ROCK,PUNK AND METAL
12.04.2006., srijeda
BIJELO DUGME
Iako mladi, osnivači su bili već iskusni muzičari. Goran Bregović, kompozitor, gitarista i neprikosnoveni šef Bijelog dugmeta rođen je 22. marta 1950. godine u Sarajevu. U djetinjstvu nije pokazivao posebno zanimanje za svirku, pa je izbačen iz niže muzičke škole kao lijenčina i netalentovan violinista. Stvari su se promijenile kad mu majka kupuje prvu gitaru – počinje naporno vježbati i već u osnovnoj školi osniva prvi sastav.Željko Bebek, rođen 16. decembra 1945. godine u Sarajevu. Pjevao je u grupi Kodeksi, jednom od poznatijih sarajevskih sastava tog vremena. Na jednom je koncertu Bebek zapazio Bregovića i preporučio ga kolegama iz grupe. U ljeto 1969. godine Kodeksi odlaze na tezgu u dubrovački Splendid bar gdje sviraju klasičan ljetni repertoar za turiste. Usput od Talijana Renata Pacifika dobivaju ponudu da sviraju u njegovom klubu u Napulju. Uoči isteka prvog dvomjesečnog ugovora, Bregović prvi put prelazi na solo gitaru. Kao basista angažiran je Zoran Redžić koji je u to vrijeme svirao u sastavu Čičci. Zoran je doveo i kolegu iz grupe, bubnjara Milića Vukašinovića. Kada su se sva četvorica našla na okupu, stvari su krenule u sasvim drugom pravcu. Kodeksi su do tog trenutka sasvim solidno živjeli, svirali su u dva kluba, držali se komercijalnog repertoara i stekli redovnu publiku. Milić Vukašinović ih inficira Led Zeppelinima i Black Sabbathom, pa dvije sedmice po njegovom dolasku, dobivaju otkaz na svim mjestima gdje su svirali. U Napulju jedva preživljavaju, a nakon žestoke svađe s ostatkom grupe Bebek se vraća u Sarajevo. Ostala trojica nastavljaju nastupati kao Mića, Goran i Zoran. Krajem godine po njih dolaze Goranova majka i Zoranov brat Fadil i vraćaju ih kući. Bregović upisuje Filozofski fakultet, a u jesen 1971. godine gitarista Ismet Arnautalić ga poziva da formiraju grupu Jutro u kojoj su se našli i Zoran Redžić, bubnjar Gordan Matrak i pjevač Zlatko Hodnik. U Jutru se Bregović prvi put ogleda kao kompozitor. Iako punih godinu dana nije razgovarao s Bebekom, kada su početkom 1972. godine dobili termine u studiju, ipak poziva starog pjevača. Snimili su Patim, evo deset dana koja se pojavila na B-strani singla grupe Jutro, dok je A-stranu zauzela danas zaboravljena Ostajem tebi. Pjesmu Patim evo deset dana Bregović je kasnije uvrstio na debi album Bijelog dugmeta. Odmah po snimanju singla, Bebek je otišao u vojsku, ali su ostali čekali njegov povratak. Tokom Bebekovog boravka na odsustvu snimili su još četiri pjesme: Kad bi' bio bijelo dugme, U subotu mala, Na vrh brda vrba mrda i Hop-cup od kojih su se prve dvije, početkom 1973. godine pojavile na singlu. Nezadovoljan pravcem kojim se Jutro kreće, Ismet Arnautalić ih je napustio krajem 1972. godine i sa sobom odnio pravo na ime grupe. Oko tog autorstva su se natezali tokom 1973. godine, a tada su grupi pristupili bubnjar Goran Ipe Ivandić, koji je prije toga svirao u sastavu Rok, te klavijaturista Vlado Pravdić koji je stigao iz Indexa. Za novo ime su se odlučili relativno lako. Budući da je u Ljubljani već djelovao sastav pod imenom Jutro, a publika ih je znala po pjesmi Kad bi' bio bijelo dugme, grupa je 1. januara 1974. godine službeno nazvana Bijelo dugme. Nove snimke Top i Ove ću noći naći