PROFESORICA I MAMA

četvrtak, 17.05.2007.

PAVLIČIĆ PAVAO-suvremeni hrvatski književnik

Bibliografija

-rođen 1946.godine u Vukovaru
-završio Filozofski fakultet u Zagrebu
-redoviti je profesor na Odsijeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu
-Pavličić je jedan od istaknuti predstavnika tzv."proze u trapericama" i u njegovim se djelima uz specifičnu strukturu i psihologiju likova, pripadnost ovom tipu moderne proze može prepoznati i u posebnom strukturiranju fabule, nekonvencionalnom leksiku i specifičnom odnosu realnosti i fantastike
-njegove su reminiscencije na društvena zbivanja kao i analize pojedinačne i kolektivne psihologije, dobile izrazitu svježinu, originalnost i dojmljivost
-neobično plodan pisac koji je raznolikost svojih interesa usmjerio prema gotovo svim proznim formama, obuhvaćajući u svom štivo za sve tipove i uzraste čitatelja
-brojna su njegova djela upućena mlađem čitateljstvu

Objavljena djela

Dobri duh Zagreba(1976.), Stroj za maglu(1978.), Umjetni orao(1979.), Večernji akt(1981.), Koraljna vrata(1990.), Dunav(1992.), Šapudl(1995.)

Magda i trešnjevački fantom
Mjesto radnje: Trešnjevka u Zagrebu (bife i livada)
Vrijeme: poslijepodne i večer
Tema: kriminal
Lica
Magda debela, dobroćudna, skromna
Veljković šef samoposluživanja
Šime Dalmatinac iz skladišta trikotaže
Slavek bljedoliki, plavokosi mladić koji uvijek stoji malo sa strane i pije samo kavu
Njofra (Franjo), dobroćudan pijanac koji ima samo majku, čistačicu
Zec vlasnik privatne voćare
Vincek dobrostojeći umirovljenik, desetak godina stariji od Magde i njezin najuporniji udvarač
Kratki sadržaj
Radi se o provođenju poslijepodneva i večeri do 22h u bifeu na Srednjaku, gdje se sastaje uvijek isto društvo i gdje svi znaju sve o svakome. Tako se zna da Magda svaku večer odlazi sama kući i nosi utržak. Tako jednog dana ispričaju Magdi o manijaku koji napada žene i to već dvije, ali ih ne uspijeva silovati, jer uvijek netko naiđe.
Vincek je htio da prati Magdu, no ona nije htjela, ali kad je čula šta se događa i kad je i sama doživjela napad manijaka, otkrivši da je to Vincek, koji je htio da je poljubi i zagrli, ona skuje plan s Vincekom da uhvate manijaka. Plan im uspije i Magda otkrije da je manijak bio Slavek, jedan od njezinih stalnih gostiju, koji je htio da opljačka dnevni utržak koji je Magda uvijek na večer nosila kući.

