Da kroz život budna sanjam i pjevam, nije ništa novo... dapače, da imam papigu, garant bi me jutrima i noćima budila i ludila... okreni ploču, okreni ploču... dosadna si, dosadna si... okreni ploču... dosadna si ... eee, zato ja nemam papigu, i blaženo tjeram po svom ... uglavnom... dok me život ne izbaci iz tračnica, pa potjera po svom... a onda bude... 'ko bi gori, sad je doli, a 'ko doli, gor' ustaje... Al' dobro, ni to nije ništa novo, Kolumbo moj, a i nebitno je skroz... jedino je bitno ponovo uskočiti u tračnice... i krenuti... pa makar i k'o pokvarena ploča ... starim utabanim stazama, jer... 'ko prerano digne ruke i odustane... 'ko ne uskoči i ne ostane do kraja... taj nikada neće saznati što je propustio... 'ko ne pročita roman do kraja, nikada neće ni saznati što je hepiend... a Život piše romane, zar ne ...

A recimo da sam prije pisanja uokvirila nekakav plan u svojoj glavi... plan satkan od... od... a snova i pisama, od čega bi drugoga ... ne znam kako vi, al' ja tako... budna sanjam, pjevam, i pravim kule u zraku ... kad već planove ne mogu koncem šiti, nit' vunom plesti, nit' blatom il' kartama graditi, mada bi ja najrađe od kamena, da se mene pita ...
A kako vidim, krenulo me opasno, pa ako ne želim da mi se ovaj moj krhki plan već u samom startu raspline k'o mjehur od sapunice, što, ruku na srce, ipak ne bi bilo ni prvi, a garant niti zadnji put, onda mi već zvoni na uzbunu, da se ostavim filozofiranja uprazno, i krenem zaozbiljno...

... 3 ... 2 ... 1... kreni ...

Ajmeee, lako je to reć'... ma, odakle, moj Hamlete, pitanje je sad... da l' od naslova... il' podnaslova... il' od šutnje one, u čijim si vilajetima tamo negdje i zaspao, moj Hamlete... il' ipak od filma da kreneš, a... ooo, Hamlete, Hamlete, bloga li ti tvoga neodlučnoga, daj kreni već jednom... bilo kuda... znaš da je kiki svuda ... ajoooj... a da se ti, moj Hamlete, možda ipak s pameću svojom ne pozdravljaš, a ... dobar ti je taj tvoj plan, nema šta... pa još veliš, i da si ga uokvirio ...

A da krenem ja brojalicom, pa šta ispadne... neka krene... neka krene... neka Hollywood krene... svi filmovi vode u Hollywood, zar ne... ne znam vara li me osjećaj, ali sam nekako sklona vjerovati, kako sam ovim svojim snovima i pjesmama, većinu ipak u filmske vode povukla... ispremiješanim naslovnim riječima usprkos ... i da su jedni, možda čak i nesvjesno, zapjevali... ruuunolist, ruuunolist, drugi možda... do-re-mi, do-re-mi... dok su se treći odjednom osjetili puno bolje, prisjetivši se... brčića mačjih... il' kapi kišnih... il' mašnica satenskih plavih... il' nekih drugih, samo njihovom oku i srcu znanih, dragih stvari... a meni... meni uvijek iznova vrati jedan trenutak zamrznut u sjećanju... vrati mi sliku tako živu, i nakon nepitajkolikogodina, k'o sad da vidim... dječaka jednog u mraku kino-dvorane, kako šaptom prekida bajkovitu čaroliju tišine... mama, jesu ono njemci... jesu, sine... a di su partizani?... ... izmamivši time jedva čujne osmijehe i nježne poglede, kako to samo djeca znaju svojom radoznalošću i iskrenošću...

Al' nije poanta u filmu... ma, ni inspiracija mi čak nije bio, samo... u kontekstu naslova, ali i ove drage crtice sjećanja, koja me za njega veže, nemoguće ga je bilo preskočiti i ne uklopiti u priču... a kako su sudionici opisanog događaja u međuvremenu odrasli... a e, odrasli... ili su ipak jedni odrasli, a drugi ostarili... i kolo sreće se za to vrime okrenulo, pa je danas mama ta koja mami, blago rečeno, i (pod)smijehe i začuđene poglede, i na sam spomen prikazivanja eventualne, još jedne u nizu, reprize... ma, nećeš valjda opet ... pa, naravno da 'oću, u čemu je problem... ...

