čovječanstva! Jednostavno sam ubio; zbog sebe sam ubio, samo zbog sebe: a bih li ikad postao nečiji dobrotvor ili bih do kraja života, kao pauk, lovio sve oko sebe u paučinu i svima im pio krv, to mi je u onom trenutku zacijelo bilo sasvim svejedno!...I, što je najvažnije, nisu meni novci bili potrebni, Sonja, kad sam ubio; nisu mi toliko bili potrebni novci koliko nešto drugo...Sve ja to sad dobro znam...Shvati me, kad bih opet išao tim istim putem, možda se nikad više ne bih latio ubojstva. Nešto sam drugo morao doznati, nešto me drugo guralo naprijed: morao sam doznati, i to što prije doznati, jesam li gnjida kao i svi, ili sam čovjek? Hoću li moći preskočiti zapreku ili neću? Hoću li se odvažiti da se sagnem i uzmem ili neću? Jesam li puzav stvor ili imam pravo..."

- Raskoljnikov je toliko očajan svojim činom da razmišlja i tome da ode na policiju, sve im prizna i preda se
"Da odem ili da ne odem? - razmišljaše Raskoljnikov, stojeći nasred kaldrme na raskršću i gledajući oko sebe, kao da od nekog očekuje presudnu riječ. Ali nigdje se ništa ne odazva; sve bijaše nijemo i mrtvo, kao kamenje po kojem je gazio, mrtvo za nj, jedino za nj...Najednom u daljini, oko dvjesto koraka od njega, na kraju ulice, u sve gušćoj tami, opazi svjetinu, začuje žagor, uzvike...Usred svjetine stajaše nekakva ekipaža...Nasred ulice zatreperi slabašno svijetlo. Što je to? Raskoljnikov skrene desno i pođe prema svjetini. Baš kao da se za svaku sitnicu hvatao. Kad je to pomislio, hladno se podsmjehne jer je već bio tvrdo naumio da će na policiju, pouzdano je znao da će uskoro svemu doći kraj."

- Cijeni ljubav iznad svega i zato ne želi da se Dunja uda za Lužina samo iz računa i da bi se obitelj izbavila iz siromaštva
"- Dunja - nastavi Raskoljnikov na jedvite jade - ja ne želim taj brak, pa ćeš odmah sutra morati, čim se budeš vidjela s njim, otkazati Lužinu, da ne bude više ni spomena o njemu!"
" - Misliš da bulaznim? Ne bulaznim...Udala bi se za Lužina radi mene. Ali ja ne prihvaćam tvoju žrtvu. I zato mu napiši do sutra pismo...otkaži mu... Donesi mi ujutro da pročitam i kvit posla!"

- Žali za načinom života kakav je vodio prije ubojstva i iskreno se kaje
"Sad se odjednom živo sjeti tih svojih nekadašnjih pitanja i sumnji i učini mu se da ih se nije slučajno sjetio. Već mu se to učinilo fantastičnim i čudnovatim što je stao na onom isto mjestu kao i nekad, kao da je diosta uvrtio sebi u glavu da može misliti o onom istom kao nekad, i da ga mogu zanimati one iste nekadašnje teme i slike koje su ga zanimale...još ne tako davno. To mu je, štoviše, bilo gotovo smiješno, a u isti ga mah nešto bolno steglo u prsima. Sve to nekadašnje, prošlo učini mu se sad kao da je negdje duboko, dolje, jedva da ga vidi pod nogama, i one nekadašnje misli, i nekadašnji zadaci, i nekadašnje teme, i nekadašnji dojmovi, i cijela ta panorama, i on sam, i sve, sve... Kao da leti nekamo uvis, a sve se gubi pred njegovim očima..."

- Raskoljnikovu se sav život počinje vrtjeti oko počinjenog zločina i to ga sve više i više opsjeda, te sa on počinje gubiti i poticati sumnju okoline
" - Da, sam ga je vrag donio, možda je sad sve pokvario. A jesi li primijetio kako je Raskoljnikov na sve ravnodušan, kako preko svega šutke prelazi, osim nečega što ga upravo izbezumljuje, tog ubojstva... - Jest, jest - priklopi Razumihin. - Kako ne bih primijetio! Zanima me to i plaši. Baš su ga onog dana kad se razbolio zaplašili, u policijskoj stanici, čak je i u nesvijest pao. - Pričat ćeš mi opširnije o tome večeras, pa ću i ja onda tebi koješta reći. Zanima me to, zbilja. Navratit ću opet za pola sata do njega...Inače, upale neće biti..."

- Iako u velikom strahu zbog plana koji je naumio izvršiti ipak ostaje pri tome i pomno i pažljivo planira ubojstvo
"Što se pak tiče petlje, to je sam vrlo lukavo smislio; petlja je bila za sjekiru. Nije ipak mogao ulicom nositi sjekiru u ruci. A da ju je sakrio pod ogrtač, opet bi je morao pridržavati rukom, što bi se lako primijetilo. A sad, kad ima petlju, treba samo u nju utaknuti oštricu sjekire pa će mu lijepo cijelim putem visiti unutra ispod pazuha. Ako turi ruku u džep sa strane, može pridržavati držalo da se ne klati u hodu; a kako mu je ogrtač vrlo širok, prava vreća, neće se izvana uopće primijetiti da kroz džep pridržava nešto rukom."
"Pošto je sastavio te obje pločice, od kojih je željezna bila manja od drvene, čvrsto ih koncem sveže unakrst; zatim ih uredno i zgodno umota u čist bijel papir i sveže tako da bude malo teže odvezati. To je bilo zato da odvrati na neko vrijeme babinu pozornost te tako uluči zgodan trenutak dok se ona bude baktala s tim zavežljajčićem. A željeznu je pločicu primetnuo radi težine, da se baba bar u prvi mah ne dosjeti da je "stvar" drvena."
"Napomenut ćemo samo uzgred jednu osobitost u svim tim konačnim odlukama što ih je već bio donio. Sve su one imale jednu neobičnu osobinu: što su bivale određenije, to su u njegovim očima bivale u isti mah neskladnije, nesuvislije. Uza sve mučnu borbu u samom sebi, nije mogao ni na čas, za sve to vrijeme, povjerovati u ostvarivost svoje zamisli."
"Trebalo je, dakle, samo kradom ući u kuhinju, kad kucne čas, i uzeti sjekiru, i poslije, sat kasnije (kad sve već bude gotovo), vratiti sjekiru na mjesto."

- Sam zločin izgledao je ovako:
"Ni časka više nije smio čekati. Izvadi sjekiru, zamahne objema rukama, jedva i znajući za sebe, i gotovo bez napora, gotovo makinalno, spusti ušicu babi na glavu. Kao da uopće nije uložio u to ni trunka snage. Ali, čim je spusti sjekiru, nadođe mu snaga."
"Tada je udari svom snagom još jednom, pa još jednom, sve ušicom i sve po tjemenu. Krv je briznula kao iz prevaljene čaše i tijelo se izvalilo nauznak. On se odmakne, pusti je da padne i odmah se nagne nad njeno lice; bila je već mrtva. Oči joj bijahu izbečene, kao da će iskočiti iz duplja, a čelo i cijelo lice naborani i iskrivljeni od grča."

- Kao što sam već rekla, Raskoljnikov nije namjeravao ubiti Lizavetu. Ona se jednostavno našla na krivom mjestu u krivo vrijeme, a da bi prikrio sve dokaze koji bi vodili do njega, morao ju je ubiti jer nije imao drugog izbora.
"Usred sobe stajaše Lizaveta, s velikim zavežljajem u rukama, i zgranuto, blijeda kao krpa, gledaše ubijenu sestru. Činilo se da nema snage da vrisne. Kad ugleda njega kako je dojurio, zatrepta sva kao list na vjetru, pripodigne ruku, otvori već usta, ali ipak ne vrisne nego počne polagano uzmicati natraške pred njim, gledajući ga uporno, netremice, ali nikako ne puštajući glasa od sebe, baš kao da joj nedostaje zraka da bi mogla vrisnuti. On nasrne na nju sjekirom: njoj se usne iskrive žalostivo, kao u sasvim male djece kad se nečega uplaše pa se zagledaju u ono što ih plaši i spremaju se da zavrište. I toliko je ta nesretna Lizaveta bila priprosta, jednom zauvijek zatucana i zaplašena da nije ni ruke podigla da zaštiti lice, iako bi to bila najnužnija i najprirodnija kretnja u tom času jer joj je sjekira visila nad glavom. Samo je malko pridigla svoju slobodnu lijevu ruku, ni blizu lica, i polako je ispružila prema njemu, kao da ga želi skloniti s puta. Udarac ju je pogodio ravno u lubanju, oštricom, i odjednom joj prosjekao cijeli gornji dio čela, gotovo do tjemena. Samo se stropoštala. Raskoljnikov posve izgubi glavu, dohvati njen zavežljaj i opet ga baci pa odjuri u predsoblje."