Magda i trešnjevački fantom
Općenito o debelim osobama, a konkretno o društvenom životu u novim naseljima
Premda je učlanjena u područnu knjižnicu, Magda vjerojatno nikada neće saznati ono što je o debelim osobama zabilježio jedan veliki strani pisac: da su one najbolje, jer na sjeveru griju, a na jugu daju sjenu.
Ali, ona to svakako sluti, zacijelo se i sama drži neke slične maksime, jer kako bi inače mogla tako gospodstveno nositi svoja osamdeset i četiri kilograma, kako bi mogla biti tako samopouzdana, tako blaga, tako privlačna? A slute to vjerojatno i drugi; jer koja se druga konobarica u Zagrebu može pohvaliti tolikim brojem udvarača, tolikim brojem prijatelja, tolikim brojem pijanaca što su joj u raznim prilikama plakali na ramenu, a da pri tome ima oko četrdeset godina, da je skromna, da govori tiho, da s većinom gostiju razgovara samo službeno? I još: Magda nosi suknju dužu nego što je moderno, Magda je uvijek u kuti, nitko se nikada nije usudio dodirnuti je rukom, pa se čak i najveći zavodnici i najpijaniji gosti ograničuju samo na to da prema njoj budu kavaliri, da joj se smiješe i govore slatke riječi koje su negdje pročitali ili čuli na televiziji. A Magda je - to se zna - neudata, i odavno su svi već digli ruke od pokušaja da prokljuve ima li gdje kakvog muškarca. Ako i ima, to je zacijelo netko izvan radijusa bifea na Srednjacima u kojem su gosti uvijek isti i u kojem se svi poznaju. Zato Magdu cijene i žene iz susjedstva, zato i one, čak i kada su same, znaju svratiti na kavu, ako je Magda u službi: svojim širokim tijelom, svojim blagim očima, na oblome licu, ona ih brani od svega, šireći oko sebe duh optimizma i vedra pogleda na svijet.
Ali, da Magda ima svojih ženskih draži, da je u nje debljina skladno i nekako ugodno raspoređena, i njezin je dan stalno odbijanje ljubavnih ponuda. Pa i sada, u sunčano poslijepodne, dok je oko narančaste osmorokatnice, u kojoj je smješten bife, promet živ, jer su svi drugi lokali u prizemlju u pogonu, a umirovljenici i oni koji rade popodne ustali su i kruže po kvartu, zalazeći i u krčme, i sada Magdi govore i ona tiho odgovara, i sada ona kroči odmjerenim korakom između stolova (ona nikada ne juri kao druge konobarice), a među ljudima što piju svoje prvo piće razgovor se povremeno vraća na nju. Društvo je staro i dobro poznato: Veljković, šef samoposluživanja na uglu, kojemu su oči već podlivene krvlju, a debeli mu prsti polako otresaju pepeo s cigarete, Šime, Dalmatinac iz skladišta trikotaže u istoj kući, Slavek, bljedoliki, plavokosi mladić koji uvijek stoji malo sa strane i pije samo kavu, pa Njofra, za kojega je Magda tek nedavno čula da se zove Franjo, dobroćudan pijanac koji ima samo majku, čistaćicu, i Zec, vlasnik privatne voćarnice. To su stalni gosti koji poznaju cijelo osoblje i način poslovanja lokala. Ima i nekih drugih, slučajnih gostiju, ali oni stoje i sjede sami, ili tiho razgovaraju, a ova skupina vodi glavnu riječ, između ostalog i o Magdi.
Ona je navikla na to. No, danas nekako češće i više pogledavaju prema njoj, pa se smiju, pa se naglo uozbilje, pa je opet motre. Zato im se ona prva obraća:
-- Onda dečki?
-- Čujte Magda – pita Veljković iz samoposluživanja – nije Vas strah kad idete navečer sami doma?
-- Ona uvijek ide sama, u deset, kad zatvore, znam ja, ja sam uvijek tu zadnji – izjavljuje Njofra.
-- A čega bi me bilo strah?
-- Pa zar Vi ne idete ovuda, preko livade, pa na Trešnjevku? – pita Zec, a stvar postaje za Magdu još zagonetnija.
-- Idem, pa što?
