Baš nešto mislim zadnjih dana, kako je puno lipe godine ulovija ovi naš Grgur... evo, baš ove godine Gospodnje, 2014-te, napunio je okruglih osamdesetipet splitskih ljeta. Istina, nije svih tih godina bio posve "pri sebi", a ni danas mu nije dobro, ali bitno da je ostao na svojim brončanim nogama, pregrmivši preko svojih leđa sve bure i nevere, što su ga šibale. Ja nemam kristalnu kuglu, ma isto znam, da se ne bi dobro proveja oni ča bi našega Grgura, nedajbože, "pokopa", jer... i Grgur živi vječno... pa nek' Hajduk piva borbene .

Gorostasni lik ninskog biskupa, dar kipara Ivana Meštrovića gradu Splitu, visok gotovo osam metara, u bronci je izliven od čak dvadesetisedam komada, i uz veliko narodno slavlje, na betonskom postolju postavljen usred negdašnjeg dnevnog boravka cara Dioklecijana (čitaj: Peristila), 29-og dana mjeseca rujna davne 1929. godine.

Unatoč i usprkos. Unatoč žučnim svađama i polemikama, koje su ga pratile, i usprkos žestokom protivljenju konzervatora, koji, korpusom delikti karikature iz tog doba "bićem tjera Grgura s Peristila". A konzervatori su protiv, jer se Grgur Ninski ne bi, poput crkvice svetog Roka i drugih spomenika, podredio arhitekturi Peristila, već bi je, kolosalnim dimenzijama i vanrednim životom i pokretom, izmijenio u njezinu tradicionalnu izgledu, svladao i sebi potčinio u ukupnom utisku, te je u svakom slučaju ponizio na okvir modernog novog spomenika. Konzervatori se sa simpatijama priklanjaju prvotnoj Meštrovićevoj namisli, da se spomenik postavi u neposrednoj blizini stolne crkve, u kojoj je pred ravno tisuću godina Grgurovo nastojanje bilo osuđeno od latinskih biskupa.



Ali unatoč i usprkos svem živom i neživom, Grgur Ninski je proveo na Peristilu punih trinajest godina, da bi mu baš ta, trinajesta, ipak bila sretna, dočim su ga Talijani 1942. godine "samo" rastavili i uklonili, što mislim da se itekako može nazvati srećom u nesreći. Tako je nekako naš Grgur, skriven u dijelovima, dočekao i kraj rata, nakon čega i nadalje, očito nije nedostajalo polemike oko njegovog mjesta boravka.

Kako bilo da bilo, kolosalan spomenik Ivana Meštrovića, tako smjelih razmjera, nakon duže je rasprave ponovo bio sastavljen, 1954-te, ali je ovaj put doista "istjeran", ne samo iz carskih odaja, već i iz same palače. Da je kojim slučajem to mogao doživjeti, konzervator don Frane Bulić bi vjerojatno uskliknuo nešto u stilu "napokon" ili "konačno", došavši na svoje, da istjera Grgura sa Peristila.

I tako je Grgur Ninski u svoj svojoj veličini, poslijeratno zablistao na otvorenom prostoru ispred Zlatnih vrata, koja davno bijahu i glavni ulaz u Dioklecijanovu palaču.







A nedavno sam bila u biskupovoj postojbini. Posjetila sam predivan gradić Nin, u kojem je, od 900. do 929. godine, stolovao biskup Grgur, čiji su lik i djelo u tolikoj mjeri zaokupili i inspirirali velikog kipara, da je zamislio čak tri različita Grgurova lika, i što je važnije, sva tri pretočio u spomenike. Prvi spomenik je postavljen u Varaždinu 1931. godine... drugi u Ninu 1969.godine... a treći i najveći je postavljen prvi, kako već rekoh, 1929. godine u Splitu.







Taj drugi i drugačiji spomenik Grgura u Ninu, čijem nožnom palcu svejedno nisam odoljela, da zaželim želju...