- Koliko god se za Raskoljnikova mora reći da je veliki griješnik toliko bi se trebale istaknuti i njegove dobre osobine. Nije htio iskorištavati Dunjinu udaju zbog sebe niti je krao ili tako nešto. Čak, štoviše, iako nikada nije imao ni prebijene pare, sav je svoj novac dao Katerini Ivanovoj da sahrani muža, a nije čak ni bio dobar s njima. Također je dao novac i onda kada su naišli na onu pijanu djevojku i otjerali od nje onog postarijeg čovjeka koji nije imao časne namjere. Pa, na kraju krajeva, on se sam predao u ruke policiji, a nije morao jer oni nisu imali nikakvih dokaza protiv njega. Bio je više pošten nego što je i on sam mislio.
" - Vama je zlo, dajte stolac! Izvolite, sjednite ovamo, sjednite! Vode!
Raskoljnikov se skljoka na stolac, ali ne odvoji očiju od lica vrlo neugodno izneneđenog Ilje Petroviča. Časak su se tako gledali i čekali. Donesu vode.
- Ja sam... - počne Raskoljnikov.
- Popijte malo vode.
Raskoljnikov otkloni rukom vodu i tiho, isprekidano, ali razgovijetno izusti:
- Ja sam onda ubio sjekirom onu staru činovničku udovicu i njezinu sestru Lizavetu.
Ilja Petrovič zine. Sjate se ljudi sa svih strana.
Raskoljnikov ponovi svoj iskaz..."


BILJEŠKE O PISCU:
Fjodor Mihajlovič Dostojevski (1821—1881), sin vojnog liječnika, po završetku jedne privatne škole u Moskvi 1837. stupa u Vojnu inženjerijsku školu, gdje ga mnogo više zanima književnost nego učenje. Ističe se u čitanju zabranjenih djela i žestokim revolucionarnim uvjerenjem. Kad se 1846. pojavilo njegovo prvo djelo -- roman Bijedni ljudi – Bjelinski ga pozdravlja kao novog Gogolja. U to vrijeme Dostojevski postaje član kluba Petraševskoga, u kom se potajno kupljaju mladi revolucionari. Među onima koji su 1848. uhapšeni i osuđeni na smrt nalazi se i on. Nekoliko minuta prije vješanja stiže carevo pomilovanje kojim se kazna smrću mijenja u pet godina prisilnog rada i daljnje četiri godine izgona u Sibir. To su bili presudni događaji. Iz progonstva se u Petrograd vratio drugi Dostojevski. Djela koja slijede – Zapisi iz mrtvog doma, Zločin i kazna, Idiot, Bjesovi, Mladić, Braća Karamazovi itd. – stvara politički konzervativac. Pored velikog broja romana i pripovijedaka, Dostojevski piše osvrte, članke, polemike, razvija golemu književnu aktivnost uređujući i izdajući sa svojim bratom Mihajlom najprije časopis Vrijeme, a onda Epoha. U međuvremenu putuje na Zapad i vraća se razočaran, uvjeren da je veličina Evrope prošlost, da budućnost pripada Rusiji i pravoslavlju. Do kraja života on radi tjeran materijalnim nedaćama, ali prije svega, svojim izuzetnim genijem koji je nadvladao sve slabosti njegovih uvjerenja i ostavio čovječanstvu djela jedinstvena po snazi, po problemima, po otkrićima čovjeku našeg vremena. Jer može se sa sigurnošću reći da je Dostojevski prvi veliki pisac suvremenog svijeta. Posebno mjesto u tom stvaranju pripada romanu Braća Karamazovi, njegovu posljednju djelu, u kome je u najzrelijem obliku postavio sve svoje najznačajnije probleme.

SADRŽAJ

Glavni junak romana je siromašan student prava Rodion Raskoljnikov . Raskoljnikova progoni ideja o izvršenju “više pravde” koju će ostvariti ubojstvom Aljone Ivanove, gramzive i podle stare lihvarice, čijim bi se novcem moglo usrećiti barem sto ljudi i čijim bi nestankom bili zadovoljni mnogi, uključujući i njenu sestru Lizavetu koju Aljuna muči i iskorištava. Raskoljnikova zatičemo u početku romana u rascjepu između jednostavnosti rješenja koje je smislio i gnušanja nad mogućnošću da se ta ideja uopće rodila u njegovoj glavi. Raskoljnikov pomno razrađuje i provjerava plan iako jedan dio njega ne vjeruje u izvršenje plana. Sklop životnih okolnosti naprosto gura Raskoljnikova u zločin: dobiva majčino pismo, razgovara u krčmi s Marmeladovim, susreću Sonju, doznaje da će lihvarica biti sama oko sedam sati. Majčino pismo puno je nemoćne pomirenosti sa životom: sestra Dunja da bi se spasila sramne i ponižavajuće guvernantske službe kod razvratnika obećala je ruku bogatom Lužinu, koji traži siromašnu djevojku da bi mu bila pokorna i zahvalna. Mati se nada da će tako pomoći sinu materijalno, jer je sestra vezana obvezom vraćanja za Rodionovo školovanje posuđenog novca, strpljivo podnosila teror Svidrigajlova. Raskoljnikov ne može prihvatiti sestrinu žrtvu. Teško opterećen time u krčmi susreće Marmeladova, propalog alkoholičara koji utapa tugu pićem kupljenim novcem koji zarađuje starija kći Sonja prostituirajući se. Raskoljnikov upoznaje obitelj Marmeladovih, čija sudbina pokazuje pogubnost djelovanja bijede na ljudski rod. Najveći je stradalnik Sonja, ali ona im pruža najveće nade. Ostat će moralno čista uz sva zla koja je zadese u životu. Raskoljnikov gotovo podsvjesno donosi odluku, pada u san ispunjen košmarima. Kao da je upravljan nečim izvan svijesti, pomno i hladno ostvaruje svoj plan. Nepredviđenu okolnost, prisustvo Lizavete, rješava brutalno, ubija je zajedno sa sestrom. Opljačkan novac skriva pod kamen ne brojeći ga. Vraća se u stan i pada u groznicu. Počinje mučna psihološka drama: borba sa savješću koju vodi Raskoljnikov i borba s istražiteljem Poefirijem Petrovičem koji oko Raskoljnikova steže “psihološki obruč”. Pronađeno je više rješenja i pitanja: najekstremnije nude Sonja i Svidrigajlov. On predlaže bijeg i amoralnost: Sonja priznanje, kajanje i oprost zaslužen patnjom i žrtvom. U trenutku kada ga Petrovič gotovo natjera da prizna, upada Nikolaj i priznaje da je ubojstvo počinio u trenutku pomračene svijesti. Raskoljnikov se dvoumi i odlazi na mjesto zločina razmišlja o rješenju, nagovještava i priznaje ubojstvo. Osjeća neumitnost pobjede dobra nad zlom. Pod Sonjinim utjecajem potresen samoubojstvom Svidrigajlova koji sav svoj novac ostavlja kao dobročinstvo djeci Marmeladova, okajavši tako svoj razvratni život Rodion prijavivši se policiji doživljava pročišćenje. Završetak romana nas izvještava o sudbinama likova. Sonja prati Raskoljnikova u Sibir. Dunja se iz ljubavi udaje za bratova prilatelja Razumihina. Umire im majka. Raskoljnikov se razboli. Nakon dugog bolovanja vraća se u život pročišćen i vedar, pun nade. Sedam preostalih godina u Sibiru čine se kratke kao tren uz utjehu nađenu u evanđelju i Sonjinoj ljubavi.


TEMA
Raskoljnjikov i njegov zločin, njegove psihičke dileme te na kraju njegova zaslužena kazna.

IDEJA DJELA
Dobro uvijek pobjeđuje zlo,tj.za svaki počinjeni zločin mora se snositi primjerena kazna.


MJESTO RADNJE
Rusija

VRIJEME RADNJE
19.st.(radnja se događa u svega 9 dana)