-- A, a, e, a manijak? – uzvikuje Šime.
-- Kakav manijak?
-- Niste čuli? Već ima i ime, nazvali su ga Trešnjevački fantom, fantač, da, da – viče Njofra, jer on uvijek viče.
-- Ma, dečki, ja imam posla, nemojte me zadržavati – Magda dobrodušno kupi čaše ispred njih.
-- Magda ne vjeruje, vidim ja – preuzima autoritativno riječ Zec, vlasnik voćarnice, koji je najstariji. – Ozbiljno, kažem Vam, ima tu nešto. Napao je već dvije žena, i to baš tu dolje, na ovoj livadi, kod nas. U novinama je bila samo mala vijest, valjda da se ne širi panika, ali istina je, evo, meni je pričala jedna žena, tu, iz ove kuće.
-- I što radi, siluje? – upita Magda.
-- Pa da, zapravo…
-- I žena Vam je pričala da je bila silovana? Dragi moj, ili ste Vi naivni, ili mislite da sam ja luda.
Sad svi graje, nadvikuju se, ništa se ne razumije, ostali gosti slušaju i čude se, a vani je tiho i sunčano, a u hladu mraz.
-- U tome i jest stvar—uspijeva reći Slavek. – Još ni jednom nije uspio.
-- Pa kakav je to onda fantom? – kaže Magda, i svi se smiju, a ona najsrdačnije.
-- Ozbiljno, pričala mi je ta žena jutros – kaže Zec, u kojega, budući da je uzbuđen, jer ga svi slušaju, probija njegov brižno skrivani gorštački naglasak. – Samo se zaletio prema njoj iza jednog grma, i dok se ona snašla, već joj je poderao kaput, a onda potegao i vestu, pa razedao i nju.
-- Je li bio maskiran?
-- Bit će da jest, ali tamo je takav mrak da se svejedno ništa ne vidi – kaže Veljković i pije rakiju.
-- I dalje? Je li je oborio? Je li imao oružje?
-- Izgleda da nije imao ništa, ali je dosta jak, tkaninu je kidao kao ništa.
-- I kako se spasila ta žena? – pita još Magda.
-- Naišao je netko. To i jest čudno. Išlo je dosta ljudi, s Trešnjevke, jer bilo ih je oko deset, i ta je žena išla prva, a za njom, tridesetak metara daleko, cijela kolona. Taj luđak ih je morao vidjeti. Ali je ipak napao.
-- I tako, Magda, čuvajte se – ozbiljno savjetuje Veljković.
-- Bolje da idete zajedno s nekom od kolegica, to je sigurnije.
-- One sve stanuju u blizini. Ali, nije to ništa, dečki, ne bojim se ja, ja sam teška kategorija. Tko meni što može? Treba raditi.
I Magda se otpućuje dalje na posao, a društvo ostaje i nastavlja diskusiju, mijenjajući temu razgovora. A Magda i dalje misli o tome fantomu. Povjerovala je, ipak, jer te se stvari događaju. Osim toga, ona uvijek nosi sa sobom i dnevni utržak, a to nije malen novac. Odlazi iza šanka, u prostoriju koja se ne vidi iz bifea, ali se može motriti goste. Gleda Magda goste, gleda sunčani dan iza prozora, gleda bijelu vrpcu mlažnjaka na hladnoplavom nebu. Natače sebi jedan amaro i polako ga pije. Njezin je optimizam neslomljiv, njena vjera u dobrotu neograničena, njen osjećaj pravde i istine jasan i siguran. I Magda je opet vedra. Ta vedrina ima tri glavna izvora: njeno dobro srce, njena osamdeset i četiri kilograma i drugu čašicu amara koju blago obujmljuju njezini obli prsti.
Romantična ljubav u današnjim uvjetima i nerazumijevanje sredine
Premda dobro poznaje ljudsku dušu, Magda možda nikada neće saznati zašto se, kada radi u poslijepodnevnoj smjeni, u času kada stigne na posao, uvijek ponavlja isti prizor: muški gosti graje, pa je uglas pozdravljaju, pa je pitaju kako je, pa se čak ponašaju i malo slobodnije nego inače, kao da su joj bliži, kao da im i ona sama više dopušta. A razlog je tome jednostavan: kad je vide u običnome odijelu, bez njezine svakidašnje crne kute, tim ljudima je kao da su nekako provirili u njen intimni život, kao da su provirili u ono što je svima tajna, i time kao da su se s njom zbližili. A čim se ona u stražnjoj prostoriji presvuče, sve je opet kao i inače.