A da krenem sad od kretanja... il' od šutnje... eee, moj Hamlete, sva srića da ti je to povezano jedno s drugim, jer inače do Jurjeva ne bi kraju doš'o... a kretanje to, oko kojega se, od samog početka, nekako neplanirano zavrtih... ma neee, nije me na njega potakao nikakav spektakularan pokret ni preokret... oko prava i pravice se još uvijek ama baš ništa ne događa, zimski san još traje, otočke vrleti još uvijek čekaju moj dolazak, jer je očevid zakazan tek za kraj ožujka... pa sad ti, moj Jerneje... čekaj, čekaj, na čekanje si barem navik'o... čekaj i dalje strpljivo svoju pravicu, i muči k'o riba, da se, nedajbože, ne urekneš, jer znajući s kim imaš posla, vrag će ga znat', šta te još čeka iza kantuna... puj, puj, jezik pregrizla... opet...
inspiraciju za ovaj ... 3... 2... 1... kreni... dao mi je tek slučajno bačeni pogled na desno, i uoč broja postova u zadnja tri mjeseca... pa se onako na prvu, nasmijem svojim mislima... šutim sve više... i više... i više..., jer mi pade na pamet ona stara reklama za kalodont... viđa'ćemo se sve manje... i manje... i manje...

Ako se ne varam, ostalo mi je još samo dešifrirati naslov... a kako znate da i šećer uvijek dolazi na kraju, tako se je i moj zec u naslovu skrio ... e pa sad znate, i zašto vam rekoh, da ne odustajete, jer će te propustiti ono najbolje ... a da vas malo jesam... priznajem, jesam vas... i zavukla i razvukla ... i dobro se izvukla ... pa još i s predumišljajem... s planom u okviru ... ma, nebitne su i papige, i ploče pokvarene... i 'ko još mari za vlakove i kalodonte... za kretanja i podnaslove... ma, trice i kučine, velim vam ja... samo mi u film ne dirajte , njega ne dam , pa neka i zeca ne krije...

U muzici je poanta, u muzici, eto... ili u pjesmi, svejedno... ne znam vara li me osjećaj, ali sam nekako sklona vjerovati, kako sam ovim svojim snovima i pjesmama, baš rijetke u muzičke vode povukla... dodatno možda i zbog riječi ispremiješanih ... jer pjesma "Moje pjesme, moji snovi" koju pjeva Tereza Kesovija, osim što je poprilično "stara", rekla bih da je i "zapostavljena"... ja bar ne pamtim kad sam je čula, niti da se je ikad nešto vrtila po radio-stanicama... al' dobro, prihvaćam da će mnogi sad reći, kako pjesma i nije baš nešto... i opet dobro, neka je meni baš po guštu... sto ljudi, sto čudi, a i poseban mi je gušt onako... za svoju dušu... "iskopati" baš tamo neku "staru" i "prašnjavu" pismu... "iz naftalina"... i iznijeti je na svijetlo dana ...

A još uvijek nije jasno, čemu tolika frka oko jedne obične pisme... i naravno da ne bi dizala ovoliku prašinu da pismu mislim, tek sa par klikova miša, prenijeti s YouTube-a... ma, ne bi niti pravila pompu, izvlačila bubnjeve i odmotavala crveni tapet niti za svoj vlastiti spot, jer nisam to radila ni dosad, izuzev mog prvijenca , al' ovo je ipak nešto revolucionarno novo ... je da je spot... ma, je i da je moj spot... ali spot, koji je prešao na veću razinu... ma, šta da vam kažem, revolucija od programa ... a imam još jedan u pričuvi... to će biti još jedna revolucija ... uživajte


Moje pjesme, moji snovi - Tereza Kesovija (moj spot)

Oznake: video, hobi, novi programi