KARAKTERIZACIJA LIKOVA

Rodion Raskoljnjikov

On je mlad, inteligentan i obrazovan čovjek koji suosjeća sa siromasima i spreman im je pomoći. Povučen je u sebe. Ima razvijenu intelektualnu svijest. Gnjevan je i prezire sadašnji poredak u Rusiji te se tu pretvara u pravog pobunjenog plebejca spremnog na sve, pa i na zločin kao što je ubojstvo. Svoju unutrašnju borbu potkuruje mišlju kako bi jedan život mogao od bijede spasiti tisuće života. Raskoljnjikov je, dakle, pobunjenik protiv društva, ali on je ujedno i usamljenik što se muči etičkim i moralnim pitanjima. Njegovi činovi nisu motivirani samo njegovim shvaćanjem etike, već i bijedom što ga okružuje, socijalnim zlom koje navodi čovjeka na zločin, Nakon ubojstva hvataju ga strah i jeza, izgubljen je i uplašen. Iako se zanosi idejom da postoje tzv. neobični, odabrani ljudi kojima je dopušteno da zbog općeg dobra čine zločine njega na kraju satire savjest, on popušta u sukobu sa “psihološkim obručem” oko sebe i priznaje ubojstvo. On je cijelo vrijeme razapet između pobune i smirenja, ljubavi i mržnje, on terorizira, razmišlja i ispovijeda se. U njemu se stalno bore dva karaktera, pa se njegovi unutrašnji monolozi pretvaraju u unutrašnje dijaloge koji čitatelja stalno tjeraju na razmišljanje. Već u samom njegovom imenu, Raskoljnikov, vidimo da je on čovjek u raskolu između svoje humane biti i surovosti traženja koju pred njega postavlja životna stvarnost.
Citat koji potvrđuje Raskoljnjikovu unutrašnju borbu:
“Za Raskoljnjikova nastadoše neobični dani: kao da je odjednom pala pred njim magla i zatočila ga u bezizlaznu, tešku samoću. Sjećajući se toga vremena kasnije, nakon dugog razmaka ,nagađao je da mu se gdjekada mračila svijest i da je tako potrajalo ,uz neke prekide, sve do konačne katastrofe.......Miješao je na primjer jedan događaj s drugim ,a drugi opet smatrao posljedicom kakvog događaja koji je postojao samo u njegovoj mašti. Gdjekada ga je zaokupljalo bolesno i mučno uzbuđenje, pa se dapače prevračalo i u panični strah .Ali se sjećao također da je bivalo časova, sati, pa možda i dana punih apatije, koja ga je zaokupljala kao protivnost pređašnjem strahu,-apatije, nalične na ono bolesno, ravnodušno stanje u gdjekojih ljudi na samrti. Uopće za tih posljednjih dana kao da je i sam nastojao da izbjegne jasnom i potpunom poimanju svoga stanja; neke vazdanje činjenice, koje iziskuju da budu odmah objašnjene, tištale su ga osobito; još kako bi se volio osloboditi i umaći nekim brigama, koje kad bi zaboravio u svom položaju, zaprijetila bi mu potpuna, neminovna propast.”
Citat u kojem je vidljiv Raskoljnjikov unutarnji monolog:
“Tog braka neće biti dok ja živim, i neka gospodin Lužin ide do đavola!
-Jer je očevidna stvar-mrmljao je u sebi, smješkajući se i slaveći unaprijed svoje odluke-Ne mama, ne, Dunja, nećete vi mene prevariti...I još se ispričavaju što nisu pitale za savjet, nego su bez mene riješile stvar! Koješta! Misle one da sada više ne mogu raskinuti; da vidimo, može li se ili ne može! Divna li mi izgovora:”Takav je, veli, poslen čovjek PetarPetrovič, takav poslen čovjek da se ni ženiti ne može drugačije nego na diližansi ili čak u vlaku”Ne, Dunječka, sve to ja vidim i znam o čemu ti namjeravaš mnogo govoriti sa mnom...”
No zašto je Raskoljnjikov ubio staru lihvarku? Očigledno da bi svoju porodicu spasio bijede, poštedio svoju sestru koja je da bi mu pomogla u školovanju bila spremna da se uda za jednog bogatog, surovog čovjeka. Ali on je izvršio ubojstvo i da bi sebi dokazao da nije običan čovjek koji poštuje moralne zakone koje su drugi stvorili, već sposoban da sam stvori vlastiti zakon i da snosi ogroman teret odgovornosti, da svojem životu opovrgne grižnju savjesti i da podmuklim sredstvima(ubojstvom)postigne dobar cilj bez imalo predrasuda prema svojoj unutrašnjoj ravnoteži i svom vrlom životu. Počinio je on ovo ubojstvo i stoga što je jedna od omiljenih ideja Dostojevskog bila da širenje materijalističkih ideja može uništiti moralne vrijednosti mladih i napraviti ubojicu čak i od sasvim dobrog mladića koga bi nesretni stjecaj okolnosti lako mogao gurnuti u zločin.
Progonstvo u Sibir za Raskoljnjikova znači novi život, a utjehu i mir nalazi u Sonji i u evanđelju.
“Pod uzglavljem mu je ležalo evanđelje. Uzme ga makinalno. Njena je to knjiga, ona ista iz koje mu je čitala o uskrsnuću Lazarevu. Na početku robije mislio je da će ga Sonja mučiti religijom, da će mu sve govoriti o evanđelju i narivavati mu knjige. Ali na preveliko čudo njegovo nije ni jedanput progovorila o tom, nije mu ni jedanput ponudila evanđelje. On ga je sam zaiskao od nje kratko vrijeme prije svoje bolesti i ona mu je šuteći donijela knjigu. Dosad je nije ni rasklapao. Nije je rasklopio ni sada, ali jedna mu misao sine glavom:”Zar mogu njena uvjerenja sad ne biti i mojim uvjerenjima? Njena čuvstva, njene težnje bar...”I Sonja je cio taj dan bila uzrujana ,a na noć opet oboljela. Ali tako je sretna bila, tako neočekivano sretna da se gotovo uplašila svoje sreće. Sedam godina ,samo sedam godina! Na početku svoje sreće tih se sedam godina čini njima pogdjekada kao da je to sedam dana. I ne zna on da mu se novi život ne poklanja, nego da ga mora skupo platiti, mora ga platiti velikim budućom podvigom...”

Sonja Marmeladova

Ona je prostitutka čista srca. Vrši zločin na sebi da bi prehranila maćehinu djecu i pijanog oca. Mirna je, pati u sebi, čita Bibliju(evanđelje) i vjeruje u Boga. Voli Raskoljnjikova i ona je ta u kojoj on vidi spasenje.
“Sjede jedno do drugoga, tužni i utučeni, kao da su nakon bure izbačeni sami samcati na pustu obalu. Raskoljnjikov gleda Sonju i osjeća kolika je njena ljubav prema njemu, i začudo mu odjednom bude teško i bolno što ima nekoga da ga ovako ljubi. Jest, čudno je i užasno bilo to čuvstvo! Idući k Sonji osjećao je da mu je u njoj sva njegova nada i sve spasenje ;mislio je da će stresti sa sebe bar jedan dio svojih muka ,a sada, gdje se cijelo srce njeno obratilo k njemu, osjetio je i spoznao da je kudikamo nesretniji nego što je bio prije.”
Nasuprot razumnom i buntovnom Raskoljnjikovu Sonja je smirena i osjećajna. Njen je karakter apologija ljubavi i patnje u ime drugih ljudi. Njena je ljubav spram Raskoljnjikova toliko velika da mu želi pomoći u njegovoj patnji, želi da on podijeli teret i patnju s njom; zato ga i slijedi u Sibir.
“....Ta zajedno ćemo patiti, zajedno ćemo i križ nositi!
-Daj!-reče Raskoljnjikov.
Nije htio da je ogorči. Ali odmah trgne opet ruku koju je bio pružio za križem.
-Neću sada Sonja. Bolje će biti kasnije-dometne da je umiri.
-Jest, jest, bolje, bolje-prihvati Sonja zanosno.
-Kad počne tvoja patnja, onda ćeš ga objesiti. Doći ćeš k meni ,ja ću ti ga objesiti ,pomolit ćemo se i krenut ćemo.”
Iz svojeg prvotnog nesretnog i jadnog života na kraju doživljava sreću s Raskoljnjikovim.