Ali, sada, dok se otraga presvlači, ona čuje kako je graja postala još jača, kako se prolamaju usklici i smijeh, i kako netko govori tiho i monotono, a drugi ga slušaju, pa zatim opet grohoću. Magda zna što je: došao je Vincek, njezin najuporniji i najnesretniji udvarač, s kojim ostali gosti zbijaju šale. I doista, dok iz stražnje prostorije ulazi u bife, on se odvaja od skupine i prilazi joj, gledajući je pogledom punim obožavanja, a ona mu, da bi ga obradovala, pruža ruku. On tu ruku prinosi usnama, i ljubi je istodobno ceremonijalno i strastveno, dok se ostali opet smiju.
-- Kako si Vincek? Jesi li dobro? – pita ga ona, kao i uvijek.
-- Eh, Magda, ne mogu ja biti dobro, sve dok…
Eto, to je njegov stil. Vincek je desetak godina stariji od Magde i već je godinama bezuspješno opsjeda. On to čini tako uljudno, tako nekako otmjeno, a istovremeno i pomalo dirljivo i smiješno, da se Magda ne može ljutiti na nj. Ona ga čak na stanoviti način i voli. Vincek nema uspjeha, premda je dobrostojeći umirovljenik, premda ima crnu grguravu kosu i zatamnjene naočale, premda je visok i jak, a košulje su mu uvijek čiste i vlastoručno izglačane. Magdini su razlozi nedohvatljivi, a Vincek se s time pomirio, i premda je njegova ljubav – i pored svojih smiješnih manifestacija – pomalo i tragična, njih se dvoje dobro slažu.
-- Popit ćeš kao uvijek? – pita Magda. Ona se ne sjeća kad su prešli na ti, ali dobro zna što Vincek pije: tri deci crnoga, tri deci vode; katkad zajedno s njime ispija piće i dugo razgovaraju, nekada ona i časti. Oni su dobri drugovi, i svi u bifeu zapravo zavide Vinceku, jer se Magda brine za nj kad ima gripu, a jedanput mu je tu, u lokalu, prišila dugme na kaput. Svi znaju da će Vincek sjesti u kut i gledati Magdu kako radi, da će ostati sve do zatvaranja, da će se ponuditi da je otprati, i da će kao i uvijek, biti odbijen. Ali, sad nemaju mnogo vremena da se njime bave, jer stiže Zec.
-- Zdravo, imam nešto za Vas, dečki – veli on. – Što ćete popiti? Sad ćete čuti.
-- Hej, Zec, zašto si tako tajanstven? Šta se praviš fantač, misliš da te ne znam ! – viče Njofra.
-- O tome tvom fantaču baš i jest riječ, moj Njofra.
-- Opet napad? – pita Slavek, šutljivi, smiješeći se i crveneći, kao i uvijek kad govori.
-- E, napad, dabome, opet napad. Da Vam pravo kažem, ja mislim da će to biti sve gore i da se svi moramo čuvati.
-- Šta se ja imam čuvati, pa nisam ja ženska – viče Njofra.
-- Da, ali možeš biti osumnjičen kao manijak, kad si stalno vani, budalo – tiho kaže Slavek, a svi zašute i gledaju ga, jer se toga nisu ranije sjetili. Onda Zec nastavlja:
-- Opet je napao jednu ženu, samo sad nije bilo tako bezazleno kao prva dva puta. E, slušajte, slušajte, Magda – dodaje, opazivši da se i ona priključila – ovo Vam može dobro doći. Ovaj put je bilo opsanije.
-- Uspio je? – upita Magda.
-- To ne, ali…
-- Eto, kažem ja – trijumfira ona.
-- Slušajte dalje – nastavlja Zec. – Ovaj put se pobrinuo za oružje, nije došao bez ičega. Vidio je valjda da samo rukama ne može mnogo učiniti, pa je ponio i nož.
-- Ubo je ženu? – pita Šime.
-- Nije. Nožem (a možda je to bila i britva) rasparao joj je odjeću, da je ne mora… svlačiti – Zec se zbunjuje pred Magdom. – A, tako – kaže ona, a u glasu joj se osjeća olakšanje.