blues ponudili su upravo osnovanom sarajevskom Diskotonu. Tadašnji muzički urednik Slobodan Vujović ih je odbio uz objašnjenje da su pretrpani i da će morati čekati bar pola godine do objavljivanja singla. Nestrpljivi, istog dana su potpisali petogodišnji ugovor sa Jugotonom, a loša procjena Diskotona predstavlja najveći poslovni kiks u historiji jugoslavenske diskografije. Sljedeći singl s pjesmama Glavni junak jedne knjige i Bila mama Kukunka, bio tata Taranta gotovo istovremeno su te 1974. godine objavili Jugoton i Diskoton jer je Bregović, suprotno uobičajenim pravilima poslovanja, potpisao i s Diskotonom ugovor za singl. Prvi veći nastup imali su na BOOM festivalu u Ljubljani 10. maja 1974. godine kada su predstavljeni kao nove nade. Tog ljeta su svirali u hotelu Croatia u Cavtatu i pripremili materijal za prvi album. Treći singl sa pjesmama Da sam pekar i Selma objavljuju 30. avgusta 1974. godine i on predstavlja prijelomni trenutak njihove karijere. Obje ih pjesme izbacuju u prvi plan i predstavljaju istinski početak onog što će kasnije postati dugmetomanija. Tokom septembra sviraju kao predgrupa Jugoslavenskoj pop selekciji Tihomira Asanovića, a sljedećeg mjeseca ljubljanskom studiju Akademik za dvadesetak dana snimaju debi album Kad bi' bio bijelo dugme koji je objavljen već krajem novembra. U to vrijeme rade sa agilnim zagrebačkim menadžerom Vladimirom Mihaljekom i on im organizira svirku u Sarajevu na oproštajnom koncertu Korni grupe. Petnaest hiljada okupljenih ljudi dočekalo ih je s oduševljenjem. Debitantski album od samog je početka imao odličnu prodaju. Zapakiran u provokativan omot Dragana S. Stefanovića koji će i ubuduće dizajnirati njihove ploče, album je donio seriju dopadljivih pjesama koje je zagrebački novinar Dražen Vrdoljak nazvao pastirski rock. Ipak, pjesma Ne spavaj mala moja muzika dok svira označava početak priča o Bregovićevoj sklonosti plagijatima, budući da je u njoj primjetan utjecaj Berryjeve skladbe Rock n Roll Music. Uoči snimanja druge ploče povukli su se u selo Borike u istočnoj Bosni i počeli pripremati ploču koja je morala potvrditi kako prvi uspjeh nije bio slučajan. Album Šta bi dao da si na mom mjestu sniman je tokom novembra 1975. godine u londonskom Air Recording Studios s engleskim producentom Neilom Harrisonom. Bas gitaru je svirao Željko Bebek, jer je Zoran Redžić uoči snimanja teško povrijedio prst lijeve ruke. Tekst za naslovnu pjesmu napisao je Duško Trifunović, a autor ostalog materijala bio je Bregović. Ogroman je hit bila pjesma Tako ti je, mala moja, kad ljubi Bosanac, a sjajno su prošle i Došao sam da ti kažem da odlazim, Ne gledaj me tako i ne ljubi me više, te naslovna pjesma. Ploča iznimno raskošnog pakiranja prodala se u tiražu većem od 200.000 primjeraka, pa je zbog njih Jugoton izmislio dijamantu ploču, jer su prvi dostigli tako visoke tiraže. U Sarajevu ih je gledalo 15.000 ljudi, a u Beogradu su tri puta prodali dvoranu Pionir što prije njih nikom nije pošlo za rukom. Dugmemanija je uzela pun zamah. Početkom 1976. godine odlaze u Ameriku. Tamo su snimili Ivandićev singl s pjesmama Džambo i Vatra, te Bebekov s pjesmama Milovan i Goodbye, Amerika. U junu članovi grupe odlaze na radnu akciju Kozara 76 što je bio vješt Bregovićev odgovor na sve kritike o prozapadnoj orijentaciji. Početkom jeseni u JNA su otišli Ipe Ivandic i Vlado Pravdić, a na njihova mjesta su regrutirani Milić Vukašinović iz Indexa, dok je prelazak Laze Ristovskog iz grupe Smak odjeknuo kao nogometni transfer. Treći su album opet pripremali u Borikama. Ploča se trebalo zvati Sve se dijeli na dvoje, na tvoje i moje po pjesmi Duška Trifunovića. Bregović nije stigao napraviti muziku, pa je smislio naslov Hoću bar jednom da budem blesav. To nije odgovaralo Jugotonu pa je nađena kompromisna varijanta Eto baš hoću.Tokom 1980. godine novi je val temeljito uzdrmao jugoslavensku rock scenu. Bregovićev je odgovor na omladinsku revoluciju iz garaže bila ploča Doživjeti stotu. Ne samo da u pjesmama Ha ha ha i Tramvaj kreće Bregović prvi put postaje politički angažiran, nego do neprepoznatljivosti mijenja aranžmane starih pjesmama i nastoji da zvuče modernije. Bebek brije svoje čuvene brkove, a čitav bend krati kosu na "propisanu" punk dužinu. Turneja započinje u Sarajevu, a završava u zagrebačkom klubu Kulušić gdje snimaju drugi koncertni album. LP je pod nazivom 5. april '81 štampan u ograničenom tiražu od 20.000 primjeraka.Novi pjevač postao je mladi Sarajlija Mladen Vojičić – Tifa. Dugme je s Tifom provelo ljeto u Rovinju gdje su uvježbavali novi materijal, a album se pojavio u decembru 1984. godine. Nazvan je jednostavno Bijelo dugme, a na omotu je objavljena reprodukcija Kosovke devojke Uroša Predića. Ploča opet predstavlja folku sklonog Bregovića, a gosti su Orkestar narodnih instrumenata RTV Skoplje, Ladarice, ali i Bora Đorđević koji s Bregovićem i Tifom pjeva u Pediculis pubis i koautor je teksta. Laza Ristovski ponovo postaje punopravni član grupe. Bregović postaje ovisan o malim političkim provokacijama, pa snima obradu himne Hej Slaveni. Preradio je i svoju staru pjesmu Šta ću, nano, dragi mi je ljut koju je svojevremeno snimila Bisera Veletanlić. Uz novi tekst i aranžman, pod nazivom Lipe cvatu postala je najveći hit s nove ploče. Izvrstan prijeme kod publike imale su i Padaju zvijezde (koja neobično sliči pjesmi Jump grupe Van Halen), Lažeš, Da te bogdo ne volim i Jer kad ostariš. Publika tokom turneje slabo prihvaća novog pjevača, pa Tifa napušta Dugme i odlazi na odsluženje vojnog roka. Novi pjevač postaje Alen Islamović koji je u međuvremenu napustio Divlje jagode, razočaran njihovim neuspjesima u Engleskoj. Nova ploča trebala je biti najprovokativnija u diskografiji grupe, ali ne samo zbog naslova Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo. U intervjuu Petru Popoviću 1994. godine Bregović govori o tome kako je zamislio ovu ploču.Početkom 1989. godine Bijelo dugme polazi na dvomjesečnu turneju, ali poslije koncerta u Derventi, Alen Islamović mučen bolovima u bubrezima napušta grupu i odlazi kući u Bihać. Turneja se naglo prekida, otkazuju se koncerti u Kini i Sovjetskom Savezu, a Bregović odlazi u Pariz. Niko tada nije pomislio da će do slijedećeg koncerta najpopularnije grupe bivše Jugoslavije proći čak šesnaest godina. Željko Bebek po izbijanju rata seli u Zagreb i nastavlja karijeru, Zoran Redžić odlazi u Finsku, a Mladen Vojičić - Tifa tek 1995. napušta Sarajevo i odlazi u Njemačku. Ipe Ivandić je po izbijanju rata seli u Beograd gdje je tragično nastradao 1994. godine |