JEZIK I STIL

Roman o zločinu Rodiona Raskoljnjikova, studenta koji je izgradio cijelu teoriju da bi ubio staru lihvaricu,a zatim je bio natjeran imperativom svojih psihičkih doživljaja i vještim djelovanjem sudskog istražitelja da to ubistvo prizna i podnese tešku kaznu, bez sumnje je najcjelovitiji roman Fjodor Mihajlovič Dostojevskog, roman s najskladnijom strukturom i ravnotežom pojedinih njegovih elemenata, najvećom dinamikom i najpotpunijom sadržajnošću. To je njegov prvi problematsko-filozofski roman izgrađen na osnovi kriminalne fabule, koji ujedno razvija psihološko oblikovanje karaktera sve do prodiranja u psihopatološke pojave, a ujedno sadržava u sebi i značajne elemente socijalno-analitičkog postupka koji je toliko značajan za europski, a posebno za ruski realizam. U ovom djelu kao da se ukrštava a ujedno i račva problematika ne samo ruskog, nego i europskog romana XIX. st.,a nagovještaju se i mnogi postupci suvremenog romana.”Detektivska” tj. kriminalna fabula poslužila je Dostojevskom da s pomoću stvorene napetosti privuče i zadrži čitatelja ,ali ne samo na golom zbivanju, već i na problematici kojom je pisac htio da ga zarazi. Kriminalna fabula ne služi tu ,dakle, kao u suvremenom kriminalnom romanu, da odvuče čitaoca od temeljne problematike društva i čovjeka u njemu, već naprotiv da mu naturi mnoge probleme uključujući ovamo i filozofske, pa čak da mu naturi i njihova rješenja u smislu piščevih religioznih ideala. Međutim fabula nije funkcionalna samo u tom najužem smislu. Upravo ona daje romanu i ono unutrašnje jedinstvo zbivanja i karaktera, upravo ona koncentrira čitateljevu pažnju na određeni čin.(Raskoljnjikov zločin)i vrlo kratko “trajanje romana”(samo devet dana),a ujedno daje unutrašnju dinamiku i snagu koja privlači čitaoca prema vrlo širokoj problematici. Čitatelj je ovom koncentracijom fabule prisiljen da ulazi najprije u unutrašnju Raskoljnjikovljevu borbu pred ubojstvo u njezinim raznolikim psihološkim ,moralno-etičkim i intelektualnim aspektima, zatim u Raskoljnjikovljevu borbu sa svojom savješću poslije ubojstva i dvoboj s istražiteljem Petrovičem, a na kraju i u Raskoljnjikovljev unutrašnji svijet kad on pod Sonjinim izravnim utjecajem prima konačno svoju kaznu, a ujedno doživljava preporod u smislu piščevih ideoloških ideja. Upravo ta fabula omogućila je Dostojevskom da uz Raskoljnjikova naniže i cijeli niz socijalno i ideološki značajnih karaktera, koji uza svoj strogo funkcionalni smještaj, znače, svaki za sebe, posebni društveni i ideološki problem. Porodica Marmeladovih i njihova bijeda su, na primjer, jedan od najjačih argumenata za izvršenje zločina no na takvim se karakteristikama Dostojevski nigdje dulje ne zadržava, njihovi su portreti samo skice koje nekada ostaju u trajnom sjećanju čitaočevu zahvaljujući elementima groteske koju pisac često upotrjebljuje, ali svaki od njih u romanu ipak živi sa svojim problemima-i sa svojim ideološkim stavom.
U Zločinu i kazni Dostojevski je podređujući opisnost dinamičnosti fabule, stvorio u prvom redu atmosferu krčmi, petrogradskih potkrovlja, uličnih prizora i policijskih kancelarija, služeći se vrlo često gotovo rembrantovskim postupkom kontrastiranja svjetla i mraka, opisivanja tamnih uličica kojih tama dolazi još više do izražaja kad je djelomično osvijetlimo difuznim svjetlom plinskih svjetiljki.( opis Raskoljnikove sobe:“To je zapravo bila krletka pet-šest koraka u dužinu. Sa svojim požutjelim, prašnjavim i odlijepljenim tapetama vrlo je bijedno izgledala i bila je tako niska da je u njoj svaki malo viši čovjek osjećao zebnju i sve mu se činilo da će glavom udariti u tavanicu. I namješta je bio u skladu sa stanom: tri ne baš ispravne stare stolice, u uglu obojen sto, na kome se nalazilo nekoliko teka i knjiga; već samo po tome koliko je na njima bilo prašine, moglo se vidjeti da ih već odavno nije dotakla ničija ruka; i, najzad, glomazna sofa, nekad presvučena cicom, a sad sva u krpama, koja služi Raskoljnjikovu kao postelja. Često je on na njoj spavao onako kako bi došao, ne svlačeći se, bez deke i pokrivajući se starim, iznošenim studentskim kaputom, sa jastukom pod glavom, pod koje je podmetao sve rublje što je imao – i prljavo i čisto – da bi mu uzglavlje bilo više. Ispred sofe je stajao mali stol.”)
Upravo je po svom naglašenom urbanizmu,koji se također ispoljio i u dinamici, uzastopnom i kontrastnom redanju prizora, ovog romana, Dostojevski vjesnik novih putova velikog dijela ruske i europske proze.
Stalnoj unutrašnjoj borbi i sukobu sa”psihološkim obručem”oko njega-Raskoljnjikova-odgovara i stilski postupak unutrašnjeg monologa(citat: prije naveden),kao i česti dijalozi kojima obiluje ovaj roman. Zamišljen isključivo kao monolog ubojice u prvom licu(Ich-Form)ovaj je roman izrastao u djelo u kojem pripovjedač pripovijeda o Raskoljnjikovljevoj sudbini, gotovo ga ne ispuštajući iz vida i vrlo često prepuštajući ga da bude bilo to u unutrašnjim monolozima nasamo s čitaocem, bilo da izriče svoja mišljenja i polemizira sa svojim protivnicima ili usuglašava sa srodnicima. Uz sve navedeno roman obiluje mudrim mislima i porukama koje su pretežno Raskoljnikove, te izrečene u njegovim razmišljanjima.(npr.”Što god je korisno čovječanstvu, to je i plemenito. Ja razumijem samo jednu riječ: korisno!
Vlast zadobiva samo onaj koji se usudi da se sagne i da ju uzme. Radi se samo o jednom: treba se samo usuditi!
Ne radi se o vremenu nego o vama samom. Budite sunce i svi će vas ugledati. Sunce treba prije svega da bude sunce.
Samo ako si plemenit, sve drugo možeš steći talentom, znanjem razboritošću genijalnošću.-Šešir-što npr. znači šešir? Šešir je tričarija, ja ću ga kupiti kod Zimmermanna; ali što se pod šeširom čuva i šeširom pokriva, to ja ne mogu kupiti!”) Također se u djelu mogu naći umjetničke pjesničke slike(npr.”Ljuta guja povrijeđenog samoljublja svu noć mu je pila srce”.-koja je ujedno i metafora
“I cio taj rajski dan mojeg života i cijelo to veče ja sam i sam proveo u poletnim sanjarijama...”)
I za kraj: Romani Dostojevskog i pored sve svoje “filozofičnosti” nisu filozofija; oni su književnost koja to iskustvo može prenijeti čitaocima jedino i isključivo na onaj način kakav pripada samo umjetničkoj književnosti. On je začetnik jednog razvoja u umjetničkoj prozi koji misaono previranje i borbu mišljenja čini svojom središnjom temom. Zbog toga se struktura suvremene književnosti naprosto ne može razumjeti bez Dostojevskog ;tko nije pročitao njegove romane, teško da može shvatiti ono”o čemu se radi”u suvremenoj prozi i o čemu to zapravo njen velik dio govori.

Likovi:
Raskoljnikov, Sonja, Andrej

Mjesto i vrijeme radnje:
Radnja se zbiva u Rusiji u 19. st.

Sadržaj:
Raskoljnikov - glavni junak romana - student prava planira ubojstvo, Aljone Ivanove, lihvarice, čijim novcem bi usrećio ljude u svojoj okolini, a njezin nestanak bi i sam po sebi pomogao ljudima i njenoj okolini. U početku postoji unutrašnja borba između jednostavnosti rješenja i gnušanja prema samoj pomisli na takvo djelo. Razne okolnosti nagnaju ga na zločin - pismo od majke, Sonjin život, spoznaja da je lihvarica sama. Majka mu piše kako će bogato udati kćer da njemu pomogne. On teško podnosi sestrinu žrtvu, Marmeladovljevu životnu priču, činjenicu da se Sonja prostituira da prehrani obitelj. Raskoljnikov ostvaruje plan, no usput ubija i Lizvetu, a opljačkani novac skriva pod kamen. Vraća se u sobicu i pada u groznicu, te se bori sa savješću, dok dvoboj vodi s Porfirijem Petrovičem koji sve više steže psihološki obruč. Na kraju Raskoljnikov priznaje i odlazi sa Sonjom u Sibir na odsluženje kazne. Nakon svega vraća se u život pun nade, koju skuplja od Evanđelja i Sonje.

