* * *

Comparisons are easily done
Once you've had a taste of perfection
Like an apple hanging from a tree
I picked the ripest one
I still got the seed
You said move on
Where do I go
I guess second best
Is all I will know
Cause when I'm with him
I am thinking of you
Thinking of you
What you would do if
You were the one
Who was spending the night
Oh I wish that I
Was looking into your eyes
You're like an Indian summer
In the middle of winter
Like a hard candy
With a surprise center
How do I get better
Once I've had the best
You said there's
Tons of fish in the water
So the waters I will test
He kissed my lips
I taste your mouth
He pulled me in
I was disgusted with myself
Cause when I'm with him
I am thinking of you
Thinking of you
What you would do if
You were the one
Who was spending the night
Oh I wish that I
Was looking into...
You're the best
And yes I do regret
How I could let myself
Let you go
Now the lesson's learned
I touched it I was burned
Oh I think you should know
Cause when I'm with him
I am thinking of you
Thinking of you
What you would do if
You were the one
Who was spending the night
Oh I wish that I
Was looking into your eyes
Looking into your eyes
Looking into your eyes
Oh won't you walk through
And bust in the door
And take me away
Oh no more mistakes
Cause in your eyes I'd like to stay...
* * *




Sjećanja su puput prenatrpanog ormara, guše i podsjećaju na dane kada je bilo bolje. Sjećanja su poput hladne vode, koja te razbudi, a u isto vrijeme zna zapeći. Moja sjećanja bole, kao i savčja, ali moja, moja bole još više.

Još se svega jasno sjećam, što sjećanja čini oštrim poput stakla, dok se, u agoniji bez ispuštenog krika, urezuju u stražnji dio mozga. Nikad nisam očekivala, ali niti posumljala, da sjećanja toliko bole.

Nikada od svoga života nisam očekivala ono što moj život je sada. Šačica uspomena, pohranjenih u obliku fotografija i sitnica u dnu moga oramara. Neki bi rekli da vrijedim puno više od toga, ali ja sam svoj cijeli život zahvaljivala njemu, jer je on prvi puta omogućio da živim. Sjećanje na njega najviše boli, a njegova fotografija, izlizana od premetanja po rukama za nesanih noći, zauzima posebno mjesto u najmračnijem kutu moga ormara.

Nemojte misliti da ga ja pokušavam zaboraviti, ili ga učiniti manje važnim, jer ja, baš nasuprot, čuvam ga od oholog svijeta, koji pokušava ukrasti svaki naš dah.
Ipak, naši trenutci, njegov dah na mojoj koži, takvi doživlaji, pohranjeni su u mojem sjećanju, koje kadkada djelim sa svijetom.

Njegovo ime omogućilo mi je svijetsku slavu, bogatstvo, raskoš i lagodan život. Sjećanje na njega mi je omogćilo da živim, makar sam svakim danom zbog njega sve više gubila želju za životom. Njegov nedostatak se ne osijeća, jer nikad nisam okusila pravi život s njim, a u isto vrijeme, on mi je jedini pružio stvarnost.

Njegova izostanak ne osijeća se u fotografijama na zidovima, koje udovice stavljaju na sjećanje na svoga muža. Možda bi i stavila fotografiju, koje živi ostavljamo na uspomenu onima kojih nema, ali ja njegovih fotografija nemam. Možda bi ih izložila na zidu, kao vječni pokaztelj moje boli. Možda, ali njegovo je mjesto u mračnom kutu moga ormara, a uspomene koje me podsjećaju na njega nisu ništa više nego par ukradenih i razbacanih sitnica. Ukradeni znaci vremena koje polako curi.

Crno bijela fotografija izlizana od premještanja po đepovima kaputa i namočena od bezbroj suza, zaljepljena starim žutim selotejpom ispod kojega se odavno uvukla prašina. Još par pomalo beznačajnig stvari. Usna harmonika, zastava, đepni nožić, trošna razglednica, vojni orden i njegova stara vojnička kapa, sitnice koje predstavljaju njega u dnu moga ormara. Beznačajno mjesto rekli bi mnogi, ali za mene, bilo koje mjesto na kojemu je i tračak njega, ili samo uspomene koja podsjeća na njega, to mjesto je značajno.

* * *

„Gospođice Jane...“ pozvao me glas moga mladoga batlera „...vrijeme je da pođemo, očekuju vas.“ rekao je tiho na pragu vrata moje sobe.

„Uredu Charles, biti ću dolje za sekundu, možeš ići...“

Ustala sam se iz svoga naslonjača, polako, a crna dugačka haljina zašuštala je na podu. Noćas je bilo predstavljanje moje nove knjige. Moga novoga ali i posljednjega romana. Otišla sam do zrcala, neznajući još niti sada što očekivati u odrazu.

Kažu da je odraz u ogledalu kao odraz duše. Da je tvoja duša ono što vidiš u ogledalu. Moja duša je bila točno onaj prizor koji mi se prikazivao. Starica, izborana tisućama bora od tisuću briga, još se dobro drži naspram svojih godina, ali je izgubila onaj mladenački sjaj koji je nekoć posjedovala u oku. Vidi se na njoj da je puno proživjela, i tuge i veselja i odmora i napora. Da je doživjela sve što jedan život može pružiti.

Još ne mogu vjerovati da sam to ja. Starica. Pa gdje je pobjegla moja mladost, gdje su nestali dani moje sreče, moji najbolji dani. Jer kao da sam svoju mladost žrtvovala vragu za uspijeh, kao da sam dala mnogo više nego što sam dobila.

Odvraćam pogled od zrcala i od slike sablasti i poznate neznanke koja me gleda iz njega. Tihim korakom krećem kroz vrata, spuštajući se dolje, prema knjižnici, gdje su me čekali kolege i malobrojni novinari.

Ulazim u salon, gromoglasan pljesak prati moj ulazak. Dopuštam si jedan kratak smiješak, a zatim se uputim prema crvenom naslonjaču namještenom u centralnom dojelu sobe.

„Znam da smo se okupili ovdje kako bih ja promovirala svoju zadnju knjigu, prije nego što odem u zasluženu mirovinu...“ tih, žamoru sličan smjeh, proširio se prostorijom i zaustavio se i brže nego što je počeo.

„..To je knjiga o mom životu. Moja pomalo uljepšana i dotjerana autobiografija, ja, oslikana na stranicama knjige. Zato, večeras vas nebih htijela zamarati čitanjem ulomaka iz moje knjige, jer će te ju ionako pročitati. Večeras bih vam htijela ispričati priču o svom životu, necenzuriranu i ne prekrivenu. Pravu istinu iza svoga lika, kompletnu povijest.“

U sobi je zavladao muk.

„Uredu, uzeti ću ovo kao znak da pristajete“, opet onaj isti tihi, sramežljivi smijeh.


„ Kada se sjetim još čujem kako svira muzika, ludi ritmovi Jazza, noći u zadimljenim salonima, uz glasnu pratnju klavira...“ počela sam pripovjedati, dopuštajući da me sjećanje na miris cigareta i bučno doba Jazza sasvim preplave. Utonula sam u sjećanje.