... sjetio me da sam već htjela napisati koju o "mome" Grguru. Posjet Ninu me samo dodatno zaintrigirao i proširio mi pogled i temu, a onda me jedan wikipedijin podatak, koji najblaže rečeno, ne drži vodu... kako je u Splitu 1929-te postavljen spomenik, koji je dvije godine kasnije, 1931.g., preseljen na Franjevački trg u Varaždinu... pokrenuo, da izbacim taj roj misli iz glave, i prospem ga na papir. Jer, koliko god priča o Grguru bila povijesno poznata i sačuvana, moje misli su isplele kostur priče, koja mi se (u)činila ponešto drugačija, da ne kažem moja i osobnija, od suhoparne povijesne istine. Da li ću je i preslikati dovoljno vjerno svojoj zamisli, to je sad već drugi par postola. Što se samog podatka tiče, mislim da je dovoljno pogledati sliku narodnog veselja s Peristila, iz 1929-te, da bi posve pao u vodu.

Al' ostavimo sad prošlost povijesti, i vratimo se sadašnjosti, u kojoj našem Grguru nije ništa lakše, jer je osam i pol desetljeća na njemu ostavilo fizičkog traga. Godine "života" pod vedrim nebom, začinjene boljkama od rata, ali i maćehinskim odnosom grada i sugrađana, ako ćemo biti posve iskreni, učinile su svoje... potrošile ga, oslabile i ostarile...





I očito je bio krajnji čas za pomoć "starcu" u nevolji... za dubinska snimanja i dijagnostička ispitivanja... za utvrđivanje vrste i stupnja oštećenja... za povratak u novi "život“... za vraćanje sigurnosti i stabilnosti... Jer, kakvi li smo, mili Bože, kad sve rušimo mirnodopski, što se ni ratom srušilo nije, jednako tako lako nam se mogao i dični Grgur urušiti, pored zdravijeh nam očiju... puj, puj...
"Kad smo se uvukli, šokirali smo se – svi spojevi spomenika učvršćeni stotinama vida i željeznim komadima su korodirali, a u statui je bilo dvadesetak centimetara vode! Uz ono što smo već znali, a to je loše stanje bronce i spojeva, ovo je bio alarm za uzbunu – kazao nam je prošli tjedan Andro Krstulović Opara, ravnatelj "Muzeja Meštrović"

Pa mi se slikovno nametnula i usporedba, kako je spomenik u Ninu, postavljen punih 40 godina kasnije od splitskoga, k tome još daleko manji, obnovljen 2010.godine...



... dok je splitski, jednako toliko godina, dakle, stariji, uz to daleko "krupniji", k tome još od rata "raskliman"... pa se restaurira tek sada, prvi put... očito, kad je zvono za uzbunu već i uši zaglušilo.

I tako nekako, slijedom višemjesečne restauracije, konzervatori su od lani zatvorili našeg Grgura "u škatulu".



Prvotno su ga bili posve zamračili, samo mu nožni palac ostavili vanka, kako se, nedajbože, ne bi prekinula tradicija dodira, koja donosi sreću i ostvarenje želja.





A taj čuveni palac, koji su brojne ruke dodirima uglancale do visokog sjaja, ujedno je i jedini dio Grgura, koji nije uspio dobiti patinu.



Od nedavnog otkrivenja, otkad se Grguru nazire tek silueta ispod guste koprene, tako silno me asocira na King Konga, uhvaćenog u klopku.







Restauracija spomenika, koja bi trebala završiti u veljači 2015-te...





... tako nas je približila povijesti, i na svijetlo dana izvukla raritetne slike starog Splita, upoznala nas sa "bolešću" i trenutnim stanjem "bolesnika"... što se sve dade vidjeti i iščitati iz fotogalerije u nastavku...

Oznake: Je li Grgur na krivom mjestu?