Karakterizacija likova:
Raskoljnikov
Lijep i stasit bivši student prava, koji živi u maloj tijesnoj sobici, koja ga steže poput oklopa. Bijeda i neimaština mu se gade, te se on otuđuje, postaje zamišljen i općenito nedruštven. Svoju unutrašnju borbu potpiruje mišlju kako bi jedan život mogao spasiti tisuće bijede. Nakon ubojstva ga hvata strah, jeza, izgubljen je i uplašen. Na kraju djela nalazi davno izgubljeni spokoj.
Sonja
Prostitutka čistog srca, stidljiva, plaha, ona je religiozna kršćanka, trpi bez prigovora, očito još veću bijedu od Raskoljnikove.
Andrej
Nihilist (pravac u grčkoj filozofiji, nihilisti smatraju da stvarnost ovisi o njihovom samom prihvaćanju istine. To rezultira letargijom i nebrigom za probleme okolnog svijeta - živo im se fućka za sve) , kritičar društva, prost čovjek, radio je kao službenik, koji vjeruje u budućnost i podržava preljub.
Zločin i kazna
U romanu “Zločin i kazna” Dostojevski opisuje mladog revnog studenta Raskoljnikova koji ubija staricu Aljonu Ivanovu i neplanirano i njezinu sestru Lizvetu. Kada ga taj čin potrese pobjegne iz stana ne uzevši novac koji je namjeravao ukrasti. Oboli, i zapadne u tešku moralnu krizu. Kada ozdravi zbliži se sa Sonjom, kćerkom pijanog službenika, koja mu pomaže da spozna da nije pravo postupio. Na koncu se sam prijavi policiji. Osudili su ga na osam godina prisilnog rada u Sibiru gdje je otišao skupa sa Sonjom. U prvom dijelu petog poglavlja analiziraju se Raskoljnikove noćne more. Imao je sedam godina kada je s ocem na putu doma vidio događaj koji ga je zgrozio : kako seljak hladnokrvno udara jadnog konja. Kad se probudio te su more prouzročile da je duboko u sebi počeo dvojiti u ispravnost djela koje namjerava učiniti. Kraj odlomka nam govori da ta dvojba ipak nije bila toliko moćna da bi spriječila zločin. Raskoljnikov ne optužuje sebe zbog ubojstva, nego zbog slabosti što se nije ponijeo kao Napoleon.
Za sve romane Dostojevskog je značajno da obrađuju moralna i vjerska pitanja (ima li Boga ili nema), pitanje suprotnosti dobra i zla, što je dovoljno i što nije. Ako nema Boga onda je po mišljenju njegovog junaka Raskoljnikova sve dozvoljeno, također i ubojstvo. Junakovo ime je simbolično, a značilo mi bi unutarnji raskol, duševno razdvojenu ličnost. Psihološku problematiku Dostojevski iskazuje putem unutarnjeg monologa i putem snova.
Filozofske probleme pak oblikuje dijalogom među osobama. Dostojevskog u romanu zanima čovjekova unutrašnjost. Događaje temelji na razgovorima koji s dijalogom najbolje neposredno izražavaju junakov doživljaj, njegovo životno stajalište te moralne dvojbe. Dostojevski je u jednom trenutku rekao : “Moralne ideje nastaju iz vjerskih osjećaja. Logika ih ne može nikako objasniti.”
****
“ Zločin i kazna” je roman sa socijalno-psihološkim motivom, koji čini prijelaz prema modernom romanu. To je prvi roman u nizu velikih romana Dostojevskog. Izgrađen je na fabuli iz kriminalističkog romana- u njemu postoji ubojica i progonitelj. Za razliku od običnih romana u kojima je ubistvo bilo vrhunac radnje, u ovom romanu radnja se nakon ubistva tek počinje zaplitati. Ovo je djelo o pojedinačnom ljudskom karakteru. Dostojevski u djelu prati i istražuje ljudske sudbine koje se zbivaju u siromašnom dijelu Sankt Petersburga. Pripovjedač nam predočuje neposredan okoliš grada, njegov izgled, i često prepušta riječ samom liku. Posredno i neposredno navode se njegove misli i raspoloženja. Postupno dobivamo obavijesti o Raskoljnjikovu i o situaciji u kojoj se nalazi, te saznajemo da se sprema na neki vrlo značajan čin. Kad se predstavlja lihvarki, tek tada doznajemo kako se zove, i to od njega sama. Radnja romana se zasniva na unutrašnjem proživljavanju lika. Pojedinac sukobljen s društvenom normom.
Raskoljnikov je siromašan peterburški student i živi od novca što mu šalju majka i sestra. Živio je u maloj trošnoj sobici. “ Bijaše to majušna prostorijica, pet-šest koraka dugačka, neobično jadna, s onim svojim žućkastim, prašnim tapetama, na mnogim mjestima odlijepljenim od zida, i toliko niska da se malo viši čovjek osjećao u njoj tjeskobno te mu se sve nekako činilo da će udariti glavom o strop. Kakva soba, takvo i pokućstvo: tri stara stolca, prilično trošna, u kutu obojen stol na kojem ležaše nekoliko bilježnica i knjiga; već po tome koliko su bile zaprašene vidjelo se da ih već odavno ničija ruka nije taknula; i napokon glomazna sofa, nekoć presvučena cicom, a sad sva izderana, zapremala je gotovo cijeli zid i pola širine cijele sobe te služila Raskoljnikovu kao postelja. Pred sofom je stajao stolić.”
Raskoljnikova je progonila ideja o ubojstvu babe Aljone Ivanovne iako se istovremeno zgražao nad tom idejom. Njegovoj odluci pridonio je razgovor dvaju studenata u krčmi koji su govorili kako bi bilo dobro da netko ubije babu.
Raskoljnikov također zaključuje kako je izuzetnim ličnostima u povijesti uvijek bilo dopušteno žrtvovati pojedince kako bi proveli svoju nakanu. Primjer mu je Napoleon. Kako on sebe smatra izuzetnim, svojom osobnom voljom mijenja društvene norme. On smatra da on ima pravo ubiti jednog “ nametnika” kao što je stara lihvarka, ako je Napoleon mogao ubiti milijune ljudi i nije bio osuđivan. Raskoljnikov dugo razmišlja kako ubiti i potom zatrti trag svojeg zločina.
On ostavlja lihvarki u zalog neke njemu vrlo drage predmete za koje mu ona daje malo novaca i s vremenom on nju počinje doživljavati kao ishodište sveopćeg zla. Ukloniti takvo biće koje živi od tuđe nesreće, što su u stanju ocijeniti samo izuzetni ljudi, za Raskoljnikova je čin kojim se pridonosi zatiranju zla. Raskoljnikov ne želi pasivno promatrati nepravdu, pa odlučuje djelovati po pravilu kojeg sam postavlja. Društvena norma biva time prepuštena mjerilu pojedinca, njegovoj vlastitoj procjeni hoće li je se ili neće pridržavati. Raskoljnikov se je našao u procjepu između zakona i zla.
Raskoljnikov jednog dana u krčmi sreće Marmeladova. “Bijaše to čovjek koji je prevalio pedesetu, srednjeg rasta i čvrste građe, prosijed i dobrano ćelav, žut, čak i zelenkast u licu podbuhlom od neprestana pijančevanja, nabreklih vjeđa iza kojih su se caklile, kao pukotinice uske, ali živahne zakrvavljene oči. Međutim, bilo je nešto na njemu vrlo čudno: u pogledu mu je blistao čak nekakav zanos- a valjda i razum i pamet- ali istodobno kao da je prosijavala i ludost. Na njemu bijaše star, posve pohaban crn frak s kojega su bila pootpadala puceta. Samo se još kako- tako držalo jedno jedino puce, koje je zakopčavao, želeći očito ostati pristojan. Ispod prsluka od nankina visio mu je plastron, sav zgužvan, zamazan i ispolijevan. Bio je obrijan, kao činovnik, ali već poodavno, tako da mu je po licu bila gusto izbila sivkasta čekinjasta dlaka. Pa i u njegovim manirama zapažalo se zaista nešto dostojanstveno činovnički.” On mu je pričao o svojoj obitelji, ženi - Katerini Ivanovnoj, djeci i kćerki Sonji koja se bavila prostitucijom da bi zaradila novac. Kako se je Marmeladov napio Raskoljnikov ga prati kući. “ Uđu iz dvorišta u kuću i popnu se na treći kat. Stube su bivale, što dalje, to mračnije…”
“ Mala čađava vrata na kraju stuba, na samom vrhu, bijahu otvorena. Krnjadak svijeće osvjetljivaše sirotinjsku sobicu dugačku desetak koraka. Sve bijaše razbacano i u neredu, napose kojekakve dječje prnje. Najdalji kut bijaše zastrt poderanom plahtom. Iza nje je zacijelo stajala postelja. U samoj sobi bijahu svega dva stolca i divan presvučen voštanicom, sav izderan, a ispod njega stajaše stari kuhinjski stol od jelovine, neobojen i nepokriven. Na rubu stola dogorijevaše krnjadak lojanice u željeznom svijećnjaku. Bilo je očito da Marmeladovljevi stanuju u zasebnoj sobi, a ne samo u jednom njenu dijelu, ali je soba bila prolazna. Vrata što su vodila u druge prostorije, ili ćelije na koje je bio razdijeljen stan Amalije Lipevehzelj, bijahu odškrinuta…” tu je Raskoljnikov upoznao Katerinu Ivanovnu. “ Bijaše to strašno mršava žena, tanka, povisoka i skladno građena, još i sad divne kestenjaste kose, a obrazi joj zaista bijahu osuti crvenim pjegama. Oči joj bijahu užagrene kao u vrućici, ali pogled joj bijaše oštar i ukočen. Bolno se doimalo to sušičavo i uzbuđeno lice pri posljednjim zrakama krnjatka svijeće što su treperile na njemu.” Vidio je u kakvim uvjetima žive Marmeladovi i ostavio im je nešto novaca koje mu je bila poslala majka. Od majke je također dobio i pismo.
U njemu je pisalo kako se Dunja namjerava udati za Petra Petroviča Lužina. Cijeli je dan razmišljao o tom pismu i bio je ljut na Dunju što će se ona udati za Petra Petroviča najviše zato da on ima koristi i da njemu bude bolje.
Odlučio je da te večeri mora ubiti babu, jer Lizavete neće biti kod kuće. Od stare košulje napravio je omču i stavio u nju sjekiru. Sa sobom je uzeo i dašćicu omotanu u papir da je da lihvarki kao zalog i malo bolje ju je zavezao kako bi se mučila odvezivajući je, tako da on ima vremena izvaditi sjekiru. Otišao je u njezin stan. Stubište bijaše mračno i usko, “pomoćno”. Zvonce jekne slabo, kao da nije od mjedi nego od lima. Vrata mu je otvorila Aljona Ivanovna. “ bijaše to sitna suhonjava bakica od svojih šezdeset godina, živahnih i pakosnih očiju, malog šiljatog nosa, gologlava. Bjeličasta, ponešto progrušana kosa bijaše joj obilato namazana uljem. Tanak i dugačak vrat nalik na kokošju nogu bijaše omotala nekakvom flanelskom krpom, a oko ramena joj se unatoč vrućini, klatio haljetak obrubljen krznom, sav pohaban i požutio. Starica je svaki čas kašljala u hrakala. Starica ga je pustila u stan.
Soba bijaše mala, obložena žutim tapetama, s geranijama u loncima i s muslinskim zastorima na prozorima, bijaše jarko obasjana suncem na zalasku. U sobi nije bilo bogzna čega. Pokućstvo neko prastaro, od žutog drva, sastojalo se od divana s golemim izbočenim drvenim naslonom, od ovalna stola ispred divana, toaletnog stolića sa zrcalom između dva prozora, stolaca uza zidove i dvije-tri jeftine slike u žutim okvirima, na kojima bijahu prikazane njemačke gospođice s pticama u rukama. U kutu ispred omanje ikone gorjelo je kandilo. Sve je bilo čisto: i pokućstvo i pod bijahu ulašteni tako da su se ljeskali: sve se caklilo. U cijelom stanu nije se moglo naći ni zrnca prašine. Vrata su vodila u drugu majušnu sobu, u kojoj bijahu staričina postelja i komoda. Cijeli se stan sastojao od tih dviju sobica.
Raskoljnikov je starici dao dašćicu i dok ju je ona odmotavala uzeo je sjekiru i ubio ju. Otišao je u susjednu sobu i dok je tražio stvari po škrinji Lizaveta je došla kući, pa je morao ubiti i nju.
“ Bijaše to visoka, nezgrapna, plašljiva i ponizna djevojka, vrlo visoka rasta, od svojih trideset pet godina. Dugačkih, nekako iskrenutih nožurda, svagda u izgaženim cipelama od jareće kože, ali uvijek vrlo čista. Crna u licu, ali dobrog lica i očiju. A smiješak joj je čak i vrlo lijep. Bila je prava ropkinja svoje sestre, radila je dan i noć, strepila je od nje i trpjela čak i batine.”
Nakon zločina Raskoljnikov je otišao kući i potrpao stvari u rupu u zidu. Sljedeći dan dobio je policijski poziv. On je mislio da su ga otkrili i odlučio je da se odmah sam prijavi, ali je shvatio da ga ne zovu radi toga pa je odustao od prijave. Kako se u policijskoj stanici govorilo o ubojstvu lihvarke njemu je pozlilo i pao je u nesvijest. Stalno je razmišljao o ubojstvu i bio je prestravljen idejom da mu je policija pretražila stan dok njega nije bilo. Zbog toga je čvrsto odlučio riješiti se dokaza. Namjeravao je stvari baciti u kanal, ali kako je tamo bilo previše ljudi, odlučio se na napušteno dvorište u kojem se nešto gradilo. Tamo je ugledao veliki kamen. “ Nagne se nad kamen, uhvati ga za vrh snažno, objema rukama, upre sve sile i prevrne ga. Ispod kamena je nastala omanja udubina; odmah počne bacati u nju sve što je imao u džepovima. Novčarka je došla na sam vrh, i još je u udubini ostalo mjesta. Zatim ponovno zgrabi kamen i namjesti ga jednim zamahom onako kako je prije stajao, samo što se sad kamen možda činio malčice višim. Ali je nagrnuo malo zemlje oko njega i utabao je sa strane. Ništa se nije moglo zapaziti.”
Nakon toga otišao je do Razumihina; svog prijatelja s fakulteta, a ni sam nije znao zašto je tamo otišao. “ Razumihin je sjedio kod kuće u dronjavu kaputu, u papučama nazuvenim na bosu nogu, raščupan, neobrijan i neumiven. Na licu mu se ocrta zabezeknut izraz.”
“ Bio je to neobično vedar i društven momak, dobar do prostodušnosti. Doduše, ispod te prostodušnosti krila se i dubina i dostojanstvo. Najbolji su njegovi dugovi to znali i svi su ga voljeli. Bio je vrlo bistar, premda gdjekad zaista priprost. Bijaše upadljive vanjštine- visok, mršav, uvijek loše obrijan, crnokos. Ponekad je zapodijevao kavgu i bio na glasu svoje snage. Pio je kao spužva, ali je mogao i bez pića; ponekad bi pretjerao u vragolijama, ali je mogao i bez njih, nikakve nepovoljne okolnosti nisu ga mogle skršiti. Mogao je stanovati i na krovu, trpjeti najgoru glad i veliku studen. Bio je vrlo siromašan i bez igdje ikoga, zarađivao novce svakojakim poslovima. Znao je bezbroj izvora iz kojih je mogao crpsti, naravno, poštenim radom.”
Razumihin mu je ponudio da za novce prevodi knjige, što je i sam radio, ali Raskoljnikov to nije prihvatio i otišao je kući. Imao je groznicu i stalno je nešto zamišljao čega zapravo nije bilo. Buncao je i većinu vremena nije bio sasvim pri svijesti. Za njega se brinula Nastasja i Razumihin. Tamo je također bio i Zosimov- doktor.
“Zosimov je bio visok i ugojen čovjek, podbuhla i bezbrojno blijeda, glatko izbrijana lica, svijetle ravne kose, s naočalama i s velikim zlatnim prstenom na prstu nabreklom od debljine. Bilo mu je oko dvadeset sedam godina. Na sebi je imao širok gizdelinski lagan kaput, svijetle ljetne hlače i uopće je sve na njemu bilo nekako široko, gizdavo i novo novcato: rublju mu nije bilo zamjerke, a lančić na satu bijaše podebeo. Kretnje mu bile spore, nekako mlitave, a u isti mah promišljeno slobodne; svaki čas izbijaše iz njega taština, iako se trudio da je prikrije. Svi njegovi znanci držali su da je težak čovjek, ali su tvrdili da zna svoj posao.”
Sljedećeg dana Raskoljnikova je posjetio Petar Petrovič Lužin. “Cijelo mu je odijelo bilo netom sašiveno, i sve je na njemu bilo lijepo, samo je, možda, bilo suviše novo i suviše odavalo određenu svrhu. Čak je i gizdelinski, nov novcat cilindar svjedočio o toj svrsi. Pa i prekrasne rukavice originalne Louvainove proizvodnje, rukavice boje jorgovana, svjedočile su to isto, ako ničim drugim, a ono time što ih nije navlačio nego samo nosio u rukama, za paradu. U svoj odjeći Petra Petroviča prevladavale su svijetle mladenačke boje. Na njemu bijaše zgodan svjetlosmeđ ljetni kaput, tanke hlače svijetle boje, isto takav pršnjak, netom kupljena fina košulja, posve lagana batistena kravata s ružičastim prugama, a što je najljepše- sve je to čak i pristajalo licu Petra Petroviča. Njegovo lice, neobično svježe i, štoviše lijepo, ionako se doimalo mlađim od četrdeset pet godina. Tamni zalisci zgodno su ga osjenčavali s obje strane, nalikujući na dva kotleta, i vrlo se lijepo zgušnjavali oko glatko izbrijane blistave brade. Čak ni kosa , uostalom tek malo progrušana, a počešljana i nakovrčana kod frizera, nije zbog toga bila ni najmanje smiješna niti mu je pridavala glup izraz, kao što obično biva kad se nakovrča kosa, jer onda čovjek neminovno nalikuje na Nijemca koji ide na vjenčanje. Ako je na tom prilično lijepom i ozbiljnom obličju i bilo nečeg neugodnog i odbojnog, tome su bili krivi neki drugi uzroci.”
Lužin ga je došao posjetiti i htio ga je upoznati jer će on postati mužem njegove sestre. Raskoljnikovu se on nije svidio jer je bio umišljen i egoističan, pa ga je otjerao iz stana. Sljedećeg dana dok je šetao ulicom opazio je neku gužvu. “ Raskoljnikov se progura koliko je mogao, te napokon ugleda razlog svoj toj strci i radoznalosti. Na zemlji je ležao, očito u nesvijesti, čovjek koga su konji bili netom pregazili, vrlo bijedno obučen, ali u “gospodskom” odijelu, sav u krvi. S lica, s glave curila mu je krv; lice mu bilo posve izubijano, oguljeno, unakaženo. Odmah se vidjelo da je teško ozlijeđen.” Shvatio je da je to Marmeladov. Odveo ga je kući, ali on je ubrzo umro. Katerini Ivanovnoj dao je novac za pokop koji mu je nekoliko dana prije poslala majka. Tada je također upoznao Sonju Marmeladovu. “ Odjeća joj je bila jeftina, ali uličarski kićena, s jasno i sramotno istaknutim ciljem, po ukusu i pravilima što su nastala u jednom zasebnom svijetu. Nosila je šarenu svilenu haljinu, kupljenu iz četvrte ruke i ovdje posve pozamašnu krinolinu što je zakrčila cijela vrata, svijetle cipelice i suncobran koji joj noću ne treba, a ipak ga je ponijela, i smiješan slamnat šešir za koji je zataknula pero plamene boje. Ispod tog mangupski naherenog šeširića virilo je mršavo, blijedo i prestrašeno lice, otvorenih usta i očiju ukočenih od strave. Sonja je bila niska rasta, djevojka od svojih osamnaest godina, mršava, ali prilično zgodna plavojka, izvanredno lijepih plavih očiju.”
Kada je došao kući čekale su ga njegova majka i sestra. Raskoljnikov im je ispričao da ga je posjetio Lužin i da ga je on izbacio iz stana jer mu se nije svidio. Kako je Raskoljnikov bio bolestan, Razumihin je otpratio Dunju i njezinu majku kući. Dunja mu je pokazala pismo koje joj je poslao Lužin. Kada je sljedećeg dana posjetila Raskoljnikova i njemu je pokazala to pismo. U pismu je pisalo da pri njihovu sljedećem susretu Rodion ne bude prisutan, jer ga je grubo uvrijedio kad ga je posjetio. Također je napisao da je Rodion dao oko dvadeset i pet rubalja djevojci nedolična vladanja, tobože ua ukop oca kojeg su pogazili konji. Unatoč pismu Dunja je zvala Rodiona da dođe kod njih onog dana kad je trebao doći Lužin.
Dok su Dunja i Puljherija Aleksandrovna bile kod Raskoljnikova njega je posjetila Sonja.
“ Sad je bila skromno i, štoviše, siromaški obučena djevojka, još sasvim mlada, gotovo nalik na djevojčicu, skromna i pristojna vladanja, staromodan šeširić, u rukama je držala suncobran. “ Došla je da ga pozove na ručak kod Katerine Ivanovne nakon liturgije. Kada su otišle Dunja i P. Aleksandrovna, Raskoljnikov i Razumihin otišli su Profiriju Petroviču radi sata kojeg je Raskoljnikov založio kod lihvarke. “ Porfirij Petrovič je bio obučen po domaću, u kućnom kaputu, u posve čistoj košulji i u izgaženim papučama. Bio je to čovjek od svojih trideset pet godina, onizak, punašan, pa i trbušast, glatko izbrijan, bez brkova i zalizaka, kratko podšišane kose na velikoj okrugloj glavi, nekako posebno ispupčenoj na potiljku. Njegovo nabuhlo, okruglo lice s pomalo prćastim nosom bijaše nezdrave, tamnožute boje, ali prilično živahno i, štoviše, podsmješljivo. Bilo bi možda i dobroćudno da nije bilo izraza očiju koje su se sjale nekakvim žitkim, vodenastim sjajem i bile zastrte gotovo bijelim trepavicama što su treptale baš kao da namiguju. Pogled tih očiju nekako je čudno odudarao od cijele njegove pojave na kojoj je bilo čak i nečega ženskog, te joj pridavao mnogo više ozbiljnosti nego što bi čovjek u prvi mah očekivao.”
Porfirij Petrovič je spomenuo članak koji je napisao Raskoljnikov. On je zbog tog članka sumnjao u Raskoljnikova, pa ga je zamolio da mu objasni taj članak što je on i učinio. Nakon razgovora s Porfirijem Petrovičem ,Razumihin je otišao kod Dunje, a Raskoljnikov kući. Legao je na ležaj i počeo razmišljati o Dunji, svojoj majci, ubistvu i na kraju je zaspao. Kad se probudio na vratima je stajao Arkadij Ivanovič Svidrigajlov. “ Čovjek tridesetih godina, krupan, ugojen, rumen u licu, ružičastih usana, s brčićima, bujne, svijetle, gotovo bijele brade i gizdavo odjeven.” Zamolio ga je da ga pusti da se još jedanput vidi s Dunjom i rekao mu je da je Marfa Petrovna, kada je umrla, oporučno ostavila tri tisuće rubalja i da će ih moći podići za dva-tri tjedna. Kada je Svidrigajlov otišao Raskoljnikov i Razumihin otišli su kod Dunje. Na ulazu su se susreli sa Lužinom. Tijekom večeri Lužin i Dunja su se posvađali i Dunja je izbacila Lužina iz stana i rekla mu je da ga više nikad ne želi vidjeti. Kada je Lužin otišao , Raskoljnikov je ispričao Dunji o njegovu sastanku sa Svidrigajlovim.
Nakon nekog vremena Raskoljnikov se ustao, rekao Razumihinu da mu čuva majku i sestru jer da on možda više nikada neće doći kod njih. Otišao je i krenuo prema Sonjinu stanu. “Bijaše to velika soba, ali neobično niska, jedina soba što su je Kapernaumovljevi iznajmljivali. Slijeva su bila zatvorena vrata što su prije vodila u njihov stan. Na suprotnoj strani, zdesna, bijahu još jedna vrata koja su uvijek bila zaključana. Ondje je već bio drugi , susjedni stan, pod drugim brojem. Sonjina je soba nalik na kakvu pojatu, imala je oblik posve nepravilna četverokuta, zato se doimala pomalo nakaradno. Zid sa tri prozora što su gledala na kanal presijecao je sobu nekako ukoso, zbog čega se jedan kut, vrlo oštar, gubio negdje u dubini tako da se pri slabom osvjetljenju jedva mogao i vidjeti; drugi je pak kut bio odveć ružno tup. U cijeloj toj velikoj sobi gotovo da i nije bilo pokućstva. U desnom kutu bijaše postelja, a do nje, bliže vratima, stolac. Uz taj zid gdje je stajala postelja, pokraj samih vrata tuđeg stana, nalazio se stol sklepan od dasaka i pokriven plavkastim stolnjakom , a uza nj dva pletena stolca. Zatim, uz suprotni zid, prilično blizu onog oštrog kuta, stajala je omanja komoda od običnog drva koja se nekako gubila u toj praznini. To je sve što je bilo u sobi. Žućkaste, ofucane i poderane tapete potamnjele su bile u kutovima; zimi je tu zacijelo bilo vlažno i zagušljivo. Neimaština je udarala u oči; čak ni na postelji nije bilo zastora.” Raskoljinikov je rekao Sonji da je došao po posljednji puta, ali ako ipak odluči da sutra dođe, reći će joj tko je ubio Lizavetu. Cijelo vrijeme Raskoljnikovljeva posjeta Sonji iza vrata što su odvajala Sonjinu sobu od praznog stana stajao je Svidrigajlov i prisluškivao razgovor. Odlučio je da prisluškuje i sutra kada Raskoljnikov dođe reći Sonji tko je ubio Lizavetu.
