Očarao me je na prvu onaj Pocoyo, kojeg s razlogom preimenovah u Blocoya, ali... dosta je... reče on, pa kažem i ja. Iskreno, već i meni 'para oči', mada ni Bogu priznat' neću, koliko me je puta nanovo oraspoložio.

A s 'radio sunca' zabljesnulo, i trag ostavilo... ne možeš uvijek dobiti ono što želiš, ali možda dobiješ ono što trebaš... pa proleti taj blještav tren, proleti i dan, ali osta' trag... ne možeš uvijek dobiti ono što želiš, ali možda dobiješ ono što trebaš... pa prohuje, tako, i dani k'o minute, a trag k'o ukopan, iz glave neće van... ne možeš uvijek dobiti ono što želiš, ali možda dobiješ ono što trebaš... pa, možda, velim... možda mu se hoće, baš sa mnom divaniti, i o sebi mi pričati... možda... možda mu se hoće, baš sa mnom drugovati, i sjenu mi praviti... možda... a možda bi me mogao i čuvati i paziti, i uza me se maziti, ako... ako ga (na)pišem, (na)rišem, i ne (is)trgam. E, pa možda... možda je baš i u pravu, a ja griješim, slijepa, grdo... možda, velim... možda je i bolje tako, ali zašto onda, avaj, boli ovako.

A bila sam na Braču. Da, opet, ali ovaj put malo drugačije. I malo, posve malo. Jedan dan, samo jedan dan. A za mene je otok Brač uvijek bio jedna druga dimenzija... neupitna, neotuđiva, srcu bliska i moja... izvorište mojih gena s obje strane. I uvijek sam ga pohodila s dušom i čitavom lepezom osjećaja. Bilo rodbinski ili sudski. A razlika je nebo-zemlja, znam, ali duša je duša, 'naoružana' ovakvim ili onakvim emocijama.
Da, ovaj put je bilo drugačije. Turistički opušteno i rasterećeno. Bez emocija. I da, lakše je tako, a možda... možda je i bolje, ali...

Pa, s 'radio sunca' zabljesnulo, i trag ostavilo... kako izreći neizrecivo - tu moć ima pjesma... pa proleti taj blještav tren, proleti i taj jedan dan, ali osta' trag... kako izreći neizrecivo - tu moć ima pjesma... pa prohuje tako, dani k'o minute, a trag k'o ukopan, iz glave neće van... kako izreći neizrecivo - tu moć ima pjesma... pa možda, velim... možda joj se hoće, baš sa mnom divaniti, i o toj smetnutoj moći mi pričati... možda... možda joj se hoće, baš sa mnom drugovati, i sjenu mi nanovo praviti... možda... možda bi me mogla i opet čuvati i paziti, i onako lijepo se uza me maziti, ako... ako je (na)pišem, (na)rišem, i ne (is)trgam... ako joj se vratim strasno i zaljubljeno, k'o onomad davno, kada znadoh kako... kako izreći neizrecivo.

Pa sad reci, da l' slučajno sve se desi, a ni to nije sve. Ma, šta sve! Ništa je to, kada se pravog još nije ni dotaklo. Ali ovaj put drugačije. Bez osjećaja, molim. Tako mišljah ili umišljah, sve do jutros...


Leo Martin - Odiseja