Roll 4ever be Kamikaza
21.01.2007., nedjelja
Ines poglavlje 8. Osveta
|
Marko i Ines... Njihova veza bila je poput rane koja nikako da prestane krvariti. Njihova me veza ubijala polako, jer ovaj put ništa me nebi spriječilo da uhvatim sreću koja mi je bila suđena uz nju. I svaki put kad bih ugledao Marka, padao bih u jaču depresiju, svaki put kad bih vidio Ines srce bi se zaledilo, postajalo je sve hladnije, svi oko mene bili su samo mrlje kroz moje oči. Misli su mi bile blokirane, poput kamena u dnu mora koji čeka da ga vječnost odnese u nedogled. Nakon nekog vremena, svakim mojim udisajem misli su postajale bistrije, dok nisu u potpunosti stvorile ideju s kojom bi mogao dalje živjeti. Moja ideja zasnivala se na mržnji. Počeo sam mrziti svaki trenutak u kojem se nebi mogao suzdržati a da ne mislim na Ines. Počeo sam mrziti svaki trenutak koji Marko provede u osmijehu jer bih znao da je to zaslužna Ines. Postao sam užasno negativna osoba i samo sam Marku htio uništiti sve što ima s Ines. Ne da bi ja bio s njom nego da se osvetim za novu godinu. Iako bi baš ja trebao znati kako je teško biti u njezinoj blizini, a ne voljeti ju. Napisao sam Ines nekoliko poruka na mobitel i pozvao sam ju da izađemo, a da Marko ništa ne sazna. Na početku bi mi odgovarala da mu ne može to učiniti, pa da nema vremena, pa da ne želi. Ali ja sam bio uporan, nisam odustajao ni na trenutak. No ona me uporno odbijala, sve dok nisam napisao poruku ''volim te''. Samo dvije riječi bile su dovoljne da ju podsjetim što je osjećala kad je bila u mojoj blizini. Nakon te poruke prihvatila je da se nađemo. Ja sam bio presretan jer ću opet imati priliku učiniti nešto što sam već odavno trebao. Nisam si to priznao, samome sebi govorio sam kako ću se im napokon osvetiti i kako bi htio vidjeti Markovo lice dok čuje da je gotovo. Spoj je bio u Varaždinu, Marko je baš bio kod bake i djeda u Puščinama tako da smo bili sigurni da se nećemo s njim susresti. Mjesec dana nakon nove godine bio sam samo s Ines u predivnom i romantičnom gradu Varaždinu koji kao da je stvoren da se u njemu rađa ljubav. Sve sam isplanirao. Prvo smo se malo prošetali ulicama koje su polako gubile sjaj božićne atmosfere. Zezali smo se i bilo smo si bliže nego ikad. Bili smo jako opušteni i kao da su nas srca sama vodila do parka gdje sam se nadao poljupcu. Sjeli smo na klupicu i najednom je postala ozbiljnija atmosfera. Oboje smo znali da je ovo dio spoja na kojem pada prvi poljubac, ali isto tako oboje smo znali da je ona s Markom. Moja podsvijest počela je biti sve glasnija. Što čekaš, sjeti se kako je bilo točno pred mjesec dana, sjeti se zašto si došao, sjeti se kroz sve što prolaziš za taj trenutak, poljubi je!. Bilo mi je užasno teško ali uspio sam izbaciti sve ostalo iz glave i misliti samo na lice čije su usne vrijedne umiranja. Približili smo se tolko da smo čuli otkucaj naših srca. Zatvorili smo oči. Naše usne bile su spremne da postanu jedno... No poljubac se nije dogodio. Ines je najednom odmaknula glavu i izgovorila riječi koje nikad neću zaboraviti. ''A što je s njim? '' Tada nisam mogao a da se ne osjetim krivo. Osjećao sam se poput gada. Htio sam da me zemlja pojede. Shvatio sam što činim. Rekao sam da ima pravo i da mu ne možemo to učiniti. Ona je otišla ja sam ostao sam. Sam u tom velikom gradu ljubavi, s ni jednom srodnom dušom s ni jednim ciljem, prazan... Nakon tog događaja okrenuo sam se prijateljima, onima kojima sam mogao pogledati u oči. TV mi je postao glavna zanimacija... Pustio sam neka mi život nosi neka mirna rijeka koja stalno plovi kružno. |