Sljedećeg dana Raskoljnikov je otišao u policiju kod Porfirija Petroviča i donio mu je izjavu o satu. Opet su počeli pričati o ubojstvu i nakon nekog vremena Raskoljnikov je rekao kako mu je potpuno jasno da on sumnja u njega, ali je Petrovič sve porekao. Odjednom je došao policajac sa Nikolajem koji je priznao ubojstvo. Nakon toga Raskoljnikov je otišao kući.
Petar Petrovič je sljedećeg jutra razmišljao što je pogriješio s Dunjom. Nakon nekog vremena zamolio je Andreja Semjonoviča da kaže Sonji da on želi razgovarati s njom. Kada je Sonja došla Petar Petrovič joj je dao 10 rubalja. Kada je odlazila, kriomice joj je stavio u džep sto rubalja. Sve je to vidio Andrej Semjonovič, koji je mislio da joj je Petrovič dao novce iz dobrodušnosti. “Andrej Semjonovič bijaše neishranjen i skrufulozan čovjek niska rasta, nevjerojatno plav, sa zaliscima u obliku kotleta na što je bio neobično ponosan. Uz to su ga vječito boljele oči. Bio je prilično meka srca, ali je govorio vrlo samouvjereno, a koji put čak i izvanredno uznosito. Uza svoje vrline, Andrej Semjonovič bio je zaista priglup.”
Na daću koju je priredila Katerina Ivanovna bili su pozvani mnogi ljudi. Raskoljnikov je došao odmah nakon što su se vratili s groblja. Nakon nekog vremena došao je Petar Petrovič , ali ne zbog daće nego zato da bi optužio Sonju za krađu. Kao dokaz služila mu je novčanica od sto rubalja koju je Sonja našla u džepu. Kada je P. Petrovič optužio Sonju za krađu došao je A. Semjonovič i rekao kako je on vidio kako je Petrovič kriomice stavio novčanicu Sonji u džep. U raspravu se umiješao i Raskoljnikov koji je ispričao kako se Petar Petrovič ponio prema Dunji. U međuvremenu Katerina Ivanovna se posvađala s gazdaricom Amalijom Ivanovnom koja ju je istjerala iz stana.
Raskoljnikov je krenuo prema Sonjinu stanu da joj kaže tko je ubio Lizavetu, i to je i učinio. Sonja je bila zaprepaštena, ali joj je također bilo žao Raskoljnikova jer je vidjela koliko on pati i koliko se muči. Odjednom je u sobu ušao Lebezjatnikov i rekao da je Katerina Ivanovna na ulici i da je poludjela. Sonja je odmah otišla da vidi da li može ikako umiriti Katerinu. “ Katerina Ivanovna, u onoj svojoj staroj haljini, zaogrnuta polusuknenim šalom i s poderanim slamnim šeširićem koji joj se bio ružno naherio, kao naramak slame, bijaše doista posve izbezumljena. Bila se umorila i zapuhala. Njeno izmučeno sušičavo lice doimalo se patnički kao nikad prije; ali njena uzrujanost nije prolazila. “ Zaista je bila pokušala obući djecu onako kako se oblače ulični pjevači i pjevačice. Mališanu je natukla na glavu nekakav crvenobijeli turban ne bi li nalikovao na Turčina. Za Ljonju nije našla kostima, pa joj je samo natakla na glavu crvenu pletenu vunenu kapicu pokojnog Semjona Zahariča, a za kapicu je zataknula komadić bijela nojeva pera koji je nekad pripadao baki Katerine Ivanovne. Polječka je bila u svojoj običnoj haljinici. “ Katerina je tjerala djecu da plešu i pjevaju. Kada su uplašena djeca vidjela policajca koji ih je htio odvesti počela su bježati, a za njima je trčala Katerina Ivanovna. Odjednom je pala i krv joj je navrla na prsa zbog tuberkuloze. Na samrti je rekla Sonji da se ona brine za njezinu djecu.
Dva-tri dana nakon smrti Katerine Ivanovne organizirana je misa. Katerina Ivanovna ležala je u lijesu. “ Sva su djeca klečala uz lijes, a Polječka je plakala. Iza njih se molila Sonja, tiho i nekako bojažljivo plačući. “ Nakon službe Božje šetao je po gradu, zalazio u krčme jer mu je bilo strašno teško, a u tom okruženju kao da se osjećao bolje. Te noći probudio se u grmlju u groznici. Otišao je kući. Probudio se u 2 popodne i sjetio se da je tog dana bio ukop K. Ivanovne. Čak se obradovao što nije bio na sprovodu. Tada je došao Razumihin i rekao mu da mu je majka bolesna. Raskoljnikov je rekao Razumihinu kako ga je neki dan posjetila sestra i da su pričali o njemu. “ Rekao sam joj da si vrlo dobar, pošten i vrijedan čovjek. Nisam joj rekao da je voliš jer to i sama zna. “ Također mu je rekao kako ih predaje njemu u ruke. Nekoliko minuta nakon što je otišao Razumihin Raskoljnikova je posjetio Porfirij Petrovič. Pričao je o Mikolki i o tome kako je zaključio da on nije kriv za zločin. Kada ga je Raskoljnikov upitao tko ih je onda ubio ako nije Mikolka, Petrovič je odgovorio: “ Pa vi ste ih ubili, Rodione Romaniču! Vi ste ih ubili…” Petar Petrovič daje Raskoljnikovu dan-dva odmora da se prošeta i predlaže mu da se sam prijavi. Čak mu predlaže da zločin prikažu kao nekakvo pomračenje uma da bi mu kazna bila manja, ali Raskoljnikov je to odbio.
Kada je Porfirij Petrovič otišao, Raskoljnikov je posjetio Svidrigajlova. “ Bilo je to neko čudno lice, nalik na masku: bijelo, rumeno, rumenih, skrletnih usana, svijetloplave brade i još prilično bujne svijetle kose. Oči mu bile nekako previše plave, a njihov pogled nekako previše težak i ukočen. Bilo je nečeg strašno odbojnog na tom lijepom i, s obzirom na godine, izvanredno mladolikom licu. Odjeća je na Svidrigajlovu bila pomodna, ljetna, lagana; napose se gizdao košuljama. Na prstu je nosio golem prsten s dragim kamenom. “ Raskoljnikov je prijetio Svidrigajlovu da ako radi njegove sestre iskoristi nešto što je otkrio u zadnje vrijeme da će ga ubiti prije nego ga pošalje u zatvor. Svidrigajlov priča Raskoljnikovu kako se zaljubio u njegovu sestru još kad je radila za njega i kako bi bio odmah ostavio Marfu Petrovnu da je njegova sestra htjela s njim pobjeći. Nakon nekog vremena Svidrigajlov iziđe iz gostionice, a Raskoljnikov za njim. Krenuli su Sofji Semjonovnoj. Nje nije bilo kući pa je Svidrigajlov sjeo u kočiju i odvezao se do Dunje. Raskoljnikov se šetao mostom na kojem je stajala Dunja, ali ju nije primijetio. Tada je došao i Svidrigajlov. Zamolio je Dunju da ode s njim jer joj mora reći nešto vrlo važno. Odveo je Dunju u svoj stan i ispričao joj kako je prisluškivao razgovor Sonje i Raskoljnikova kada joj je on priznao ubojstvo. Ispričao joj je sve što je Raskoljnikov rekao Sonji. Dunja je bila strašno potresena. Svidrigajlov govori Dunji kako samo ona može spasiti Raskoljnikova, jer ako ona pristane biti njegova, on nikome neće reći to što je doznao. Dunja je htjela izaći iz stana, ali kako su vrata bila zaključana ona je iz džepa izvadila revolver. Optužila je Svidrigajlova da je otrovao Marfu Petrovnu. Svidrigajlov to ne poriče i govori da je ona bila razlog ubojstvu. Dunja puca Svidrigalovu iznad glave. Metak ga je okrznuo i iz glave mu počinje curiti krv. Svidrigajlov se počeo približavati Dunji i ona ponovno napinje revolver, ali zataji. Ona počinje moliti Svidrigajlova da ju pusti van iz stana. Počinje mu govoriti da ga ne voli i da ga nikad ne bi mogla voljeti. Nakon nekolikoo trenutaka Svidrigajlov odlučuje da ipak pusti Dunju van i daje joj ključ. Nakon što je Dunja otišla, Svidrigajlov izlazi iz stana.
Otišao je Sonji i dao joj je 3000 rubalja u obveznicama. Odlazi i do roditelja svoje zaručnice i daje im 15000 rubalja u vrijednosnim papirima. Kasnije je šetao gradom i kada je došao do velike kuće s vatrogasnim tornjem pomisli kako je to savršeno mjesto za ubojstvo i kako će tu barem imati službenog svjedoka. “ I prisloni revolver sebi na desnu sljepoočicu. Svidrigajlov odape.”
Toga dana Raskoljnikov je otišao svojoj majci i sestri. Dunja nije bila kod kuće. Majci je rekao kako odlazi na put. Obećaje joj da će još doći. Kada je otišao od majke krenuo je kući, i tamo je naišao na Dunju. Po samom njenom pogledu on je shvatio da ona zna što je učinio. Raskoljnikov razgovara sa sestrom o tome što je učinio i što ga čeka. Odlučuje se prijaviti. On smatra da nije počinio zločin.
“ Zločin? Kakav zločin? Zar to što sam ubio odurnu štetočinu, gnjidu, babu lihvarku koja nikom nije bila potrebna, koja je sirotinji krv pila, koja ako ubiješ, oprostit će ti se četrdeset grijeha, zar je to zločin? I ne mislim na zločin niti ga mislim sprati sa sebe.” On moli Dunju za oprost: “ Dunja moja draga! Ako sam kriv, oprosti mi.” On odlazi u policijsku stanicu da bi se prijavio, ali odlučuje da ne ide Porfiriju nego Barutu. Na putu odlazi Sonji i traži križ da ga objesi oko vrata. Sonja želi ići s njim, ali joj on to ne dopušta, i odlazi ne pozdraveći se. Šečući se trgom on se sjeti Sonjinih riječi: “ Idi na raskrižje, pokloni s narodu, poljubi zemlju jer si o nju ogriješio i reci naglas cijelom svijetu: “ Ja sam ubojica!” Poklonio se , ali nije rekao da je ubio jer su prolaznici počeli dovikivati da se napio i smijali su mu se. Otišao je u policiju i susreo Baruta ( Ilja Petrovič). Skoro se predao kad je netko povikao da se Svidrigajlov ubio. Kako ga je Raskoljnikov poznavao on je ispričao sve što je o njemu znao. Već se spremio da će otići, ali se vratio i priznao svoj zločin.
Suđenje je proteklo bez većih problema .Objasnio je zašto je ubio Lizavetu, ali mu nitko nije vjerovao da nije točno znao koje stvari je uzeo, ali su to kasnije prihvatili. Na početku suđenja Raskoljnikova majka se razbolila, a Dunja i Razumihin su je uspjeli maknuti iz Senkt P. do kraja suđenja. Puljherija Aleks. je imala neku čudnu bolest nalik na ludilo. Njoj su rekli da je Raskoljnikov otputovao daleko i da se ne može javljati. Postala je tužna. Razumihin i Sonja su često posjećivali Raskoljnikova. Doznao je sve o majčinoj bolesti. 2 mjeseca nakon što je Raskoljnikov otišao na robiju, Dunja i Razumihin su se vjenčali. Nakon vjenčanja Puljherija A. je postala još tužnija. Spopala ju je groznica i nakon 2 tjedna je umrla. Kad su vidjeli da Raskoljnikov naslučuje smrt majke rekli su mu da je umrla, ali to nije djelovalo na njega. Sonja je Dunji i Razumihinu slala pismo o tome kako se Raskoljnikov osjeća. U zatvoru ga nitko nije volio i svi su ga se klonili, ali su zavoljeli Sonju. Kada je saznao da ga Sonja voli on se preporodio. Od Sonje je prije tražio evanđelje koje mu je samo ležalo ispod jastuka, ali sada ga je počeo čitati. Oboje su bili skloni tome da 7 godina gledaju kao 7 dana. Raskoljnikov je na dar dobio novi život.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

