VJERUJEM U USKRSNUĆE TIJELA I ŽIVOT VJEČNI
|
57. Kakvu utjehu imaš od «uskrsnuća tijela»? Da neće samo moja duša odmah poslije ovoga života biti primljena Kristu, svojoj glavi , nego da će i ovo moje tijelo moću Kristovom uskrsnuti, opet se sjediniti s mojomdušom i postati jednako divnome tijelu Kristovu. 58. Kakvu ti utjehu daje članak o vječnome životu? Da ću, pošto sada već osjećam početak vječne radosti u srcu svome, poslije ovoga života imati potpuno blaženstvo , što oko nije vidjelo i uho nije čulo, i u srcu čovjeku ne dođe , da u njemu vječno hvalim Boga. Heidelberški katekizam Mnogi danas vjeruju u Boga, no, mnogo je manje onih u toj skupini koji vjeruju u zagrobni život i u uskrsnuće mrtvih. No ove su istine nerazdvojni dio kršćanskoga vjerovanje. One su sastavni dio temeljnog vjeroispovijedanja kršćanske crkve. Oni koji sebe nazivaju kršćanima a ne vjeruju u zagrobni život i uskrsnuće mrtvih, ne samo da se ne mogu nazvati kršćanima, već su i ljudi bez nade, bez cilja i bez vječne sigurnosti koju Bog nudi svojoj djeci. Vjera u zagrobni život i u uskrsnuće mrtvih zna zbunjivati. Kada uistinu odlazimo Bogu, kada odlazimo nebo, ili raj? Odmah nakon smrti ili nakon uskrsnuća tijela pri Kristovom drugom dolasku? O zagrobnom životu postoji nekoliko teorija: Rimokatolici vjeruju da nakon smrti postoje tri stanja: Nebo (Raj), čistilište i pakao. Nebo je mjesto gdje nakon smrti dolaze oni koji su «posve očišćeni» (Katekizam katoličke crkve 1023 paragraf). Oni koji su živjeli u Kristu ali nisu posve očišćeni u času smrti, odlaze u čistilište. To je mjesto gdje se kroz čistilišnu vatru pojedinac čisti od određenih manjih grijeha, te nakon nekog vremena a uz pomoć molitava crkve odlazi u nebo. Pakao je mjesto konačne muke. U njega odlaze nepokajani grešnici. Ono što je, u svjetlu Biblijske objave sporno jest učenje o čistilištu. Mi ne nalazimo u Bibliji nauk o čistilištu a još manje da se pokojnicima, molitvama crkve može pomoći. Drugo helvetsko vjeroispovijedanje kaže: «Vjerujemo da vjernici nakon tjelesne smrti idu ravno Kristu, i zato ne trebaju posredovanje živih, molitve za njih, niti kakve službe živih. Isto tako vjerujemo da su nevjernici nakon smrti odmah bačeni u pakao iz kojega nema izlaza bilo kakvim posredovanjem živih.» (Drugo helvetsko vjeroispovijedanje 237 paragraf). Određene vjerske zajednice poput Adventista i Jehovinih svjedoka, ne vjeruju u zagrobni život i u vječnost duše. Po njihovu učenju, duše pokojnika spavaju do dana uskrsnuća. Tek po uskrsnuću mrtvih oni koji su umrli u Gospodinu naslijedit će obnovljenu zemlju (raj), dok će grešnici uskrsnuti nakon tisućugodišnjeg kraljevstva te biti jednostavno uništeni. I ovo je učenje, u svjetlu Svetoga pisma neprihvatljivo. Sukladno Biblijskom vjerovanju duša je besmrtna. To ne znači da je čovjek besmrtan u onome smislu u kojem je Bog besmrtan. Bog nema svoj početak za razliku od čovjeka. Čovjek ima svoj početak, on je stvorenje, stvoreno biće, no duša je ona koja nastavlja egzistirati i nakon čovjekove smrti. Mi smo do sada već u nekoliko navrata sagledali činjenice koje su prouzročile smrt. «Plaća za grijeh je smrt». No, smrt nije kraj. Nakon iskustva koje nazivamo smrt, čovjek odlazi ili u nebo ili u pakao. Stvarna su to mjesta o kojima Biblija govori na mnogim mjestima. Kada razmišljamo o raju, imamo na umu slijedeće: 1. Blaženo stanje vjerujućih nakon smrti. Nakon smrti, duše vjerujućih odlaze na mjesto «blizine Božje», «prisutnosti Božje». To mjesto koje u našoj vjerničkoj terminologiji nazivamo i «nebo», mjesto je susreta nas i Krista, ali i nas i svih onih koji su prije nas živjeli i služili Gospodinu. To je «nebeska crkva». Da bi smo jednoga dana bili dio te nebeske crkve, potrebno je danas u potpunosti biti dio Kristove Crkve. Ne dio (samo) određene kršćanske denominacije već u potpunosti biti Kristov. Već smo naglasili da je križ spona između čovjeka i Boga. Moramo prihvatiti Kristov križ odnosno Krista kao svoga osobnoga Spasitelja (po žrtvi križa Krist nas spašava). 