U nedjelju, 7. listopada 2007. godine na svečanom bogoslužju u Tordincima rukopoložene su starješine ove crkvene općine: Dragan Ištoković, Andrija Podrugović i Dragan Lovrić. Donosimo par fotografija s rukopolaganja te propovjed koja pojašnjava starješinsku službu u reformiranim crkvama.
PROPOVJED
Prvo čitanje: I Tim 3, 1-7
Evanđelje: Mk 10, 43-51
Draga braćo i sestre,
neizmjerna mi je radost što danas možemo svjedočiti važnom događaju za našu crkvenu općinu kao i za cjelokupnu našu Crkvu. Danas ćemo rukopoložiti trojicu braće iz naše crkvene općine: Dragana Ištokovića, Andriju Podrugovića i Dragana Lovrića za starješinsku službu u ovoj crkvenoj općini. Povijesni je ovo događaj jer obnavljamo u našoj crkvi zanemarenu vrlo važnu praksu reformirane crkve još od vremena reformacije, a koja ima svoj temelj u Novome zavjetu..
Tko su to starješine i zašto ih rukopolažemo za službu? Da bi smo odgovorili na ovo pitanje moramo nešto reći o različitim modelima crkvenoga upravljanja. U današnjim crkvama prepoznajemo tri modela crkvenoga upravljanja: episkopalni, kongregacionalni i prezbiterijalni. Episkopalni model dolazi od grčke riječi episkopos što znači nadglednik. Nadglednici u ovim crkvama su episkopi odnosno biskupi. Oni vode crkvu, donose odluke, rukopolažu niže svećeničke redove i sl. Takav model imamo u Rimokatoličkoj, Pravoslavnoj, Starokatoličkoj, Anglikanskoj crkvi kao i nekim drugim crkvama. Za ovaj model upravljanja kažemo da vlast dolazi «odozgo». Vjerništvo u ovim crkvama nema pravo odlučivanja pri izboru biskupa, svećenika i sl., već biskupi sami biraju biskupe i odlučuju o svim bitnim pitanjima za crkvu. Kongregacionalni model crkvenog upravljanja dolazi od riječi kongregacija odnosno zajednica (u našem kontekstu lokalna zajednica ili župa). Ovaj model crkvenog upravljanja pretpostavlja da su lokalne crkve potpuno neovisne u svim pitanjima i da crkvu vodi cjelokupna zajednica vjernika. Ovakvo ustrojstvo prisutno je u kongregacionalnim crkvama (nemamo ih kao denominaciju u Hrvatskoj), Baptističkim crkvama te u pojedinim tzv. neovisnim crkvama. Treći model je Prezbiterijalni model crkvenog upravljanja. Ovaj je model svojstven reformiranim crkvama i s toga ćemo ga promotriti u svjetlu Svetoga Pisma i reformiranog učenja i prakse. Zbog prezbiterijalnog ustrojstva pojedine reformirane crkve nazivaju se i Prezbiterijanske crkve.
Prezbiterijalni model crkvenog upravljanja dolazi od grčke riječi presbyteros što znači starješina. Sukladno ovome modelu crkvom upravljaju starješine koje su izabrane od cjelokupne zajednice određene lokalne crkve (crkvene općine/župe). Time je cjelokupna zajednica uključena u ustrojstvo crkvene vlasti pa stoga za ovaj model upravljanja kažemo da vlast dolazi «odozdo» (za razliku od episkopalnog modela). Ovaj zanemareni model crkvenoga upravljanja koji se već u trećem stoljeću kršćanstva potpuno izgubio iz Crkve i koji je stoljećima bio zanemaren, obnovio je reformator Jean Calvin u Ženevi. Crkvu je organizirao po starješinskom modelu. Vjernici su izabirali starješine koji su vodili kako lokalnu tako i regionalnu crkvu. Umjesto biskupa službenike crkve su u ime cjelokupne zajednice vjernika u službu postavljali (rukopolagali) starješine. Ovakav prezbiterijalni sistem izbora kasnije je prihvaćen i u političkim strukturama, različitim političkim i inim organizacijama pa slobodno možemo reći da je današnja zapadna demokracija temeljena na reformiranom učenju o izboru predstavnika (starješina) crkve.
Temelj učenja o starješinskom (prezbiterijalnom) modelu crkvenoga upravljanja nalazimo u Bibliji koja je za nas reformirane jedino Bogom nadahnuto i nepogrješivo mjerilo vjere i prakse.
Starješine upravitelji i starješine učitelji
Apostol Pavao piše svome mladom suradniku Timoteju: "Starješine koji dobro upravljaju, osobito one koji se bave propovijedanjem i poukom, treba smatrati dostojnima dvostruke časti." 1 Tim 5, 17. Iz ovoga teksta je evidentno da nisu svi u starješinskom obavljali istu zadaću. Jedni su se posvećivali samo upravljanju (vođenju crkve) a drugi propovijedanju i poučavanju. Time se ostvaruje svetopisamsko načelo o različitim darovima i službama koje doprinose dobru cjelokupne crkve. Prezbiterijalni model crkvenoga upravljanja razumije je da postoje dakle dvije vrste starješina: starješine upravitelji i starješine učitelji. Starješine upravitelji su od crkve izabrani vjernici s potrebnim kvalifikacijama koji zajedno sa starješinama učiteljima (službenicima Riječi i sakramenata odnosno pastorima koje također izabire vjernička zajednica određene Crkvene općine, nakon potrebnih akademskih i duhovnih kvalifikacija) upravljaju odnosno vode u duhovnom smislu stado Božje. Starješine upravitelji se biraju od strane vjernika određene crkvene općine iz njihovih vlastitih redova. Oni ne moraju imati potrebne akademske kvalifikacije već duhovne kvalifikacije koje ćemo kasnije spomenuti, dok starješine učitelji (službenici Riječi i sakramenata odnosno pastori) trebaju pored moralnih i duhovnih kvalifikacija imati i akademske kvalifikacije (propisani teološki studij) kako bi mogli na adekvatan način poučavati Riječ Božju.
Ovdje treba naglasiti da osim službe starješina i pastora reformirane crkve rukopolažu i đakone. Đakoni se trebaju brinuti za socijalni rad i materijalne potrebe crkve. Njihova uloga nije upravljačka pa stoga oni nisu članovi tijela upravljanja (Crkvenog odbora, Prezbiterija ili Sinode u našim prilikama). Oni sačinjavaju đakonat crkvene općine. Ukoliko u crkvi nema đakona njihovu ulogu preuzimaju starješine.
Izbor i kvalifikacije za starješinsku službu
U Djelima 14, 21-23 imamo prikaz postavljanja starješina u ranoj crkvi: «Pošto su (Pavao i Sila) navijestili Radosnu vijest i u ovome gradu te mnoge učinili učenicima, vratiše se u Listru, Ikonij i Antiohiju. Utvrđivali su duše učenika i opominjali ih na ustrajnost u vjeri, učeći ih da nam treba kroz mnoge nevolje ući u kraljevstvo Božje. U svim su im crkvama postavljali starješine nakon molitve i posta te ih povjerili Gospodinu u koga bijahu vjerovali» U ovome je tekstu evidentno da su Pavao i Sila s velikom ozbiljnošću pristupali izboru starješina. Kasnije će Pavao u Timotejevoj i Titovoj poslanici (koje s nazivaju i pastoralnim poslanicama) navesti koje su to kvalifikacije koje starješine trebaju imati. Ove su kvalifikacije potrebne ne samo za tzv. profesionalne starješine (pastore) već i za starješine koje zajednica bira za upravljanje crkvom:
- Besprijekoran,
- Jedanput ženjen,
- Ima djecu vjernike,
- Djeca nisu razuzdana,
- Ne samodopadan,
- Trijezan,
- Razborit,
- Otmjen,
- Gostoljubiv,
- Sposoban za proučavanje,
- Privrženi sigurnom propovijedanju nauke,
- Ne goropadan,
- Ne svadljivac,
- Blag,
- Dobrostiv,
- Razborit,
- Pravedan,
- Pobožan,
- Gospodar sebe,
- Tuđ prepirci,
- Tuđ lakomstvu,
- Ne odan prljavom dobitku
- Dobro upravlja kućom,
- Ne novoobraćenik,
- Ima lijepo svjedočanstvo izvan crkve.
(1 Tim 3, 2-7; Tit, 1, 6-9)
Postavljanje-rukopolaganje za starješinsku službu
Starješine se u službu postavljaju rukopolaganjem. U Novome zavjetu se za postavljanje starješina koristi termin kathistemi što znači rukopolaganje. Rukopolaganje podrazumijeva službeno priznanje od strane crkvenog vodstva određene osobe za službu starješine. Službu rukopolaganja, u ime vjerničke zajednice, obavljaju rukopoložene starješine (i starješine i pastori). U Episkopalnom sustavu rukopolažu samo biskupi koji navodno imaju neprekinuti slijed rukopolaganja do apostola (apostolska sukcesija). Ovakvo shvaćanje službe reformirani odbacuju kao neprihvatljiv koncept novozavjetnog shvaćanja službe.
U 1 Tim 4, 14 Pavao kaže Timoteju: «Ne zanemaruj u sebi milosni dar koji ti je udijeljen na temelju proročanskih izjava polaganjem ruku starješinskog zbora».
U prezbiterijalno uređenim crkvama dužnost je starješina određenog Prezbiterija da rukopolažu službenike Riječi i sakramenata (pastore) dok pastor i starješine lokalne crkve rukopolažu izabrane starješine lokalne crkve (Crkvene općine).
