Moj mali dio svemira

Prije nesto manje od tri i pol godine prvi smo puta sjeli zajedno u gimnazijske klupe. Bilo je to u ucionici broj 9, sjecam se svega kao da je bilo jucer. Vecinom se nismo niti poznavali, a nismo ni slutili da cemo tu zajedno provesti mozda najljepse godine svog zivota. To se vrijeme, nazalost blizi kraju. Zavrsilo je i zadnje prvo polugodiste koje cemo provesti zajedno. Zvuci tuzno, ali tako je. Ma koliko god to mi ne htjeli, nakon zevrsetka gimnazije putovi ce nam se razici. Ovime zelim pozvati svih da razmisle malo o tome, i da se svi zajedno potrudimo sto bolje iskoristiti preostalo zajednicko vrijeme. Svaki pojedini dan koji dolazi trudite se ne gledati kroz skolsku monotoniju i napor, vec kao dar koji ce brzo nestati. Uvijek sam vjerovao da smo dobar i slozan razred, sto smo puno puta i pokazali. Zaboravite sve medusobne sitne svade i ne dajte da vam one pokvare sliku koja ce vam zauvijek u sjecanju!!!