Ovaj tjedan napisan je još jedan dijelić mojih memoara. Došlo je vrijeme kolokvija prvog. I bilo je teško, ali zasrao nisam. Previše. No sranje je bilo što sam proveo zbog jednog predavanja i jednosatnog kolokvija 10 sati u gradu. Još je doktor došao i izvalio: - ... e, ovaj, bed... sori... malo smo odgodili... hm, bed, znam... a... probajte za sat vremena... (heh) Živčana bagra od 150 članova skoro zaplakaše.... a baš bed... i onda smo čekali, čekali... i onda smo... kao pisali tu pizdariju, koja uopće nije bila teška, ali ljudi su bili već previše izjebani da je svima različito došlo (mislim, rezultat... halo??) ... tako da... šta ja znam... eto, tako je završio moj prvi kolokvij. Sad se idem malo alkoholizirati.... da... moram, nisam već tjedan dana. Pozdrav od Kapa |
Ja sam papak, živim sa starcima i to baš nije u redu. Potpuno sam sjeban, živci su mi odavno izgorili, i boli me briga, izgubio sam svaki osjećaj povezan sa stvarnošću. Nekakva… rasistička, seksistička, debilistička (i ostale -ičke…) propaganda mi je nametnuta i od toga mi je jednostavno muka, povraća mi se, osjećam se kao da sam u zatvoru. Neću još dugo, mislim da ću morat izaći. Jebe mi se, radit frcat ću iskre govno o govno, samo želim otići. To će biti moja potraga za zasluženom slobodom, daleko od podmuklih zvukova nesuvisle umi mog debelog ćaleta. |
Mislim da je Hamletov monolog iliti dijalog s lubanjom... mrtvim ćaletom... duhom (da, bio je čudan!) najveći trenutak u povijesti sveukupne svjetske književnosti (ili bar najveći trenutak iz 'Hamleta'...). Jednostavno mi je fascinantno kako mladi Hamlet, kraljević i budala, priča sam sa sobom, kako je prolupao. Lud je. Skroz. Pa opet, tako lijepo opisuje situaciju, koja je za njega... poprilično sjebana. Ja monolog pokušavam naučiti napamet, ali ne ide mi... možda jer meni stari nije mrtav, a možda samo jer sam glup i slabo pamtim. u svakom slučaju... Biti, ili ne biti – to je pitanje. Da li je časnije u duši trpjeti Metke i strelice silovite sudbine Il pograbit oružje protiv mora jad, Oduprijet im se i pobijedit? – Umrijet – usnut- Ništa više; dokončamo li u tom snu Bol srca i tisuće drugih udaraca Koje tijelo baštini, tad je to svršetak Što pobožno ga treba željet. Umrijet – usnut – Usnut! I možda sanjat. Da, tu je smetnja; Jer snovi što nas u snu smrti mogu snaći, Kad stresemo sa sebe vrtlog taj zemaljski, Oklijevati nas čine. Zbog tog obzira Ta nesreća života tako dugo traje. |
Imam 19 godina, iza mene je otprilike 7000 dana i nalazim se na raskrižju bezbroj životnih putova, a kud god bacim pogled osjetim ogromno razočaranje. Svi oko mene su na neki način korumpirani, ljudi su lošije kvalitete iz dana u dan, poput ustajalih jaja koja još uvijek uspijevaju prikriti smrad i trulost, bar pri početnim dojmovima. Baš me zanima koliko još. Osjećam se slabim kad vidim kako je materijalni prestiž postao je nova religioznost. Lopovi, ubojice i silovatelji društva postaju živući sveci, proroci, nositelji najpoželjnijih kritika (retardiranog) društva,… žene žele njihovu djecu, muškarci njihove automobile, djeca njih za tatice, a sve to skupa… nije u redu. To su ružni ljudi, iz svih perspektiva, koji su se obogatili na grbači i na krvi drugih, poštenih, slabih, izrabljenih, potlačenih ljudi. I kako da ja sad izrastam i odlučujem se za daljnje korake u životu i zašto da se jebem od učenja na fakultetu kad će moje zasluženo mjesto oteti neki papak bez trunke morala i bez kapi vlastitog znoja uloženog, u cijelom životu, sin tate lopova, modernog „sposobnog“ čovjeka, seljačine sa računima u boljim Švicarskim bankama, uzora zaluđenog društva, izmučene mase duša. Sa svojih 19 godina napokon gledam stanje, tj. sranje u kakvom se nalazimo. Umjesto zraka, udišem pare kanalizacije, umjesto hrane, jedemo govna, a u prozirnim, neiskrenim riječima hrabrenja naših uzora čak i prehlađen čovjek osjeća smrad već spomenutih izmetnih nakupina. Nije ni čudno što se osjećam kao da ne pripadam ovdje, ponajprije jer mislim svojom glavom, jer vidim svojim očima i jer ne slijedim slijepo i glupo ono što mi drugi kažu, niti ću ikada promijeniti svoj način odnosa prema stvarnosti, pravoj stvarnosti, a ne onoj nametnutoj. Ja ne mogu puno napraviti da se sranja prestanu događati, zapravo, ne mogu ništa učiniti. Mogu samo poslati ovaj jecaj među ljude i nadati se da će netko odgovoriti, premda znam da se ništa od toga neće dogoditi. Ako pojedinac i poželi nešto promijeniti te s entuzijazmom, voljom i idejama uđe u snošaj sa višim silama (političarima i ostalim „sposobnim“ ljudima današnjice), on redovito na kraju biva taj koji je izjeban, bez iznimke. I bit će samo gore. Zato ću ja sa svojih 19 godina u guzici nastaviti slijepo pratiti vlastita načela i moralne oslonce i obzore i brinuti se za dobrobit svojeg i sebi najbližih dupeta, prvobitno za dobrobit svojeg jer se izgleda nitko drugi neće brinuti za isto- možda i bolje. Vrijeme duhovnih vrijednosti je iza nas, sve je nevažno… vraćamo se animalnom, jedi ili budi pojeden. Vjeran svom imenu Kapetan Alkohol |
listopad, 2007 | ||||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv