03.12.2005., subota
Priča o Kalebu
Dok sam živa neću zaboraviti taj 24.8.2005. Nekoliko dana prije vratila sam se s mora i počela s obavljanjem silnih pretraga koje sam trebala napraviti prije operacije jajnika za koju sam bila naručena početkom rujna. Godinu dana prije, dragi i ja odlučili smo se na bebu, no problemi su počeli iskrsavati jedan za drugim i na proljeće smo se zatekli na klinici Vuk Vrhovac, ispitujući koje su nam uopće mogućnosti za prirodno začeće.- Nikakve, - glasio je odgovor. Odnosno, nikakve dok ja malo ne "isfriziram" svoje policistične jajnike drillingom. Nakon daljnjih hodočašćenja po doktorima, tuge, malodušnosti i očajavanja, odlučila sam se za tu operaciju na jesen. No, vratimo se mi na to jutro, 24.8. Išla sam vaditi krv u Dom zdravlja, a popodne sam trebala ići na rendgen. I ne da meni vrag mira, nisam imala mengu od 25.5 i mislim si, iako je to normalno kod mene (policistični jajnici uzrok su jako hirovitim ciklusima), bolje da skoknem do ginića, jer da odem na rendgen i kasnije skužim da sam bila trudna, nikad si ne bih oprostila. Naravno, ta moja razmišljanja nisu imala ni najmanjeg uporišta u realnosti, no vučena nekom nevidljivom silom 10 minuta kasnije zatekla sam se u ordinaciji svog ginića. - Molim vas, napravite mi ultrazvuk. Nisam imala menstruaciju od 25.5., sigurno nisam trudna, ali idem popodne na rendgen, pa... Vidjela sam da me čudno gleda, zaustio je da nešto kaže, no onda se očito predomislio: -Popnite se na stol. I popnem se ja na stol, on me spoji na UZV i vidim ja da su mu iskočile oči. U trenu kad je okretao monitor prema meni, ZNALA SAM... Gestacijska vrećica, veeeeeeeelika, jako sam je dobro vidjela, srčeko kuca... Ja u šoku, on u šoku, govori mi da je to medicinsko čudo, skreće UVZ na moje rupaste policistične jajnike, pa opet na bebicu i ne vjeruje... Bio je to 24.8. 2005., 08:15 ujutro. Ultrazvukom mi je ustanovljena trudnoća od 6. tjedana. (što će reći da sam zatrudnjela negdje u 7. mjesecu, skoro 2 mjeseca od zadnje menge...). Moja prva reakcija bila je - apsolutno racionalna. Bila sam u prevelikom šoku da bih pokazala ikakvu emociju. Tek kad sam izašla pred Dom zdravlja i nazvala dragog na mobitel (bio je na poslu) su me oprale emocije - kroz plač sam ponavljala: -Trudna sam 6 tjedana, trudna sam 6 tjedana.... Dragi me prva 2-3 puta uopće nije shvatio što govorim, a onda se rasplakao i zbisao iz sobe jer je dijeli sa još jedno 3 kolege... On inače uopće nije tip koji pred drugima pokazuje emocije, ali ovo ga je satrlo...Onda smo još malo skupa plakali na mobitele, a taj dan me, dok nije došao s posla, nazivao svakih par minuta da vidi jel sve ok. Popodne kad je došao doma smo se dugo grlili, ljubili i do kasno u noć pričali o bebi. Kad sam naknadno razmišljala, shvatila sam da sam na moru imala sve očite simptome, no, sigurna da ne mogu ostati trudna prirodno, za sve sam našla "racionalno" objašnjenje - bolne bradavice tumačila sam iritiranošću solju iz mora, umor promjenom klime i narušenim imunitetom jer sam prije mora imala jedan veliki prijevod i totalno se iscrpila... Danas sam trudna točno 21. tjedan i 3 dana (za laike - uskoro ulazim u 6.mjesec). Prije 3 tjedna saznala sam da nosim dečka, pa sam se pozdravila sa svojom Tessom (bila sam uvjerena da je curica) i očekujem sinčića koji se sve češće javlja. Trudnoća je školska, savršena, a ovaj sam blog otvorila kako bih zabilježila bar djelić tih silnih emocija koje osjećam. |