BILJEŠKA O PISCU:
Ranko Marinković, jedan od najznačajnijih suvremenih hrvatskih književnika, rođen je 1913. godine na otoku Visu. Filozofski fakultet završio je u Zagrebu.
Svoj književni rad počinje vrlo rano, u godinama uoči drugoga svjetskog rata, objavljivanjem poezije u časopisima. Kao dramatičar predstavlja se 1939. g. praizvedbom drame “Albatros” na sceni Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. U godinama odmah iza drugog svjetskog rata uvrštava se u red naših istaknutih književnih stvaralaca pišući pripovijetke, novele, drame, romane, eseje i kritike.
Njegova su djela do danas doživjela brojna izdanja u zemlji i inozemstvu, drame se i danas izvode na domaćim i brojnim svjetskim pozornicama, a pripovijetke i romani doživjeli su mnoge kazališne, filmske, radio i televizijske adaptacije i izvođenja.
Popis Marinkovićevih djela prema godinama prvih izdanja: “Albatros”, drama, 1939.; “Proze”, pripovijetke, 1948.; “Ni braća ni rođaci”, pripovijest, 1949.; “Oko božje”, pripovijest, 1949.; “Pod balkonima”, pripovijetke, 1953.; “Ruke”, pripovijetke, 1953.; “Geste i grimase”, kazališne kritike i eseji, 1951.; “Glorija”, drama, 1955.; “Poniženje Sokrata”, pripovijetke, 1959.; “Karneval i druge pripovijetke”, 1964.; “Kiklop”, roman, 1966.; “Politeia ili inspektorove spletke”, vodvilj, 1977.; “Zajednička kupka”, roman, 1980.; “Pustinja”, drama, 1982.; “Nevesele oči klauna”, zbirka eseja, 1986.; “Never more”, roman, 1993.
ANĐEO
Pripovijetka “Anđeo” opisuje posljednje dane bolesnog majstora kojega razdiru sumnja i strah, čiji se svijet ruši.
U djelu prevladavaju monolozi i razmišljanja.
Glavni lik (majstor) i njegovo duševno stanje opisani su u detalje.
MJESTO RADNJE:
Radnja dijela je smještena u Zagreb, u kuću bolesnog majstora Alberta Kneza koji umire. S njim žive i njegov šegrt Lojz, te njegova druga žena Frida.
KRATAK SADRŽAJ:
Majstor je prije nego što ga je shrvala bolest isklesao velikog anđela za svoj grob i želi ga dovršiti. Kako majstor sve više obolijeva, u njegovoj se glavi rađaju sve mračnije misli. Boji se da Lojz ne dovrši anđela, počinje o njemu razmišljati kao o čovjeku koji mu priželjkuje smrt. Njegova nada sve više tone u more mračnih misli. Osjeća se usamljenim, napuštenim, počinje sumnjati da mu žena voli Lojza.
Jedne noći ustaje, skupivši zadnje snage i potvrđuje svoju sumnju. Nakon toga dovršava skulpturu svoga anđela i umire.
Anđeo je simbol životnog stvaralaštva pojedinca koje on čuva i želi ga dovršiti da ono postane trajna vrijednost i simbol njegove muke.
< | ožujak, 2007 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | |||
5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
HRVATSKI JEZIK I KNJIŽEVNOST-PIŠE PROFESORICA I MAMA
">
MOJ HRVATSKI
zaplakao sam hrvatski
progovorio hrvatski
hrvatskim govorim
šapućem hrvatski
šutim hrvatski
sanjam hrvatski
i na javi sanjam hrvatski
volim na hrvatskom
volim hrvatski
pišem hrvatski
kad ne pišem ne pišem hrvatski
sve mi je na hrvatskom
hrvatski mi je sve
Pajo Kanižaj
Molitva djeteta da bude televizor
Ti si tako dobar, Gospodine,
i štitiš svu djecu na zemlji;
za jednu te posebnu milost molim:
pretvori me u televizor
zato da bi se moji roditelji
brinuli za mene kao za njega,
kako bi s jednakim zanimanjem
gledali i mene kao i njega:
kao mama najdražu TV-priču
ili tata svoje dnevne vijesti.
Želio bih, Bože, da govorim
kao najavljivač programa:
kad on govori, cijela obitelj šuti,
svi ga žele čuti,
nitko ga ne prekida
i ne ušutkava.
Želio bih, Bože, na sebi
osjetiti onakvu brigu
kakvu moji roditelji pokazuju
kad televizor ne radi
jer hitno zovu majstora.
A ja bih želio biti televizorom
samo zato da postanem
najboljim prijateljem
svojim roditeljima
i njihovim glavnim junakom.
Molim te, Gospodine,
pretvori me u televizor
makar samo na jedan dan.