Dužnosti starješina
Apostol Petar upućuje slijedeće riječi starješinama: «Starješine koji su među vama opominjem… Pasite stado Božje.» 1 Pt 5, 1a, 2a. Dakle starješine se trebaju brinuti za duhovne potrebe stada Božjega-crkve. Oni mole za vjernike, posjećuju vjernike, savjetuju ih, opominju ih, čuvaju ih od lažnih učitelja i sl. Apostol Pavao na odlasku iz Azije okuplja starješine crkve u Efezu te ih opominje da čuvaju stado Božje od vukova koji dolaze: «Iz Mileta Pavao posla u Efez neke ljude da mu dozovu starješine crkve… 'Pazite na se i na cijelo stado u kojem vas Duh Sveti postavi nadglednicima da pasete Crkvu Božju koju sebi stječe krvlju svojom. Znam da će poslije moga odlaska provaliti među vas okrutni vuci koji neće štedjeti stada; i između vas samih dići će se neki koji će naučavati opaku nauku da odvuku učenike sa sobom. Zato bdijte.» (Dj 20, 17, 28-31a). Iz ovoga primjera je vidljivo da bez obzira služe li starješine propovijedanjem ili upravljanjem, moraju dovoljno poznavati Božju riječ kako bi mogli prepoznati lažnu nauku te upozorili stado Božje na krivovjerje. Zato će Pavao reći Titu: «Zato sam te ostavio na Kreti da upotpuniš što nedostaje i da po svim gradovima postaviš starješine kako sam ti i osobno naredio: ako je tko besprijekoran… posve privržen sigurnom propovijedanju nauke, da može i opominjati u zdravoj nauci i pobijati protivnike (zdrave nauke).» (Tit 1, 5, 6a, 9). U Dj 15, 6 čitamo kako su se sastali apostoli i starješine da prosude pogrešno učenje (Dj 15, 6).
Starješine također trebaju tragati za izgubljenim i odlutalim ovcama, opominjati i ispravljati one koji griješe (Sol 5, 12).
Konkretno, u reformiranim crkvama starješine sudjeluju i u podjeli Večere Gospodnje kako u crkvi na bogoslužju, tako i izvan crkve noseći Večeru Gospodnju bolesnima, starima i nemoćnima i sl.
U Jak 5, 14 čitamo da starješine trebaju moliti za bolesne i pomazivati ih uljem u ime Gospodnje: «Boluje li tko među vama? Neka sebi dozove crkvene starješine! Oni neka mole nad njim mažući ih uljem u ime Gospodnje.»
Zajedničko upravljanje starješina nad cjelokupnom crkvom
Prezbiterijalni model crkvenoga upravljanja podrazumijeva da starješine Crkvenih općina zajedno vode cjelokupnu crkvu. U tom smislu ustrojavaju se Prezbiteriji (u pravilu starješine najmanje tri Crkvene općine), Sinode (zajedništvo nekoliko regionalnih prezbiterija) i Generalne skupštine (najviše upravno tijelo jedne prezbiterijalno uređene denominacije) U našoj crkvi, sukladno novome statutu kojega bi trebali prihvatiti na sinodi 28. 10. ove godine djelovat će za sada samo jedan prezbiterij i jedna Sinoda kao najviše zakonodavno i upravno tijelo Crkve. Prezbiterij i Sinodu trebaju sačinjavati starješine lokalnih crkava odnosno Crkvenih općina. U tome smislu sve će Crkvene općine trebati izabrati i rukopoložiti određeni broj starješina kako bi vodili kako crkvene općine tako i cjelokupnu crkvu.
Odnos crkve prema starješinama
Vjernici su pozvani poštovati starješine i iskazivati im čast. Oni koji propovijedaju iskazuje im se kako kaže apostol Pavao u 1 Tim 5, 17 «dvostruka čast». (Zato se u našem jeziku pastori nazivaju «velečasni»). U 1 Sol 5, 12-13 apostol Pavao poziva crkvu u Solunu: «Molim vas, braćo, da poštujete one koji se trude među vama u Gospodinu, koji vas opominju. Iskazujte im izvanrednu ljubav, zbog njihove službe.». Pisac poslanice Hebrejima poručuje: «Sjećajte se svojih starješina koji su vam navijestili riječ Božju. Promatrajući ishod njihova življenja nasljedujte njihovu vjeru!» (Heb 13, 7).
Kao vjernici, dužni smo moliti za starješine i za svoje pastore, poštovati ih, iskazivati im bratsku ljubav te im, sukladno našim darovima koje nam je Bog dao, pomagati u njihovoj službi.
Zaključak
Starješinsko odnosno prezbiterijalno upravljanje crkvom ima snažne korijene u Novozavjetnom učenju te u reformiranoj tradiciji. Starješinska služba je duhovna služba i neophodna da bi bilo mjesna crkva bilo crkva na nivou denominacije mogla funkcionirati. Stoga je današnji događaj bitan kako za našu crkvu u Toridncima tako i za cjelokupnu našu zajednicu . Neka Gospodin blagoslovi naše nove starješine i neka im dadne mudrosti i vodstva Duha Svetoga da mogu voditi stado Kristovo. Amen.
Jasmin Milić Tordinci, 7. listopada 2007.
|