2. Novo nebo i nova zemlja nakon uskrsnuća vjerujućih Božja riječ nam govori kako će se nakon Kristovog uskrsnuća zbiti uskrsnuće vjerujućih. Dolazi do sjedinjena duša vjerujućih i njihovih tijela koja će svakako poprimiti novi, nepropadljivi oblik. Tada nastupa vrijeme Kristove apsolutne vječne vladavine, vrijeme u kojem će Bog: «…otrti svaku suzu s njihovih očiju. Smrti više neće biti; neće više biti ni tuge, ni jauka, ni boli, jer stari svijet prođe.» (Otk 21, 4). Vjerujemo u vječni život, u raj, jer vjerujemo u ljubav Božju. Ivan nam kaže u svome evanđelju: "Da, Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenoga Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni" Iv 3, 16 Bog je stvorio ovaj svijet iz ljubavi. Čovjek je odlučio ne uzvratiti ljubavlju prema Bogu. To je bio čovjekov izbor. Mnogi se pitaju, zašto je Bog dozvolio da čovjek padne u grijeh? Odgovor koji nam se nameće iz Biblije jest da Bog poštuje čovjekov slobodni izbor. On mu se ne nameće i ne traži na silu poslušnost i uzvraćenu ljubav. Naše služenje Bogu, naša ljubav prema Bogu treba biti naš slobodni izbor. U svojoj ljubavi prema nama ljudima, Bog je odlučio čovjeku omogućiti ponovni put u izgubljeni raj. Taj put je Isus. Sam Isus nam govori u Ivanovu evanđelju: «Ja sam put, istina i život…» (Iv 14, 6). On je Put, on je Istina, on je Život. On je odgovor na temeljna čovjekova pitanja. Isus je odgovor! Križ postaje simbol ljubavi. To prezreno gubilište postaje dobitak za sve one koji u podnožju Kristovog križa ostave terete svoga života, sve svoje slabosti i grijehe, te prihvate zagrljaj Kristove ljubavi s križa. Isus nam je i na križu pokazao koliko voli grešnika. Pokajani razbojnik biva «zagrljen od Isusa i prima život vječni. Pred sve nas se danas postavlja pitanje: hoćemo li prihvatiti tu neizmjernu ljubav Božju prema nama ili opet učiniti istu grešku naših praroditelja i okrenuti joj leđa? Smrt nije kraj. Smrt je prijelaz iz ovozemaljskoga života u vječni život. Ovo je naše smrtno tijelo raspadljivo no duša je vječna. Za one koji su prihvatili Krista kao svoga osobnoga Spasitelja i Gospodina, za one koji su vjerovali Njemu i očekivali Njegov povratak, smrt je početak vječnoga života u Kristovoj prisutnosti, raju ili nebu. No, Biblija nam otkriva da raj nije jedino mjesto gdje ljudi odlaze nakon smrti, odnosno gdje će otići nakon Kristovoga ponovnoga povratka. Osim što govori o raju, Biblija govori i o paklu. Pakao je za Isusa stvarno mjesto kao i raj. - Priča o bogatašu i Lazaru - Tko nazove brata luđakom odgovarat će u paklu ognjenom. Mt 5, 22 - «Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, a duše ne mogu ubiti! Bojte se radije onog koji može i dušu i tijelo uništiti u paklu» Mt 10, 28 - Sin pakleni. Mt 23, 15 - «A njihov zavodnik, đavao, bi bačen u ognjeno i sumporno jezero gdje se također nalaze Zvijer i lažni Prorok. I bit će mučeni dan i noć, u vjekove» Otk 20, 10 Evidnetno je i jasno iz Biblije da postoji mjesto koje se zove pakao, mjesto koje je također vječno i u kojem stanovnici prolaze muku dan i noć. Teško je u potpunosti razumjeti prirodu pakla. Srednjovjekovna crkva (a i danas neke crkve) razumiju pakao kao stvarno mjesto teškoga mučenja. Opisi pakla su stravični. Opisuju se razni gmazovi, vječni plamen koji muči tijela i duše stanovnika pakla. Našem je razumu teško prihvatiti da je ovakav opis pakla stvaran pa je novija evanđeoska terminologija sklonija govoriti o paklu kao mjestu duhovne muke, duhovnoga otuđenja od Boga. No, koliko god mi pokušavali ublažiti ideju pakla, i koliko god našim ljudskim razumom on biva neobjašnjiv, on je stvaran, kao što je stvaran i raj. Ne možemo vjerovati u raj ako ne vjerujemo u pakao (kao što je apsurd vjerovati u Boga a ne vjerovati u đavla). Jean Calvin u svojim Institucijama, objašnjavajući zašto se upotrebljavaju ovakve zastrašujuće slike pakla, kaže slijedeće: «Izvjesno je da je Sveti Duh htio ovakvim riječima opisati krajnji