">

MOJ HRVATSKI
zaplakao sam hrvatski
progovorio hrvatski
hrvatskim govorim
šapućem hrvatski
šutim hrvatski
sanjam hrvatski
i na javi sanjam hrvatski
volim na hrvatskom
volim hrvatski
pišem hrvatski
kad ne pišem ne pišem hrvatski
sve mi je na hrvatskom
hrvatski mi je sve
Pajo Kanižaj

free image hosting

Naučio sam... da ti je, bez obzira koliko ozbiljnosti život zahtijeva od tebe, uvijek potreban prijatelj s kojim se možeš glupirati.

Naučio sam... da je biti ljubazan važnije nego biti u pravu.

Naučio sam... da ljubav, a ne vrijeme, liječi sve rane.

Naučio sam... da svatko koga sretneš, zaslužuje da ga pozdraviš s osmjehom.

Naučio sam... da dobre prilike nikada nisu izgubljene; netko će se uvijek poslužiti onima koje ti propustiš.

Naučio sam... kada se naučiš živjeti u luci gorčine, sreća će se uvijek sidriti negdje drugdje.

Naučio sam... da treba dijeliti riječi koje su nježne i mekane, jer češ ih sutra možda morati pojesti.

Naučio sam... da je osmjeh jedan jeftin način da popraviš svoj izgled.

Naučio sam... da ne mogu odabrati kako se osjećam, ali da mogu odabrati što ću napraviti u vezi toga.

Naučio sam... da svi žele živjeti na planini, ali da se sva sreća i rast događaju dok se uspinješ.

Naučio sam... da je dobro davati savjet samo u dva slučaja: kada ga netko traži ili kada je pitanje života i smrti.

Naučio sam... kada planiraš osvetiti se nekome, time samo dozvoljavaš sebi da te ta osoba nastavi vrijeđati.

Naučio sam... što imam manje vremena, više stvari mogu napraviti.
Andy Rooney

image hosting for myspace

Sve što treba znati o tome kako valja živjeti, što činiti i kakav biti, naučio sam u vrtiću. Mudrost me nije čekala na vrhu planine, na kraju dugog uspona školovanja, nego se krila u pješčaniku dječjeg igrališta.
Evo što sam ondje naučio:
Sve podijeli s drugima.
Igraj pošteno.
Ne tuci ljude.
Svaku stvar vrati gdje si je našao.
Počisti za sobom.
Ne uzimaj što nije tvoje.
Kad nekog povrijediš, ispričaj se.
Peri ruke prije jela.
Pusti vodu u zahod.
Topli keksi i hladno mlijeko su zdravi.
Živi uravnoteženo: malo uči, malo razmišljaj, crtaj, slikaj, pjevaj i pleši, igraj se i radi - svaki dan od svega pomalo.
Svakog poslijepodneva odspavaj.
Kad izađeš u svijet, budi oprezan u prometu, drži se za ruke i ne udaljavaj od svog prijatelja.
Ne zaboravi da čudo postoji. Robert Fulghum