Ne, ne, nije lapsus ... ovaj naslov mi je baš zgodno zapjevao ... i nisam ga se mogla odreći ... mada i ovaj brod iz davnih 70-ih, danas možda i aktualniji nego ikad prije, pjeva i pretače moje misli u riječi... cijeli jedan život... moj, tvoj, naš... cijeli jedan svijet, zgusnut u par nota i nekoliko stihova...


Radojka Šverko - Kud plovi ovaj brod

~~~~~ kud plovi ovaj brod, što ljude odnosi,
~~~~~~~~ i da li i'ko zna što more sprema,
~~~~~~~~~~~ kud vodi ovaj put, kojim smo krenuli,
~~~~~~~~~~~~~~ od svega samo znam... povratka nema...

~~~~~~~ na moru ljubavi, i na pučini sna ~~~~~~~
~~~~~~~~~ u plavom beskraju, uvijek osta'ću ja ~~~~~~~

Al' ostavimo mi život po strani, ovdje se, ipak, o blogu radi. Kad sam prvi put zakoračila u ovaj svijet, prije nešto više od jedne ipo godine, imala sam točno zacrtan plan što i kako pisati, a kako sam ipak znala da me čeka još dosta posla, na samom početku sam rekla: "U svakom slučaju, budemo li živi i zdravi, družit ćemo se još dugo…" Svjesna sam bila i tada, da imam posla s hrvatskim pravosuđem, i da je nemoguća misija procjenjivati, koliko dugo to može trajati. Ali, činjenica da su neki predmeti već tada bili završeni, i neke čestice uknjižene, davala mi je "realnu" nadu, da će sve ipak doći kraju najduže kroz koju godinu... Međutim, možemo mi sanjati i planirati koliko nas volja, ali, 'ko nas išta pita... život zasigurno ne... život nosi svoja iznenađenja, nekad lijepa, češće gruba... a možda i nisam poštena, možda mi se samo čini tako... možda je stvar u našim mislima i našoj memoriji, možda ono lijepo brže zaboravljamo, jednostavno nas zabljesne i nestane... dok nam ono grubo ostavlja puno dublje tragove, gotovo neizbrisive... i možda baš u tom grmu leži zec, kako učiti i naučiti upravljati svojim mislima i svojom memorijom u svoju korist... biti optimist, iako za mnoge možda i idealist, zašto ne... hmm, a može li se uopće to učiti i naučiti, ili smo jednostavno takvi kakvi jesmo, i ne možemo pobjeći od sebe i svoje prirode...

Uglavnom, nisam još bila dobro ni prohodala ni progledala u tom svijetu, koji mi se tada još činio tako čudesan i nestvaran, kao neka novootkrivena planeta, s nekakvim novim, čudnovatim bićima... tek koji mjesec je prošao, a moji snovi i planovi već su se poremetili... život nam je, gotovo preko noći, napisao najcrnji mogući scenarij, i zaustavio gotovo sve... zaledio nas u prostoru i vremenu... a ljubav, koja je do tada negdje čamila, neprepoznata i prekrivena dugogodišnjom paučinom, izronila je kao feniks iz pepela, i podsjetila me da sam doista voljela pisati, oduvijek... i sad mi recite da sam umišljena, ali, učiteljica je znala, još u osnovnoj školi, pitati 'ko mi piše sastave, i nije vjerovala da pišem sama... pitajte moju mamu, ako se još sjeća onih rijetkih odlazaka u školu... i sad se, samo onako, usput, pitam i preispitujem, koliko se, i kao roditelji, i kao društvo, trudimo prepoznati i skinuti paučinu s mnogih talenata naše djece, a koliko ih puštamo da zamru i istrunu u mračnim dubinama dječjih duša, ukoliko oni sami ne smognu snage, izboriti se za njih... da li zbog predrasuda, površnosti, nebrige, zanemarivanja, inzistiranja na našim mjerilima kao neprikosnovenima, sasvim svejedno...

Uh, uh, uh, želim samo reći, da je ovaj blog ugledao svjetlo dana gotovo u zadnji tren... da sam se, kojim slučajem, dvoumila još samo koji mjesec, gotovo je sigurno da bih odustala od njegovog stvaranja, barem za neko vrijeme, dok se situacija ne razjasni i ne krene dalje ustaljenim tokom... a to vrijeme traje li ga, traje, još uvijek... i život bi se nastavio dalje, onim starim utabanim stazama, a ja bi danas bila siromašnija za neka nova poznanstva, i ona stvarna i ona virtualna, koja su mi doista priuštila dosta veselja i radosti... ma, gotovo kao i u stvarnom životu, ponekad i više, pa se samo toplo nadam, da će me mimoići bilo kakva razočaranja, barem ovdje...

I razmišljam, kako je to čudan splet okolnosti, i kako, defakto, nikad ne znamo kad će nam život pretumbati sve naše kockice, koje smo si mi sami, tako lijepo posložili u svojoj pametnoj glavi ... i mene je situacija zatekla, ali nisam željela odustati od pisanja, pa sam, sasvim spontano i neplanirano, krenula u svojevrsnu improvizaciju, ovisno o trenutnim idejama, inspiracijama, raspoloženjima, a putem su se rodile i neke potpuno nove zanimacije... i zbog toga ne žalim, dapače, a naši stari su još davno rekli: nije svako zlo za zlo... pa pričekajmo onda i to dobro, koje će se iz zla izroditi... vrijeme i život će pokazati, kuda plovi ovaj blog, i hoće li, i gdje, i kada, uploviti, a da se prije toga ne potopi... hmm, pitanje je samo, koliko trebamo čekati, i hoćemo li dočekati...

E sad, šta sam ja ono htjela reći ... aha, poantu ... da, da, čitam sebe ponovo, i vidim da se tu između potkralo svega i svačega, i da moram izvući, iz svega toga, nekakvu poantu, a ona se ipak krije u laganoj krizi identiteta bloga, jer se ovaj zastoj previše odužio, i dok ne znam kad i kako će se raspetljati, nemam niti volje odpisati zaostali dug iz prošlosti... a znate kako to već ide, kad imate puno vremena, pa onda sve ostavljate za sutra... ma, nek' ja budem vraćala dug i u zadnji čas, kamo sreće...

Ako vam sad kažem da mi je namjera bila, detaljnije objasniti gdje je i zašto zapelo na sudu, i što se čeka, čega se, kako vidite, nisam ni dotakla, onda vam je sve jasno... jer, kako uhvatiti moje misli u kalup teksta, kad ih putem više od pola pogubim, a neke druge pokupim , pitanje je svih pitanja.

Možda budem bolje sreće drugi put... a do tada