užas, koji će dirnuti sva čula…Koliko takve riječi treba da nas pouče ne bi li nekako zamislili bijedan položaj grešnika, toliko prije svega treba da usmjerimo misao na nesreću razdvojenosti od Boga…» No mi vjerujemo i u uskrsnuće tijela nakon Kristovoga slavnoga povratka. - Krist je uskrsnuo To je vjera Crkve. No, što nam garantira da je Krist stvarno uskrsnuo, da to nije samo kršćanska legenda koja ima za cilj učvrstiti kršćanstvo kao religiju? Upravo ovih dana više nego ikada prije naglašavaju se različite teorije o Isusu koje pokušavaju dovesti u pitanje Krista evanđelja a time i cijelo kršćanstvo. Apostol Pavao kaže: «…ako Krist nije uskrsnuo bez ikakve je vrijednosti naša vjera». (1 Kor 15, 16. 17) I dosita, kada bi netko uspio srušiti činjenicu uskrsnuća Kristova, srušio bi temelje cijeloga kršćanstva i tada bi, kako kaže apostol Pavao, bili najbjedniji ljudi na svijetu. No ja vjerujem u Kristovo uskrsnuće! U prvome redu to je pitanje vjere, ali opet, ne vjere koja je slijepa i koja ne počiva na određenim potvrdama. Kristovi učenici, suvremenici Njegovi, tako snažno su i uvjereno propovijedali vijest o Kristovu uskrsnuću. Ukoliko pratimo ponašanje Kristovih učenika u kontekstu Kristova uhićenja, suđenja i raspeća, onda moramo zaključiti da se dogodilo nešto uistinu snažno, nešto što ih je uvjerilo da ih Krist nije napustio i da su Njegove riječi istinite. Bilo je to Kristovo uskrsnuće. Posebno je dojmljivo iskustvo apostola Pavla, progonitelja Crkve. On je na putu za Damask susreo Uskrslog Krista i od tada se njegov život u potpunosti promijenio. Od progonitelja je postao jedan od najvećih navjestitelja evanđelja. On je sada uvjeren da smrt nema konačnu riječ pa će ustvrditi: «Za mene je uistinu život Krist, a smrt dobitak» (Fil 1, 21). Iskustvo apostola kao i prvih kršćana koji su radije bili spremni podnijeti teške muke nego li se odreći Krista također nam potvrđuju da je iskustvo Kristova uskrsnuća bilo snažno u njima. - Kristovo uskrsnuće – temelj našega uskrsnuća Uskrsnuće je potvrda činjenice da smrt nema posljednju riječ, da smrt nije kraj, da je Krist pobjednik smrti. Za nas vjernike to je iskustvena činjenica, jer smo u svome životu doživjeli Uskrsloga, susreli ga, prihvatili ga u svome životu i svakodnevno osjećamo silu Njegova uskrsnuća. Uskrsnuće nam također svjedoči da je Krist iskupio i naše tijelo. Čovjek nije samo duhovno već i materijalno biće. Budući svijet nije samo neka duhovna, neshvatljiva dimenzija. Budući svijet kojega nam Krist gradi ima opipljive oblike. Istina, nama još uvijek neshvatljive, ali realne i stvarne. Uskrsnućem se događa i naš preobražaj na sliku Sina Božjega (Rim 8, 9). Naša tijela neće više biti raspadljiva, već nalik na Kristovo tijelo nakon uskrsnuća. Naša će tijela biti prilagođena vječnosti a ne prolaznosti. Nakon uskrsnuća dolazi do potpunog preporoda svega stvorenja. Ne samo da će se spašeni osloboditi od raspadljivosti i prolaznosti, već će i cjelokupni okoliš biti prilagođen novoj stvarnosti. Prorok Izaija kaže: «Da, s radošću ćete otići, i u miru ćete biti vođeni. Gore će i brda klicati od radosti pred vama, i sva će stabla u polju pljeskati. Umjesto trnja rast će čempresi, umjesto koprive mirta će nicati. I bit će to Jahvi na slavu, kao znak, vječan, neprolazan.» (Iz 55, 12-13). Uskrsnućem od mrtvih ostvaruje se potpuno naše sinovstvo. Ivan nam u svojoj prvoj poslanici kaže: «Gledajte koliko nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo, i jesmo. Ljubljeni, sad smo djeca Božja i još se ne očitova što ćemo biti. Znamo: kad se očituje, bit ćemo njemu slični, jer vidjet ćemo ga kao što jest.» 1 Iv 3, 1.2. Naš sadašnji život djece Božje jest samo mali uvod u veličanstvenu stvarnost koju nam Bog priprema. Nakon uskrsnuća uživat ćemo puninu obiteljskoga života naroda Božjega. «Ono što oko nije vidjelo, što uho nije čulo, na što ljudsko srce nije pomislilo: to je Bog pripravio onima koji ga ljube» 1 Kor 2, 9. Jasmin Milić, Tordinci 10. prosinca 2006. |