-- Da, ali bez ozljeda ipak nije prošla. Ponio je sa sobom i neku palicu, nešto omotano krpama, pa ju je time udario po glavi i po rukama. Žena je sada u bolnici, to mi je njezina sestra pričala. Spasili su je neki ljudi.
-- Što, opet je neko naišao – zanima se Magda.
-- Pa da, to je čudno, bilo je isto kao i prva dva puta, to je zapravo sreća.
-- Možda se on samo pravi hrabar – domišlja se Njofra na sav glas.
-- Možda je to takva vrst manijaka – kaže Slavek crveneći se .
-- Možda je to što su ljudi naišli ipak samo slučaj – dodaje Šime.
Svi šute. Ne znaju što bi dalje, malo im je i neugodno što su sve to ispričali pred Magdom, ne usuđuju se pogledati je. A kada se ipak odvaže, iznenađuje ih izraz vedrine i optimizma na njezinu licu.
-- Vi se plašite više nego ja – kaže im ona, i nastavlja raditi. Onda svraća do Vinceka i razgovara s njim, pa čak malo i sjeda, a vani se pomalo hvata zimski sumrak, magla je, ljudi brzo promiču kraj izloga, neki su automobili već zapalili svjetla, prolaze djeca iz popodnevne smjene, s torbama.
-- Magda – kaže Vincek tiho – razmišljaš li o mom prijedlogu?
-- Razmišljam, razmišljam, uvijek – odgovara ona, smiješeći se.
-- Vidiš, da smo skupa, ne bi se morala bojati, ja bih te pratio, ni večeras se ne bi trebala plašiti.
-- I ti o fantomu? – kaže Magda vedro i odlazi raditi dalje.
Tako prolazi poslijepodne i dolazi večer. Društvo se osulo: Šimi je prošlo radno vrijeme, Veljković je u svom samoposluživanju, Zec u svojoj voćarnici, Slavek je nekamo nestao, samo je Njofra još tu, pa ne znajući što bi rješava križaljke i pomalo prisluškuje Magdine razgovore s Vincekom. On čuje i Vincekovo pitanje:
-- Stvarno ni večeras nećeš da te pratim?
-- Neću, Vincek, pa znaš da neću.
-- Ali, moglo bi biti opasno…
-- Ne luduj, čovječe. Bolje je da odeš malo ranije.
I Vincek odlazi. Odlaze i drugi, lokal se prazni, pipničarka zaključuje posao, Magda broji utržak i stavlja ga u crnu torbu od skaja. Onda se presvlači i gasi svjetla. Na vratima se oprašta s pipničarkom, i ova nestaje. Magda zaključava vrata i provjerava bravu. Zatim se svojim sigurnim, odmjerenim korakom otpućuje, vedra izraza na svome širokom licu, u maglu, u noć.
Nepredvidivost ljudskih postupaka, njezine dobre i loše strane
Premda je u novinama svagda pažljivo pratila urbanistički razvitak Zagreba, Magda možda nikada neće saznati kako je došlo do toga da tu, na Srednjacima, ostane ta prazna livada, sva zarasla u korov, samo s utabanim puteljkom po sredini. Postoji, doduše, glavna cesta i pločnik, ali je preko livade znatno bliže, pa svi njom prolaze, i to joj je jedina svrha: nema tu čak ni dječjeg igrališta, pa je Magda već odavna zaključila da i tu namjeravaju sazidati kuću, i to joj nije drago.
Sada stoji na rubu livade. Zapravo, ne stoji, nego već i zakoračuje na puteljak: trenutak je samo zastala, onoliko koliko joj je ponos dopuštao. Jer, zbog ponosa i zbog svog optimizma i vjere u pravdu (ne samo ljudsku, nego i prirodnu, općesvemirsku), ona ne može sebi dopustiti da ide okolo, cestom, duž niza svjetiljaka što se, već nakon tridesetak metara, gube u magli. Magda ima ukusa, Magda je dosljedna i u svakom času poštena: jasno joj je da njoj, koja je tolike utješila i podigla iz očaja, koja je tolikima razbila strah i vratila im optimizam, da njoj, kojoj je vedrina jedini program u životu, da njoj, takvoj, ne priliči da sada klone, da izgubi povjerenje u sebe i da obilazi. Zato ona već kroči svojim odmjerenim hodom niz livadu kojoj se drugi kraj jedva i nazire pod blijedim svjetlima na drugoj strani. Vrškovi trave posuti su mrazom, i sve se doima obično.

