Posrećilo mi se jako, pa idem za tim tragom... k'o žedna za vodom... k'o slijepa za svijetlom... k'o divlja za plijenom... da uhvatim Sreću, dok je još tu... dok mi ne umakne... dok se ne raspline... k'o mjehur od sapunice... i sad ono vječno pitanje... znamo li mi što je sreća i gdje stanuje... kako naći njene rajske dvore... i gdje li je ta dobra vila, što ljubav i dobrotu u skutima krije... što se sjaji k'o sunce visoko... i plavi k'o more duboko... što tepa cvrkutom ptičice... sladi medom i kupa mlijekom... što miluje blagošću povjetarca... i uspavljuje plesom leptira... i kakve li to čini baca na nas... da letimo, a krila nemamo... i oblak biramo, i u njeg' tonemo... i vječnost cijelu tu bi ostali... pjesme svoje pjevali... nožicama cupkali... dugine snove sanjali... cijeli svijet grlili... i nikad se ne budili...

A nisam pjesnik, nisam... htjedoh samo uloviti taj blistavi trenutak, i nekako, pa makar i nespretno, opisati svoju Sreću... samo to, i ništa više... al' nisam pošteno ni započela, već mi se čini, da sam u zamku upala... treba to moći uhvatiti... heeej, zaustavi se vjetre... stani, Srećo, stani malo, miruj... kako da te opišem... kad si tako nemirna i uzburkana... kad si tako raspjevana i rasplesana... kad si tako, tako... tako neopisivo nasmijana...
Kad si sretan... i kad želiš s drugim dijelit' sreću svu... kad te uzburka i zavrti, zamanta i ponese... to neko osjećanje ludo... čini ti se, kao da po oblacima šetaš, i kao da se cijeli svijet pretvorio u jednu veliku ružičastu loptu pod tvojim nogama...

A što je razlog mojoj Sreći, mogla bih ja reći lako... prevaliti preko usta, u rečenici jednoj... samo... da li bi to onda sreća bila... il' tek neko izvješće... suhoparno... u maniri "dogodilo se na današnji dan"...
... da li bi to onda sreća bila za sve dane... da je potražim, i vratim se pod njene tople skute, kad je zatrebam... k'o ozebla sunce... za dan, dva... možda tri... možda pet... možda sto... ne znam broj...
... da li bi ta sreća onda mogla vratiti sjaj nekom manje sretnom... ili nesretnom... vremenu...
... i bi li mogla sreća ta, malo sunca i topline dati... jednom tužnom danu... ili...
... osmijehom lice ugrijati... u neko kišno jutro...

Za mene je sreća... ne, za mene je sreća...

Za mene je sreća - Gabi Novak i Radojka Šverko

... milijun je razloga za sreću... samo treba znati s vilinskim štapićem... jer ta dobra vila, što se Srećom zove, u nama je svoje gnijezdo svila... trebamo zaroniti samo... duboko, duboko... i pronaći potonule svoje snove...

A moja se Sreća u Slobodi skrila... i zato pjevam na sav glas... o lijepa, o draga, o slatka slobodo... i šta je sad to, reći ćete... pa, zar nismo već dugo slobodni... zar nije ropstvo ukinuto... a ja bi sad mogla ponovo s početka priče... a znamo li mi što je sloboda... i da li smo i koliko slobodni... ili su nam, u međuvremenu, samo okove promijenili...

A sve je počelo davne devedesetsedme, kad su naše nevolje kulminirale, a banke svoje trezore otvorile... godine plaćanja stambene solidarnosti odoše u vjetar, bolje rečeno, u nečije tuđe stanove, a mi ostadosmo kratkih rukava... i bez novaca, i bez stana... i tako je to krenulo... potezom očajnika, koji hvataju zadnji vlak, kako bi osigurali svoj krov nad glavom, a ni poštene ušteđevine nemaju... i mnogi su se čudom čudili, i nisu baš vjerovali... ali... prijateljska, beskamatna posudba od 20.000,00 DEM, s mjesečnim vraćanjem kroz slijedećih pet godina , i čak četiri jamca , osigurali su nam dobivanje stambenog kredita... i kupnju stana... iako je, do zadnjeg, sve visilo o tankom koncu, jer su baš tada cijene stanova počele letiti u nebo, i u kratko vrijeme se gotovo udvostručile...



Sve nakon toga je povijest, koju je trebalo preživjeti... i ne, uopće se ne žalim, dapače, mislim da smo veliki sretnici, jer, moglo je biti i puno gore... u proteklih petnaest godina, propalo je, u lijepoj našoj, gotovo sve što je radilo i zarađivalo... tisuće i tisuće radnika je završilo na ulici, dok su mnogi krediti postali omča oko vrata, bilo dužnicima, bilo jamcima... i u mom okruženju ima takvih primjera... a nas je, srećom, mimoišlo ...

I tako ja sad lakše dišem, kao da sam se cijela u bronhi pretvorila ... nakon petnaest godina dužničkog ropstva, slobodna sam kao ptica ... i bogata poput šeika ... juuupiiiiii ... zar to nije sjajna vijest, i razlog za veliku sreću... godina dvijeidvanaesta je sasvim sigurno, jedna od onih, koje će se pamtiti ..


Na sunčanoj strani puta - Tereza Kesovija

Eto, tako je naša priča došla svome sretnom kraju ... dobro jutro, Srećo ... velika ti hvala ...
... pa se prisjetim nedavnog druženja uz kino i kavicu... pa se tako lijepo pronađoh u poruci filma... "sve će biti dobro... ako nije dobro, to znači da još nije kraj"...
... pa sad vi recite... treba li u sebe više vjerovati... i treba li tada mačku za rep povući...
... ma, htjedoh samo reći, kako i Sreću treba za rep povući, pardon, izazvati... jer, kako drugačije saznati... hoće li te...

A nedavni veseli spotić, molim lijepo, čist' je odraz marte u oblacima... krenem od spota do spota, od muzike do muzike... i gdje srce zatitra, a noga zaigra... tu stanem, e... jer di je srce, tu si ti... nema greške... a ako je netko od vas, možda, zalutao u neku drugu priču... a ča ću mu ja... pomalo, vrag odnija i prišu... a dotle, zdravi mi i veseli bili... i mačku za rep povukli ...