Trojica u Trnju

TEMA:potraga za nestalim prijateljem
MISAO:pravi prijatelji će pomoću u svakoj nevolji
MJESTO RADNJE:Trnje i Dugave
VRIJEME RADNJE:lijeto
GLAVNI LIKOVI:Braco, Tut i Hrvoje
SPOREDNI LIKOVI:Biba, brkati, dedek Solarić, Cvik, sestra Fanika,
dr. Peterilić, Valent…

KOMPOZICIJA DJELA:
-zabava Brace, Tuta i Hrvoje za vrijema ljetnih praznika
-Hrvoje ode u Trnje nahraniti bakinog psa i nestane
-roditelji očajnički traže Hrvoja
-Braco i Hrvoje odlaze u potragu
-u potrazi otkrivaju što je razlog Hrvojevom nestanku tj. saznaju o
pljačci koju je Hrvoje vidio
-Braco i Tut u staroj baraci nalaze novac od pljačke i tad se pojavi Hrvoje
-njih troje zarobe pljačkaši
-policija oslobađa dječake
-dječaci postaju junaci

KRATAK SADRŽAJ:
Tri prijatelja Tut, Braco i Hrvoje ljetne praznike provode u igri kod stare radničke barake. Jednog dana Hrvoje odlazi u Trnje nahraniti babkina psa i netragom
nestane. Hrvojec otac, Braco i Tut odu u potragu za Hrvojem, ali bez uspjeha. Braco i Tut respavali su u Hrvojevoj sobi, ako se on vrati. Ujutro je došao policajac koji ih je
ispitivao. Saznali su da je Hrvoje nestao u isto vrijeme kad se dogodila pljačka.
Njih dvoje otišli su u Trnje da istraže Hrvojev nestanak. Saznali su da je otišao sa dedekom Solarićem u bolnicu i onda je nestao. Otišli su u kuću gdje živi dedek Solarić gdje su našli crtež brkatog čovjeka , a straga je bio njihov tajni znak. Poslje toga otišli su u bolnicu gdje je bio dedek Solarić. Mladi doktor rekao je dječacima da im je ostavio poruku da odu u Trnje. Tamo su upoznali djevojčicu Bibu o kojoj je Hrvoje stalno govorio. Na trošnoj ogradi bakinog vrta našli su opet njihov znak. . Tut je nakon trčkanja po dvorištu naša kjuč od kuće. Na tavanu su našli madrac na kojem je Hrvoje spavao. Pomislili su da je Hrvoje vidio pljačku banke i da se sad skriva. Našli su crtež brkatog čovjeka, ali ovaj put bolje nacrtan i tetovažu zmije. Kasnije su vidjeli brkatog i u “fićeku” su započeli potjeru njim, ali su ga nakon nekog vremena izgubili. Kasnije su se vratili u Dugave. Tamo su svima ispričali svoju priču, ali oni im nisu vjerovali. Braco i Tut otišli su do barke gdje su vidjeli brkatog čovjeka sa crteža. nakon što je on otišao oni su otišli u policiju i gdje su sve rekli. Vratili su se u baraku i provalili u tajanstvenu prostoriju. Tamo su nasli novac. Ubrzo se pojavio Hrvoje, a onda je došao njihov susjed Cvik, sudionik pljačke. On je čekao brkatog. Kad se brkati pojavio on i Cvik su zavezali dječake. ali ubrzo je došla policija i uhvatili pljačkaše. Hrvoje, Tut i Braco su postali junaci.

MJESTO RADNJE: Trnje i Dugave
VRIJEME RADNJE: ljeto
GLAVNI LIKOVI: Braco, Tut i Hrvoje
SPOREDNI LIKOVI: Biba, brkati, dedek Solarić, Cvik, sestra Fanika, doktor Peterilić, Valent, dječakovi roditelji…



Većernji akt
(Pavao pavličić)


O piscu: Pavao Pavličić rođen je 1956. godine u Vukovaru, istaknuti i pldan književnik i znanstvenik. Najpoznatiji su mu romani: "Zao duh Zagreba", "Crvena ruža", "Stroj za maglu", "Dunav", "Vodić po Vukovaru". Za djecu je pisao "Zlatni tigar", "Dvojica u trnju", "Petlja", "Mjesto na srcu" i dr.

Teatika: Radnja ovog romana utemeljena je na piščevou prikazivanju života jednog mladića koji postaje umjetnik falsifikata i kojeg društvo zbog toga najviše cijeni. On ljudima pokušava prikazati tj. približiti im svoja razmišljanja kako bi ga razumijeli i tako prolazi mnogo kušnje.

Problematika: Dobro razumijevanje društva, koje dobro prihvaća falsifikaciju i tako tjera mladog umjetnika na još veće kušnje.

Kratak sadržaj: U ovom djelu govori se o mladiću koji na sasvim neobičan način postaje umjetnik falsifikacije i više ne može živjeti bez toga. Društvo mu na neobičan način želi sve više pomoći, tako da su odmah prihvatili rad. U početku je bio sasvim običan mladić koji je imao curu Dinu i živio miran građanski život. No, kad je jednoj prilikom crtajući Dinu "falsificira" jedno umjetničko djelo oko njega diže se velika prašina. Isto tako jednom je nacrtao istu sliku kao i Kolarić, čovijek koji je ocijenjivao njegovu kvalitetu njegovih djela. To ga je sve više zbunilo i on se pojavljuje u novinama kao falsifikator. Jednom je pozvan i na televiziju kako bi ga svi mogli gledati kako falsificira sliku "Bukoviev san", ali je opet imao dosta velik krug svojish obožavatelja. Više puta je bio pozvan na televiziju sa svojom Bakom s kojom je živio, uspijo je pobijeći i živio je sam. Svaki put kad bi izlazio u javnost prerušavoa bi se.

Karakterizacije likova:

Mihovil: To je mladić čija je profesionalnost i život bila umjetnost tj. falsifikacija. Nekoliko je puta svoju sposobnost iskoristio u dobre svrh falsifikacijom novca, ali što mu je bila glavna namjera da krivotvori i šteti društvu.

Zoran: Bio jt to nepošten i lukav mladić, koji je mihovilu uvijek bio na raspolaganju kod falsificiranja novca, bio je uz njega u njajtežim trenucima i pokazao se pravim prijateljem kad je u pitanju novac. Odavao je Mihoviljeve sposobnosti i uvijek ga je tajno odavao. Nije mu vjerovao i pomagao mu je samo u svoju korist.

Baka: Bila je to od najgorih osoba u mihovilovom životu. Bila je stara i ružna žena sa grbom na leđima koja je voljela sjediti u svojoj stolici kraj kamina i gledati satima kako vatra gori.

Moj dojam o djelu: Ovo djelo mi se sviđa jer govori o čovjeku koji je bio omiljen u društvu zbog svoje iznimne sposobnosti.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

">

MOJ HRVATSKI
zaplakao sam hrvatski
progovorio hrvatski
hrvatskim govorim
šapućem hrvatski
šutim hrvatski
sanjam hrvatski
i na javi sanjam hrvatski
volim na hrvatskom
volim hrvatski
pišem hrvatski
kad ne pišem ne pišem hrvatski
sve mi je na hrvatskom
hrvatski mi je sve
Pajo Kanižaj

free image hosting

Naučio sam... da ti je, bez obzira koliko ozbiljnosti život zahtijeva od tebe, uvijek potreban prijatelj s kojim se možeš glupirati.

Naučio sam... da je biti ljubazan važnije nego biti u pravu.

Naučio sam... da ljubav, a ne vrijeme, liječi sve rane.

Naučio sam... da svatko koga sretneš, zaslužuje da ga pozdraviš s osmjehom.

Naučio sam... da dobre prilike nikada nisu izgubljene; netko će se uvijek poslužiti onima koje ti propustiš.

Naučio sam... kada se naučiš živjeti u luci gorčine, sreća će se uvijek sidriti negdje drugdje.

Naučio sam... da treba dijeliti riječi koje su nježne i mekane, jer češ ih sutra možda morati pojesti.

Naučio sam... da je osmjeh jedan jeftin način da popraviš svoj izgled.

Naučio sam... da ne mogu odabrati kako se osjećam, ali da mogu odabrati što ću napraviti u vezi toga.

Naučio sam... da svi žele živjeti na planini, ali da se sva sreća i rast događaju dok se uspinješ.

Naučio sam... da je dobro davati savjet samo u dva slučaja: kada ga netko traži ili kada je pitanje života i smrti.

Naučio sam... kada planiraš osvetiti se nekome, time samo dozvoljavaš sebi da te ta osoba nastavi vrijeđati.

Naučio sam... što imam manje vremena, više stvari mogu napraviti.
Andy Rooney

image hosting for myspace

Sve što treba znati o tome kako valja živjeti, što činiti i kakav biti, naučio sam u vrtiću. Mudrost me nije čekala na vrhu planine, na kraju dugog uspona školovanja, nego se krila u pješčaniku dječjeg igrališta.
Evo što sam ondje naučio:
Sve podijeli s drugima.
Igraj pošteno.
Ne tuci ljude.
Svaku stvar vrati gdje si je našao.
Počisti za sobom.
Ne uzimaj što nije tvoje.
Kad nekog povrijediš, ispričaj se.
Peri ruke prije jela.
Pusti vodu u zahod.
Topli keksi i hladno mlijeko su zdravi.
Živi uravnoteženo: malo uči, malo razmišljaj, crtaj, slikaj, pjevaj i pleši, igraj se i radi - svaki dan od svega pomalo.
Svakog poslijepodneva odspavaj.
Kad izađeš u svijet, budi oprezan u prometu, drži se za ruke i ne udaljavaj od svog prijatelja.
Ne zaboravi da čudo postoji. Robert Fulghum